Tito Dorčić/VI

← V

Tito Dorčić autor: Vjenceslav Novak

VII →

Mjesec dana čekali su Andrija i Luce na Titovo pismo. Oni su odavali jedno drugomu samo skrb što ih je poradi toga mučila, a sakrivali oboje bol. Zašto im je Tito takav kad zna da nema na svijetu ništa što bi im bilo milije nego vijest o njemu? I spominjući neprestano u razgovoru tu skrb, odmah su je ispričavali, svaki dan jednako, gotovo istim riječima: - Došao je na novo mjesto... treba da se snađe... ne zna što da nam javi dok ne vidi kako će mu biti...

- Samo da javi: živ sam i zdrav... - rekao bi na koncu razgovora jednom Andrija, jednom Luce.

A srcem njih oboje stalno se povlačila roditeljska bol što su je skrivali jedno drugomu.

Nakon nekoliko dana stiglo je pismo:

Mili roditelji!

Nisam vam prije pisao jer sam silno zaokupljen poslom. Ovdje je drugačiji posao nego što je tamo bio, a uza to me je moj poglavar vrlo zavolio jer je najvažnije stvari u uredu povjerio meni. Na meni dakle leži velika odgovornost. Ja nemam kad da vam o tom opširno pišem, niti biste vi sve mogli razumjeti. Samo vam to kažem da je moj ovdašnji poglavar nešto drugo nego je onaj...... (slijedilo je nekoliko vrlo nelaskavih epiteta majoru Kopetzkomu). Moj je poglavar plemić, u rodu mu je biskup Ožegović i mnogi veliki I uplivni aristokrati u zemlji; sa ministrima je u Pešti per tu, to će reći da im kao drug govori »ti«. Isto su mu tako najmoćniji ljudi kod vlade u Zagrebu i u saboru iz djetinjstva prijatelji. Udovac je. Po svojoj pokojnoj gospođi u rodu je opet s jednim generalom i s jednim visokim činovnikom kod ministarstva u Beču. Da vam ne pišem o drugoj njegovoj porodici, javit ću vam još to da ima kod kuće samo jednu kćer, vrlo lijepu i fino naobraženu gospođicu. Bog zna neću li s vremenom imati prilike da vam o toj gospođici više pišem......(Ova tri poteza znače da se ovdje malo zamislite.)

Sad ću vas nešto moliti. Ovdje je u uredu sa mnom jedan dnevničar koji i kod samoga šefa uživa velik ugled jer je vrlo sposoban i čestit čovjek. Meni je u mojem velikom poslu desna ruka. Molim vas pošaljite mu što prije jedan sud dobre marinirane ribe, sudić domaćega vina od 15-20 polica i jedno dva polica domaće rakije. Kod vas će već biti mladih janjaca pa biste mu mogli poslati i jedno janje. Vrijeme je dosta hladno pa se nadam da će stići ovamo nepokvareno. (On je rodom iz naših krajeva pa ću ga zato razveseliti.) To sve pod naslovom: Veleštovani gospodin Vaso Duić, dnevničar kod kr. žup. sudbene oblasti u V*.

Meni pako posebice pošaljite: Sud od 20-30 polica vina, dvije boce domaće rakije, marinirane dobre ribe, jednu butinu i nekoliko školjskih sira. Ja znam da će ovo biti još rijetkost, no gledajte mi pribaviti pod svaku cijenu, jer znate da školjski sir od sitnoga blaga vrlo volim. U pismu mi pako pošaljite 25 for., jer sam imao ovaj mjesec mnogo troškova. Drugi mjesec trebat ću 40, jer si moram nabaviti jedno fino proljetno odijelo. Ja naime ovdje općim s najuglednijim krugovima, a u takva se društva ne ide odjeven samo onako.

Time za danas završujem pozdravljajući vas lijepo obadvoje. Vaš sin

Tito

P. S. Ovo sve za što sam vam pisao, gledajte poslati što prije.

Za Andriju ni za Luciju nije imao nikoji posao smisla dok se nije otpremila iz kuće Titova narudžba. Obavljalo sa to s nekom vrlo ozbiljnom brigom osvijetljenom toplim čuvstvom zadovoljstva: kako će se Tito radovati što mogu navlas da ispune njegovu želju.

Iza večere, kad bi Lucija pospremila kuhinju i sjela opet k stolu gdje bi Andrija pio svoju čašu vina, odmah se počelo govoriti o Titu. Njegovo pismo bilo je neiscrpljivo vrelo razgovora - istih, jednako se opetujućih misli, ali one su istjecale iz sretnoga roditeljskoga srca, i zato ih se nije dalo zasititi.

- Vidiš li - rekao je jedne večeri Andrija, malko već pripit, Luciji - sad ću ti nešto kazati što sam ti bio zatajio da te badava ne ražalostim, kako sam se i sam žalostio. Kad sam ono bio kod majora Kopetzkoga da mu preporučim Tita, znaš li što mi je još rekao? Rekao mi je »Vaš sin nije ni za što... uzmite ga pa neka vuče s vama iz mora mreže.« To je on meni rekao!

Lucija je postavila na stol čarapu i zagledala se u Andriju:

- To ti je u oči rekao?

- To, to! A ja nijesam htio da kažem ni tebi, ni Titu... Čemu? Nu, a sad vidiš. Čovjek koji druguje s ministrima i generalima, pa povjerava Titu najteži posao u uredu. Valjda zna zašto. Eto što je o Titu držao major Kopetzky, a što drži o njemu tamošnji njegov poglavar. Pravo piše Tito da je taj Kopetzky, kojega svi ovdje drže silno pametnim čovjekom, pravi... - Andrija je s nasladom navodio redom nelijepe pridjeve što ih je Tito u pismu o majoru napisao. Njegovo je zadovoljstvo raslo, i najposlije je udario u glasan smijeh diveći se i naslađujući u isti čas Titovom dosjetljivošću.

I Lucija se tiho posmijavala, ali njezine oči bile su zamišljene. Kao da nije mogla probaviti onu uvredu što ju je Kopetzky nanio njezinomu Titu. Napokon reče ozbiljno:

- Kako bih bila sretna da je Tito s nama, a ipak uviđam da je dobro što se riješio ovoga grada gdje nema nikakva dobra. Pomisli, pošto je u školu pošao kao nejak dječačić, svi su ga progonili. Jedino što se može reći da mu je netko išao na ruku, bio je onaj profesor Wolff, bog mu dao zdravlje i sreću gdje god bio, i ta preporuka biskupova. A ne bi ni nje bilo, da mu ti i Tito nijeste učinili ljubav koju ste mogli platiti životom.

- Dobro si to opazila, Lucijo, nitko mu nije bio prijatelj. Bio je sirota vazda čedan i ponizan kao rob. Dok su drugi đaci lupali poradi politike prozore na kućama uglednih građana, on je sjedio kod kuće ili se zavukao u Rikinu konobu kao miš, da nitko za nj ne zna. Pa ipak su ga progonili. I isti pokojni kum Dabić, koji nije bio inače zločest čovjek, odvraćao me je... sjećaš li se... od nauma da iškolam Tita. Kao da mi je bio zavidan što bi moj sin mogao da bude nešto bolje nego što mu je otac. Pa poslije direktor Sabljak, pa najposlije taj major... No, znatiželjan sam što će sad reći kad čuju kako je Tito tamo viđen!

Zašutjeli su, a onda se nakon duge stanke Andrija zagledao u Luciju s lukavim smiješkom na zarumenjelom licu. Njegove su misli uzele očito skroz drugi pravac.

- Što me tako gledaš? - upitala ga je Lucija i nasmijala se.

- Pogađaš?

Lucija je opet odložila pletivo i rekla jednako se smiješeći prema Andriji:

- Ne znam... Ali čini mi se...

- Dakle reci.

- Ne. Ti reci prvi.

- Ja mislim na ono jedno mjesto u pismu.

- I ja - odmah prihvati Lucija.

- Na koje mjesto? Sad ti reci prva!

- Ja mislim ono gdje govori o kćeri svoga poglavara.

Andrija je zažmirio i zakimao u potvrdu glavom i odobravao Luciji smiješkom.

- Huncut! Kako on to samo mudro umije reći: da se zamislimo na tome mjestu... A? Što veliš tomu, Lucijo?

- A što ćeš da reknem? Veliko je to gospodstvo, ta što ja znam - uzdahnula je Lucija kao da je naglo negdje iz dubine njezine duše neki neodređeni još osjećaj potamnio ono veselo raspoloženje kojim je netom o tom mjestu u Titovom pismu s Andrijom govorila.

- No, a naš Tito, nema li i on izgleda da bude velik gospodin? Moja draga - nastavio je vrlo ozbiljno i nekud proročki zanesen Andrija - da njemu pođe za rukom da se uvali u takav rod... On bi po tom velikom poznanstvu obitelji i po njezinom rodu preskočio stotine drugih. Jer nije uvijek dosta da čovjek ima ovdje - Andrija pokaza prstom na Čelo. - Znaš li kako se veli da će lako u raj tko ima sv. Petra za kuma. Ne bi prošlo par godina, pa bi se i major Kopetzky i direktor Sabljak klanjali pred njegovim gospodstvom Titom Dorčićem. E, da mi bog da to doživjeti! Tada bi mi se umirilo srce jer su obadvojica ostavili u njemu svaki svoj žalac.

Andrija se namrgodio i ispio tako namrgođen punu čašu.

I drugu i treću i svaku slijedeću večer govorili su tako o Titu opetujući jednako iste misli i iste riječi, ali taj im je razgovor bio mio i imao u sebi čar novosti jer je bio potreba njihovoga srca.

- Da dođe do toga... bogu je sve u rukama... ja samo tako velim: da dođe do toga, a, bome bi se ti, Lucijo, morala spremiti sa mnom na put.

- Misliš li? - tiho je i zamišljeno rekla Lucija. Njezino je lice sjalo zanosom, i misao boravila u nekom sjajnom svjetlu što joj se odrazivalo u zanesenom pogledu očiju.

- Ni za što ne bismo to propustili. Pa ne bi htio ni Tito da se piruje bez nas!

Lucija je ostala zamišljena.

- Tito nas voli, roditelji smo mu. Ali ona... pa njezin rod? - upitala je onda tiho zamišljajući se jednako nekuda daleko.

- Sin nam je. A onakvi ugledni ljudi znadu, Lucijo, bolje od nas, priprostih ljudi, da se tako lako ne može zatajiti svoja krv. Kako bi oni mogli vjerovati Titu da njih voli kad bi zaboravio nas? A treba li da nas se Tito u čemu stidi?

- Pravo govoriš! - prihvatila je sad življe i Lucija - u prave gospode manje je oholosti nego u malih ljudi koji su se naglo digli iz ničega u dobro.

- A praznih ruku ne bismo došli. Ima tamo u onoj škatulji zlata koje se već više od sto godina nalazi u našoj obitelji. Staro je to zlato i starinsko djelo; ne da se platiti novcem jer je rijetkost... Pa da onda dođu iza vjenčanja jednom ovamo... Kakova slava, Lucijo!

- Ah, bože moj! - uzdahnula je Lucija, otrla suzu, ali lice joj se sjalo srećom i zanosom.

Protekao je podrugi mjesec da od Tita nije bilo glasa. Ponavljali su se opet pređašnji razgovori i jednake isprike kojima su jedno pred drugim opravdavali Tita, a u sebi je svako za sebe čuvalo neugodnu misao da bi Tito i u najvećem, poslu mogao ipak napisati par redaka: - Živ sam i zdrav. - Ali čuvali su se pomnjivo da na Titov svijetao lik ne padne ljaga takve pomisli.

Iza podrugoga mjeseca stiglo je opet Titovo pismo, gotovo istoga sadržaja kao što je bilo prvo. Tito je veličao povjerenje i naklonost svoga poglavara naprama sebi i molio opet da se onakove pošiljke pošalju njemu i dnevničaru Vasi Duiću. Na koncu lista bila je ponekud tajanstvena vijest koja je otvarala Andriji i Luciji nove široke kombinacije. Ta je vijest glasila: »Mogao bih vas najednom iznenaditi velikom i veselom novošću. Ali za sada ni riječi više o tom...«

- Huncut... - govorio je navečer vinom i tom viješću razdragan Andrija. - Bit će nešto od onoga, ja bih se kladio da se i ovo tiče te kćeri njegovoga poglavara. A kako on nas samo mudro pripravlja! Ded donesi na to još pô boce... Pomisli, moja stara, sjedit ćemo s ministrima i s njihovim gospođama za jednim stolom! A onaj... - i stao je Titovim pridjevima govoriti o majoru. - No, vidjet ćemo onda tko je što! Onda ću poći k majoru i reći: »Gledajte, to vam je onaj Tito Dorčić što ste ga vi slali da ide vući s ribarima mreže.«

Bio je razigran i opojen jednako zanosom i zlobom koliko i vinom.

Protekla bi svagda od jednoga do drugoga pisma po dva mjeseca. U svakom je bila jednaka narudžba za pošiljku njemu i dnevničaru Duiću. O »velikoj i veseloj novosti« natuknuo bi tajanstveno da će se možda skoro pružiti prilika kad je bude mogao priopćiti, a do velikih stvari da se dolazi polagano... O sebi je na koncu jednoga pisma dometnuo da ga je šef neizrecivo zavolio i da je u uredu najbolji kriminalist. - Da razumijete - tumačio je - morate znati da to znači suca koji se razumije u suđenje najtežih stvari gdje se radi o životu i smrti!