Tito Dorčić/V
| ← IV | Tito Dorčić autor: Vjenceslav Novak |
VI → |
I na sveučilištu polagao je Tito redovito svoje ispite. Memorija mu je pomagala više nego što mu je mogla pomagati u gimnaziji. Kad bi se pripravljao za ispit, skobio bi se doduše svaki čas sa zamršenim pletivom filozofskoga stila, sa zasukanim definicijama, s teškim dugim rečenicama punima samih imenica apstraktnoga značenja i sa tumačem koji je sâm za tumačenjem uzdisao. Takva bi mjesta pročitao nekoliko puta, a ona bi ostajala nepristupna njegovomu razumijevanju. O tim bi mjestima pomišljao kao da su to prolazi zaštićeni gustim prepletom željeznih žica s bodljikama kojima je bio zaštićen pristup na zabranjena mjesta u parkovima. Da pokuša prodrijeti kroza njih, ne bi uspio; izmorio bi se i iskrvario uzalud. Zato bi se odrekao pokušaja da u njih prodre razumom, pa bi ih čitao dotle dok ne bi ostali u njegovoj memoriji otisnuti kao u knjizi... Pisci takovih knjiga držao je da su duševno abnormalni ljudi koji sami ne mogu da razumiju što su napisali. Držao je da je u njih neki smućeni mozak, kao što je naprotiv mislio o sebi da ljubi jasnoću.
Noć na noć kroz tjedne i mjesece pred ispitom prosjedio bi nad knjigom bodreći se crnom kavom dok bi slagao ogromno, neprobavljeno gradivo s pomoću same memorije u svoju pamet. Do ispita stvorio bi se kao mrtvac, ispijena lica, mlohavih mišica i dršćućih udova. Ali na praznike kod kuće sve bi to opet popravio počitak, bezbriga, morski zrak i dobra kuhinja majke Lucije.
- Oporavit će se - rekla bi odmah uvjerljivo Lucija ugledavši ga onako slaba i izmršavjela... Naučila se na takav Titov izgled poslije svakoga ispita, još od mature kad mu je rekao direktor Sabljak davajući mu svjedodžbu:
- Vi ste najskuplje platili svoj ispit zrelosti... sa nekoliko funti vlastitog mesa.
Inače je živio Tito u Beču solidno. Ni u koje đačko društvo nije zalazio. Gotovo u svakom pismu što bi ga pisao ocu bila je vijest o tom kako je opet imala policija posla s hrvatskim đacima koji su se poradi politike skobili s njemačkim đacima ili dali oduška svome nezadovoljstvu kakom demonstracijom. »Za me se ne bojte«, sokolio bi oca, »jer se ja od tih društava držim daleko.«
Kazalište nije polazio. Gdjekada bi se nešto poput glasa savjesti javilo u njemu: Ne bi li on doista morao da čita i romane i da gleda na pozornici prikazivanje drama? Neka djevojka iz trafike, s kojom se bio upoznao, čitala je neprestano u svom dućančiću i ne bi ni jedno slobodno veče propustila da ne posjeti kazalište. Sjedeći s njom u društvu, morao se stidjeti kako ga ona natkriljuje u poznavanju toga što su ljudi ipak uzeli kao jedno od mjerila svoje naobrazbe.
Pokušao se zato prisiliti i na čitanje romana i na polazak kazališta - ali nije išlo. Svi romani što ih je pročitao, činilo mu se da su građeni samo po dvojoj osnovi: ili će se dvoje zaljubljenih uzeti, ili se neće uzeti. Ta mu je tema, što se neprestano ponavljala, dosađivala. Zato nije mogao čitati romane.
U kazalište je išao prvi put kad je neki glasoviti glumac gostovao kao Otelo. I sam komad, i glasovitoga glumca, i Dezdemonu i sve druge što su se pojavljali na pozornici shvatio je kao što i pisce zamršenih juridičkih knjiga: da ti ljudi ne misle, ne govore i ne rade kao obični ljudi. Sve je s pozornice prelazilo pred njegovim očima u neizvjesnost, u suvišnu nategu, u neko zavaravanje općinstva koje se dalo zavesti od glasa glumca ili je, udarajući u bučno odobravanje, varalo samo sebe... Otelo je po njegovu mnijenju imao povesti strogu istragu o izgubljenom rupcu, pa kad bi se otkrio spletkar Jago, morao ga je ubiti kao psa... Izišao je srdit iz kazališta.
Zoološki muzeji sa svojim nadjevenim rijetkim životinjama, a osobito gojene žive životinje već su drugačije budile njegovo zanimanje. Ali i nad tim neisporedivo je visoko bio akvarij sa živim ribama, racima i drugim morskim životinjama. U satove o kojima je iz iskustva znao da je najmanje posjetnika, sjeo bi pred akvarij i gledao - gledao u vodu bez umora, bez kraja. A pri tom ne bi mislio ništa, upravo ništa. Sav njegov duševni život kao da bi se također salio u nešto što je također bilo akvarij u kojem se vjerno ponavljao svaki kret života što je bio pred njegovim očima. A taj osjećaj bio je izoliran preugodnim osjećajem zaboravi za sve drugo što je postojalo na svijetu...
Ne toliko s intenzivnim zanimanjem nego misleći na praktične spekulacije, stajao bi čitave ure na obali javnih ribnjaka. Zanimali bi ga kretovi riba, njihova igra, njihov lov za komadićima hrane što im je bacao - ali u isti čas snovao bi u sebi zavodljivu osnovu kako bi ipak barem jedanput mogao baciti udicu... Bila mu je jasna opasnost da bi teško izbjegao očima policije, ali misao na osjećaj kako ulovljena riba trese povrazom u ruci, čisto je potiskivala svojom snagom rasudljivost razuma, i Tito bi u nekoj ekstazi, u nekoj neubrojivoj omamljenosti duha govorio sebi:
- Probat ću jedanput, samo da me želja mine...
I ponio je jednom u džepu udicu, stao na obalu ribnjaka, i kad mu se činilo da je sâm na tom mjestu prostranoga parka, bacio u vodu udicu. Na meku se sletjelo nekoliko riba, a ona je zapala ovelika šarana. Nastala je vješta borba s ribom koja je promišljenim snažnim i nenadanim trzajima htjela da isprekida niti na kojima je visila njezina sloboda i život. Napokon ju je svladao, izvukao na obalu i držao neko vrijeme u ruci. Bio je sav zanesen i kao elektriziran njezinim jakim trzajima; s izražajem potpune zaboravnosti motrio je njezino teško, očajno disanje, sjaj malenih očiju, drhtanje peraja i prelijevanje svjetla u sjajnim plohama po njezinom ljuskavom tijelu. Bilo mu je na časak kao da se stvorio na žalu pred rodnom kućom... A onda se kao osvijestio i bacio ribu u vodu. U sebi je osjećao ugodnu lakoću nakon ispunjene strastvene želje.
Potrebu društva nije osjećao. U četiri godine što ih je proboravio u Beču, njegovo se poznanstvo protezalo na nekoliko djevojaka većinom iz malenih dućančića gdje se prodavao duhan. Nikojoj od njih nije ga privlačila osobita simpatija. Sa svakom se upoznao nagovorivši je u dućančiću istim nagovorom:
- Što to čitate, gospođice?
Djevojka bi mu pokazala kakvu pjesmu, dramu ili roman iz njemačke književnosti i obično primijetila:
- Kako je lijepo! Jeste li to čitali, gospodine doktore?
- Ah! - mahnuo bi Tito rukom podavajući pri tom licu samosvjesnim smiješkom izražaj neke svoje majorenosti nad takvim štivom: - Nemam se kada baviti takvim stvarima.
Dalji se razgovor vodio o tricama. Prosjedio bi ure u takovom dućančiću i o svakom kupcu znao naći kakvu dosjetku kojoj bi se djevojka smijala. Tako bi joj bio u dugočasnom poslu zabava, i on bi sa zadovoljstvom osjećao da je njoj milo što je on u dućančiću posjećuje.
Za rođendan ili imendan poslao bi joj kitu cvijeća; u vrijeme kad bi bila slobodna od posla, vodio bi je u šetnju, zatim počastio večerom u kakvoj restauraciji gdje bi igrala glazba ili zabavljao općinstvo »tingl-tangl«, a onda bi je otpratio do kuće i oprostio se s njome. - O kakvom idealnom čuvstvu prema djevojci nije bilo govora. Tito je dapače bio vrlo pohotljive naravi. Ali nije imao u sebe pouzdanja, osjećao je da se može s djevojkom razgovarati ili o tričavim stvarima ili biti brutalan... Na ovo se nije usudio. Ono što drugi umiju a on ne umije, mislio je da će nadomjestiti gošćenjem i darovima te da će svoje ljubavne želje očitovati ponekud djevojka njemu. - Napokon bi dosadio djevojci, i ona se ne bi sustezala da mu pokaže zamjenika... A on bi se, kao što prvoj, približio drugoj i igrao i doigrao svoju ulogu kod nje i kod svake slijedeće kao što kod prve.
Kod kuće o praznicima rado se pokazivao besprijekorno odjeven na javnim mjestima kao »bečki jurist«. Često bi čuo o sebi razgovor šetalaca:
- Gle, sin ribarice Lucije, pa kako se u svijetu učinio... gdje on uči?
- U Beču.
A u Titovoj bi duši slavno odjeknulo:
- U Beču!
I poćutio bi kako se iz sebe širi i diže u isti mah.
Ali iza šetnje redovno bi se zavukao u Rikinu konobu. Taman prostor pun zapaha od izgorjele masti ili ulja, briskola s ribarima i s mesarima jednako mu je prijala kao što neprekidna i vazda ista psovka Rikina na služinče ili na koju susjedu. Na njezin nazalni ton naviknuo se, kao što se drugi navikne na svagdašnje slušanje glazbe.
Ribari bi i mesari s napetim zanimanjem slušali njegovo pripovijedanje o carskoj palači, o šestoprežnoj kočiji u kojoj se vozi carska obitelj; o konju na kojem jaše car... S jednakim su zanimanjem slušali kakovih zabava nađe čovjek u bečkom Wurstelprateru i kakvu je Tito jednom slavu tu odnio... Ima tamo za zabavu ljudi stroj na kojem možeš omjeriti svoju jakost. Udariš šakom o jastučić, a neki batić odskoči uvis uza stup na kojem su upisane brojke. Što jače možeš da udariš, to će više odskočiti batić. Navrh stupa je zvončić. Tko može da natjera udarcem šake batić do vrha, batić udari o zvonce, ono zazvoni, a svjetina mu zaplješće rukama... A on, Tito, skupio je jednom snagu da pokaže Švabi... Kako je udario, zabrenčalo je zvonce čudnim, bezvučnim jekom, jer je od jakog udarca puklo...
Tako su Titu prošle četiri godine. Pete godine do Božića imao je sve nužne ispite i dobio tada mjesto kao prislušnik kod sudbene oblasti u svom rodnom mjestu.
- Evo vidiš da je izišlo na moju - govorio je Andrija Luciji. - I profesori i direktor Sabijak i pokojni kum Dabić... svi su me odvraćali od toga da školam Tita. Držali su i dapače otvoreno govorili kao da on nije za školu. A Tito ih je natjerao u laž. Koliko je bilo s njime suučenika u gimnaziji koji su bili tobože bolji talenti od njega, pa ni jedan nema još svih ispita kao Tito!
Upravitelj suda, major Kopetzky, bio je svoje vrste plašilo za najveći dio domaćih ljudi koji su imali kod suda posla. To je dolazilo otuda što je Kopetzky bio u svom uredu vojnički bezobziran. Po bezobzirnoj strogosti i postupku s jedne a nepodmitljivosti s druge strane dizao se do nekog natčovjeka u očima građana koji su bili naviknuli na činjenicu da se namazana kola bolje voze. Svakome je od njih, bilo s ovog bilo s onog razloga, prijala naklonost čovjeka kao što je bio sudac, makar da je u njega mogao jednaku naklonost steći i protivnik. Voljeli su nadmudrivanje nego otvorenu obranu svoga prava - a doista su znali i zašto.
Tito je išao marljivo u ured, na njegovu stolu nije bilo nikada zaostatka. Doduše isprva nije dobivao samostalnih stvari da ih izrađuje, ali tu upornu marljivost gledali su drugi činovnici kod njega kao neko jamstvo za napredak u službi kojoj se posvetio. I Kopetzky je bio time očito zadovoljan; on je uopće tražio od svoga osoblja u prvom redu točnost. Tito je to osjećao i počeo dobivati u sebe pouzdanje, a iz toga pouzdanja rađala se pomalo smjela misao da se u njemu otkriju rijetke sposobnosti za sudačko zvanje.
U društvu činovnika i časnika malo se kada našao akoprem se njihov razgovor vrtio samo oko službe, gradskih gospođa i gospođica ili su se pripovijedale anegdote bez humora. Titu je i sada ostalo najmilije mjesto zabave Rikina konoba... Javno nije smio u nju, zato bi se uvlačio kradomice kao onda dok je bio đakom gimnazije. Ured i društvo činovnika počeo je osjećati navlas onako kako je nekada osjećao gimnaziju, profesore i suučenike: Trebalo je da ide u ured da tu radi, da sluša upute i da se druži s onima koji su s njime u uredu radili. Trebalo je sve to poradi nekoga daljega, višega cilja, kao što je trebalo nekada da polazi gimnaziju poradi ovoga što je dosada postigao... Pravo, puno zadovoljstvo duše osjetio bi u istom u Rikinoj konobi. Tu je bio na svom tlu, tu se kretao slobodno i s razumijevanjem, tu je bio svoj. U sve ono drugo nije nikada pristajao jezgrom svoje duše.
U društvu gospođa ili gospođica nije se Tito našao nikada. Od same pomisli da se kojoj približi, osjetio bi neku tešku duševnu nemoć. Kako da se pokloni? Da poljubi ruku? Što da reče? Kad bi u društvu s drugima zapao iznenada u žensko društvo, osjećao je svu svoju izgubljenost. Ta ga je izgubljenost patila do zdvajanja. Ono što su drugi govorili, znao bi i on reći... pa ipak bi opet šutio i smiješio se samo ledenim smiješkom naprama pogledima gospođa i gospođica koje su očima nestrpljivo pitale: - A što taj vazda šuti?
Ali s domaćim služavkama već se drugačije snalazio - jednako kao što u Beču s djevojkama što su u malenim dućančićima prodavale duhan.
U Beču se nepoznat gubio sa svojom djevojkom među velegrađanima koji se nijesu zanimali ni za nj ni za djevojku. Ali ovdje je drugovanje sa služavkama po danu bilo nemoguće i poradi građana i poradi časti što ga je zapadala kao člana sudbenog ureda. Istom kad bi pala noć, sastao bi se s ovom ili s onom u sjeni koje uske ulice i provodio s njome duge razgovore.
- Čujete li, Tito - govorila bi šapćući djevojka - nešto ću vas pitati, ali mi morate reći istinu. Hoćete li?
- Hoću, samo pitajte.
- Vi ste se sinoć razgovarali s Ankom.
- Jesam.
- O čemu ste se razgovarali?
- No o svačem... ovako kao što sad s vama.
- Ali ste govorili i o meni?
- Čini mi se da jesmo.
- Pa što vam je rekla Anka o meni?
- Koliko ja znam, ništa zlo.
- Pazite! Rekli ste da ćete govoriti istinu. A ja znam sve... meni je povjerio netko tko je sav vaš razgovor slušao...
- Duše mi, ništa zlo - kleo se Tito.
- A zar vam nije spominjala Anka nekog Petra?
- Čini mi se da jest.
- Što vam je rekla o njemu?
- Vjerujte da se već ne sjećam. Ali doista ništa zlo.
- Hm... A zar vam nije pripovijedala da sam ja prošle nedjelje šetala sama s tim Petrom izvan grada?
- Jest, doista je to rekla. Ali što je na tom zlo?
- Dašto da nije zlo. Ali ona to pripovijeda svuda kao da sam ja time počinila bogzna kakovo zlo. A ja sam šetala s tim Petrom usred bijeloga dana; onda smo se vratili, a on me je pozvao da se navratimo na mlado vino. Ja nijesam htjela ići. Kako bih ja sama išla s muškarcem u gostionicu? Ali vidite, Ana je to sve zlobno pripovijedala jer misli da će je Petar uzeti, pa je bijesna kao kuja na svaku s kojom progovori Petar...
U takovim bi razgovorima protekle ure...
Smjelije djevojke napale bi Tita svečera kod šetnje:
- Tito, kupite mi naranču... I meni... I meni...
Dok se Tito u uredu bavio prepisivanjem spisa, bilježenjem manjih zapisnika o preslušavanju stranaka i drugim nalikim poslom, teklo je njegovo službovanje glatko. Na primjedbu što ju je major Kopetzky nekoliko puta ponovio da je u njega čvrst i čitljiv rukopis, jačalo se i širilo u njemu uvjerenje što ga je osjetio odmah iza prvih dneva službovanja kad su mu hvalili točnost. Gdjekada bi se s tim uvjerenjem sav zanio i kao u viziji gledao kako u nedalekoj budućnosti zasjenjuje sobom ostalo uredsko osoblje... To svoje uvjerenje povjerio je ocu; o njemu je govorio konobarici Riki i njezinim gostima, dapače nije mogao da ga zataji ni služavkama s kojima bi provodio duge večernje razgovore.
Na to svijetlo raspoloženje duše pala je prva sjena s prvim njegovim samostalnijim radom u uredu. Kopetzky mu ga je vratio tri puta na ispravak, a najposlije ga dao drugomu da ga izradi.
A takvi su se neugodni doživljaji u uredu opetovali sad redovno: Bili su navlas nalik na druge redove što ih je kao gimnazijalac dobivao u školi - samo što bi drugom redu ipak lakše umaknuo nego »sekaturi« Kopetzkoga. Tako je zvao njegove prigovore. Kopetzky koji ga je isprva upućivao, stao se služiti sve oštrijim izrazima... a napokon se nije žacao upotrijebiti ni pred pomoćnim osobljem riječi što bi Tita ponižavale do kaprala koji je u jednom kutu velike pisarnice kaligrafski ispisivao naslove i adrese.
- Čujete li, askultante - govorio bi mu pred tim pisarničkim osobljem - u vas je rijedak talent da načinite strašnu zbrku od najjasnijih stvari. Koga ste vraga opet s ovim načinili? Pa kakav je to stil, a kakvi izrazi! Ovako bi to napisao vaš otac ako zna pisati, ali ne apsolvirani pravnik. Kako ste se, bijesa, provukli kroz gimnaziju? Kako ste polagali ispite na sveučilištu? Pred kim ste ih pravili? Evo, ja ću ovu stvar dati na izradbu onomu tamo stražmeštru, koji je svršio samo četiri razreda pučke škole, pa ćete vi, gospodine juriste, imati prilike da se od njega naučite kako se sastavljaju takove stvari...
Tako je to sad išlo redom. I Titu i svima u uredu bilo je jasno da ga je Kopetzky zamrzio i da ga se želi riješiti. Na koncu nije Kopetzky toga Titu ni zatajio.
- Idite - rekao mu je - kamo znate. Ja vam neću praviti zapreka jer ću biti sretan da vas se riješim. Ali ako sami ne otiđete, ja ću zatražiti da vas poradi nesposobnosti maknu. Računate se u broj službenoga osoblja, a meni ste na teret. Nijednu vašu stvar ne mogu primiti; vi ste neuputljiv i skroz bespomoćan čim treba da jednu misao nađete vlastitom glavom. Svaki vaš posao moram napokon izraditi sâm ili ga dati kome drugomu da ga izradi. Pa recite što ću ja s vama? Potražite si mjesto drugdje; svakako ćete proći bolje nego ako budem morao ja obrazlagati zašto vas u svom uredu ne mogu trebati.
To svakidanje ponižavanje u uredu, ona neprestana tjeskobna napetost između nepomirljivoga poglavara i bespomoćnoga potčinjenoga - to je Titu bila nenadana, nesnošljiva muka... A Kopetzky bi se najčešće učinio kao da Tita i nema u uredu. Posao što je na nj spadao, razdijelio bi drugima, gdjekad hotimice glasno ujedljivim riječima:
- Molim vas izradite to... spadalo bi na askultanta, ali on nije za taj posao.
Jedne prosinačke večeri bila je vani ljuta mećava s burom. Tito je sjedio iza večere s ocem i pio. Lucija se žurila da poredi kuhinju jer je bila vrlo željna razgovora sa sinom. On bi odmah poslije objeda i večere izlazio iz kuće, po noći se kasno vraćao kući, a ujutru ustajao tek da ne zakasni u ured. Tako joj nije bilo priušteno nikada da se naužije njegovoga društva i razgovora, a nije se usudila da ga koji put umoli neka ostane kod kuće.
- Veseli ga vani društvo, pa kako da mu to kvarim? - mislila je i pregarala u sebi želju.
Skroz iznenada iza dulje šutnje rekao je Tito s nenadanom brzinom:
- Čuješ li, oče, ja ti u ovoj službi pod Kopetzkim neću ostati. Ne slažemo se nikako...
Njegove riječi hinile su mir, ali bile su uzrujane i zalivene gorčinom. Očevidno rekao ih je nakon duljega promišljanja.
I Andrija se iznenadio. Njegov se pogled sukobio s Lucijinim... pitali su se nešto nijemo, a onda je rekao Andrija sinu:
- Vidiš li, ja se nijesam varao... Već je dulje tome što opažam na tebi da ne ideš u ured onako rado kako si isprva išao. Sve sam htio da ću te o tom pitati, a onda sam pustio da ti radije prvi progovoriš... Dakle ne slažete se... A kako to da se ne slažete?
- Eto, to je i meni ona zagonetka - trpko se smijao Tito. - Ne trpi me! Što drugo ja ne bih znao reći.
- A zašto da te ne trpi? Ti ideš točno u svoj ured i držiš se svoga reda. Što mu dakle nije na tebi pravo? - pitao je otac.
- Ništa mu od mene nije pravo. Ako ja ustvrdim da je nešto bijelo, on će kao bijesan dokazivati da nije bijelo nego crno ili barem zeleno... pa makar da je bijelo kao što je dan bijel.
Zamislili su se. Lucija žurno žmirkala očima, čulo se kako u njezinim rukama tucka igla o iglu, dočim je bura tresla kućom od temelja.
- Vojnička služba nije za me - rekao je opet Tito. - Tu ne vrijedi vlastita glava ništa, sve ide po »komandi«, a poda to se ne može svatko skučiti.
- Nijesi mu se dakle svagda pokorio? - mislio je Andrija.
- Jesam svagda... i onda kad sam bio skroz u pravu, popustio sam jer tako hoće vojnička služba. Ali ne koristi...
I nastavili su o tome govoriti neumornim opetovanjem istih misli i nagađanja. Tito je pri tom mnogo pio i, što dalje, sve smjelije govorio o sebi. Malo-pomalo izlazio je pred oči Andrije i Lucije Kopetzky kao tvrd vojnik koji naprosto ne razumije nauke visokih škola kakve je u Beču izučio Tito.
Napokon se nije više o tom govorilo. Na Tita je djelovalo vino, i on je opet pripovijedao svoje doživljaje u Beču. Lucija je voljela takav razgovor; ona bi slušala Titovo pripovijedanje kao divnu priču i čisto razumjela zavist domaćih ljudi prema Titu koji je bio u prilici da doživi što drugo nego što su bile obične svagdašnje, često i prljave stvari njihovoga malogradskoga života.
- Jednom idem ja - stao pripovijedati Tito - na šetnju u Schönbrunn. Na glavnoj cesti sretnem muško dijete, bit će mu pet godina, ljepušno kao anđelak. Dijete mi se prijazno smiješilo, a ja pristupim k njemu, pogladim ga po glavi i upitam da li je dobar. Onda ga dignem na ruke i poljubim u obraz. Kad sam ga opet spustio na zemlju, poklonio mi se dječačić i pošao pokrajnim puteljkom, a ja sam dobro vidio kako mi se iza grma smiješi neka gospođa... Pođem dalje, u k meni pristupi stražar:
- Znate li, gospodine - upita me - čije ste ono dijete poljubili?
- Nemam pojma. Odakle da ja to znam?
- To sam i mislio. Ono dijete što ste ga poljubili to vam je naš presjajni prestolonasljednik, a ona gospođa iza grma što vam se prijazno smiješila, to je njezino carsko i kraljevsko veličanstvo...
Lucija se čisto stresla. Čarapa je zapela u njezinoj ruci, donja se usna objesila, i ona gledala zanesenim iznenađenim pogledom u Tita, pa nakon duge stanke progovorila glasom koji je drhtao:
- Ah, molim te!
- Duše mi! - zakleo se Tito.
- Pa vjerujem ti... kako da tebi ne vjerujem... Carevoga sina poljubio!
I opet je zašutjela. Nije joj bilo moguće da nađe riječi kojima bi iskazala što je u njezinoj duši izazvala Titova pripovijest.
Sutradan su znale sve okolišne žene kako je Tito držao carskoga sina u naramku i poljubio ga. I sve su vjerovale, jer je Lucija pripovijedala o tom načinom kako se pripovijeda o susretu s bićima s onoga svijeta: sva uzbuđena, zanesena i nervozna, a podjedno kao uplašena od veličine događaja... Zato je njezino uvjerenje prelazilo sugestijom na žene koje su je slušale, i one su također bezuvjetno vjerovale kao što i sama Lucija da se to Titu zaista dogodilo.
Kad je Tito drugi dan htio da po navadi odmah iza objeda izađe iz kuće, nagovori ga otac:
- Ostani časak ako ti je s voljom. Htio bih da se o nečem posavjetujemo.
Natočio je Titu i sebi vina.
- Ono što si nam sinoć kazao o Kopetzkom, ne ide mi nikako iz glave... Ja sam čovjek, dašto, neuk, ne razumijem se u vaše stvari, ali pamet mi kaže da to nije dobro ako nijesi u volji svome gospodaru.
- Pa što onda? - upitao je nestrpljivo Tito. Činilo se kao da se danas već kajao što je ono sinoć povjerio roditeljima.
- Ja sve tražim razlog odakle to neprijateljstvo među vama... Dašto, kad se ne možeš ti dosjetiti pravomu razlogu, ja ću još teže... Nego ja sam se na primjer pitao ovako: Jesi li ti svršio svoje propisane škole? Jesi. Jesi li položio ispite? Jesi. Ideš li redovito u ured? Ideš. Ponašaš li se kako se doliči čovjeku na takovu mjestu? Ponašaš. Dakle zašto da te zamrzi?
- Ostavi... ti to ne razumiješ - rekao mu je Tito.
- Čekaj, išao sam dalje. Mislio sam da je onako na primjer u Kopetzkoga za udaju kći, bilo bi moguće da je to poradi nje... Razumiješ li? Moglo bi značiti kao da te hoće prisiliti da se približiš njegovoj kćeri. Ali on je neženja... Što dakle, pitao sam se.
- Jesi li napokon što otkrio? - upitao ga je s rastućom nestrpljivošću Tito.
- Ne mogu to reći najedanput... treba da shvatiš... Ja sam nedavno kupio onu kuću u gradu i platio je gotovim novcem. Možda Kopetzky misli da je u mene puno novaca pa da bih ja mogao njemu u ime toga što te u uredu upućuje... razumiješ li? - Protrljao je palac i kažiprst pokazujući simbolično novac.
- Ti misliš - iznenadio se Tito.
- Kaže se mito - mirno je dometnuo otac.
- Vraga! - Tito se premjestio na stolcu, i obadvojica su ušutjeli.
- Držiš li da on ne bi primio? - upitao je opet otac.
- A što ja znam bi li primio ili ne bi... Izgleda kao da ne bi... i drži se tako.
Jedno su vrijeme opet šutjeli. Stvar, kako se vidjelo, nije bila ni za Tita bez zanimljivosti.
- Kako bi ti to njemu? - upitao je oca.
- Za to je najlakše. Išao bih k njemu i pružio mu u omotu.
Titu je prošao životom strah: Kakav bi to kratak a odsudan bio prizor gdje njegov otac, priprosti ribar, gordomu Kopetzkomu u ime mita pruža novac! Bi li se Kopetzky pognuo... ili bi se oborio na nj?
- Neće to ići... bojim se da neće - govorio je poluglasno ocu. - Ostavi toga vraga u miru jer bi mogao izazvati još veće zlo.
- A što se meni za to može? - upita s osvjedočenjem Andrija. - A tebi? Sin ne treba da zna što radi otac. Pa to bih ja njemu i rekao!
Tito se smijao ledenim smijehom i kimao glavom.
- Pa ti bi to učinio?
- Zašto da ne učinim! »Za vaš trud«, rekao bih mu, a nagraditi koga za učinjenu ljubav... to se bome smije.
- Pa koliko bi mu dao? - upita nakon stanke Tito s pređašnjim zanimanjem.
- Ja sam mislio 100 forinti... Dao bih i 200... neka ga đavo nosi, jer će te izgrditi živa i budućnost ti pokvariti.
- Neka se vrag tu snađe... ja ne mogu - reče Tito. - Pusti malo da o tom još razmislimo, jer Kopetzky je vojnik a tvrd kao kamen...
- Novac sve umekša, Tito... Ostavi ti to meni, nijesam ja nikada pogriješio kad sam po svojoj glavi radio... Da sam slušao druge kad se tebe ticalo, ti bi danas bio ribar a ne gospodin... Pokvariti puno ne mogu. Meni ne može ništa, a ako te mrzi, kao što kažeš, onda ti ionako nema s njime stanja. Dakle u toj stvari mogu samo pomoći a pokvariti nemam šta. Mislim li pravo? - završio je uronivši pogled samosvjesno u Tita.
Tito slegne ramenima:
- A ti pokušaj... Ali ako te baci iz ureda, onda nema ni meni više stanja u njemu.
- Pak što zato? - ponovno reče otac. - Ići ćeš u službu u građansku Hrvatsku,[1]
Andrija je stupio u majorovu sobu, i odmah mu se učinilo da je ta soba pet puta veća nego što je bila, i da mjesto živa čovjeka onamo za stolom s perom u ruci sjedi kip od kovi i da taj kip mora on oživiti i predobiti za se njegovu moć. Stajao je sred sobe pognuta tijela, svaka je dlačica na njegovu licu podrhtavala, svaki nabor na njegovu odijelu odavao je poniznost. Vrlo sporim tokom prošlo je pô časa otkako je tu stupio, a major je bio sagnut, zamišljen, svojim obrijanim, crvenkastim i sivkastim licem nad nekim spisom. Njegovo energično a inteligentno lice činilo se u svome miru kao da je također izdjeljano iz neke vrlo hladne kovi.
Andrija se međutim snalazio. Soba mu se prikazivala u svojim pravim dimenzijama; ono neodređeno što je bunilo u sobi grobnu tišinu, bilo je pucketanje vatre u peći, a major sa svijetlim prosjedim vlasima, nevelikim plavim brkom i s crvenim muževnim licem pravi živi čovjek...
- Što biste vi rado? - upita ga naglo major.
Andrija se prenuo od nenadanog poziva.
- Molim najponiznije, moj sin je u službi vaše... vaše...
- Vaš sin?
- Na službu... Tito Dorčić.
- A, Dorčić je vaš sin... Što biste rado?
- Došao sam da ga kao otac preporučim vašoj milosti.
- Suvišno... Vaš sin je naprosto nesposoban za službu kojoj se posvetio. Šteta vremena što ga je potratio po školama... i novaca što ste ih za nj izdali.
- Kako to, molim? - promuca Andrija.
- To ja vama ne mogu tumačiti. Ali znao bih vam dati jedan savjet: Uzmite ga u svoj ribarski zanat.
Andrija se stresao u duši. Kao da su mu se majorove riječi umiješale u mozak i uzavrele u njem. Misao mu je zastala; pred njim se kao strašna kob nekud visoko i nesavladivo dizala pojava majora sa svojim sivim, krvnim žilicama ispisanim licem.
- Ja prosim... - stenjao je i mucao u isti čas Andrija i nije znao što da doda svojim riječima: Ja prosim...
- Ne koristi - reče s jednakim hladnim nehajem major. - Vaš sin nije za ono čemu se posvetio, a ribar je, kažu, da mu nema daleko para. Pa zašto da ne bude ribar?
- Sad! - očajno istisne Andrija osjećajući bolno veliku uvredu što ju je tu doživio.
- Pa zašto ne sad? - mirno upita major.
U Andriji se rađala smjelost samostalna čovjeka, smjelost i lukavost. Digao je glavu i upitao krepkim, otvorenim glasom:
- Kad je tako nesposoban, kako je onda mogao svršiti svoje ispite u Beču?
- Vi to ne razumijete - nestrpljivo odgovori major. - Jer ispit, znate li, može položiti svaki magarac.
- Neka i to čujem! - dometnu gotovo izazovno Andrija.
A u prsnom džepu zašuštio je omot s novom novcatom bankom od sto forinti. - Ne cilja li to nečuveno pošiljanje u ribarski zanat i ta jednako nečuvena opaska da bi i magarac mogao položiti ispit na najvećoj školi u Beču, ne cilja li to baš na moj džep? - Hrlo se u njem odigravao ukrštaj skroz protivnih misli... A zaključak je bio samo jedan: - Primio ili ne primio, gore se prema Titu ne može ponijeti nego što ga šalje u ribare...
- Gospodine majore - reče smjelo i otvoreno - hvala vam lijepa za sve. Vi ste poznati sa svoje učenosti i pravičnosti, a ja ne znam drugo nego da preporučim u vašu milost svoje dijete. Mlad je jošte, vjetren je, neće dašto shvatiti svega Kako bi trebalo. Ali da mu je malo poduke, on bi sve dostigao, jer ni u kojoj školi nije nikada zapeo. A za vaš trud ja...
Segnuo je u džep i pružio majoru omot.
- Što je to? - pitao je major primajući omot, a onda je gledao Andriju.
- Za vašu dobrotu i trud... Tito o tom ne zna ništa - šaptao je Andrija.
Lice se majoru naglo mijenjalo. Stisnuo je obrve i usne i promatrao Andriju od glave do pete kao da ne zna kakav se to stvor pred njim našao...
A Andriju je ostavljala smjelost. Tijelo mu se nemoćno spustilo, pamet se gubila nekuda u neizmjerno, nikako nije mogao da jasno shvati situaciju toga trenutka koji je bio beskonačan: Jer vrijeme kao da je zastalo, a soba kao da je opet rasla oko njega u svojim dimenzijama, a on se sâm gubio nekamo i nije bio siguran ima li pasti na koljena i moliti milost da se spasi iz nekoga beznadnoga padanja od kojega mu je očaj lomio dušu. Prenuo ga je oštar udarac u lice.
Major mu je bacio u lice omot s bankama:
- Nosite se... Tako što mogao sam od vas očekivati. Nosite se, povedite sa sobom i sina, pa neka vuče iz mora mreže.
Kad se Andrija našao sâm u hodniku, odahnuo je i protro oči. Kao da se probudio iz nesvjestice. A tad je stao da potanko razmišlja u sebi sve što je doživio u sobi kod majora...
Kazao je i kod kuće - zamučavši neke stvari što je doživio kod majora, a taj je doživljaj bio predmet njihova razgovora kroz čitave dvije sedmice.
U tom što nije htio Kopetzky da primi mito, gledali su Andrija, Lucija a i sâm Tito u njem čovjeka čije je srce zatvoreno svakomu. Srdili su se na to i redom nalazili novih psovaka proti njemu i opet novih razloga da se mogu srditi i psovati. Bilo im je skroz jasno da Tito ne može ostati pod Kopetzkim u službi. Treba da prijeđe u službu u građansku Hrvatsku, ali za to bi trebalo zagovora i preporuke kojega uglednoga lica. Na koga bi se obratili? Tražili su to biće bez uspjeha, a onda je Titu pomogao slučaj.
Jednoga četvrtka poslije podne prema koncu mjeseca siječnja usidrila se u senjskoj luci carska jahta s jednim nadvojvodom, članom vladajuće kuće. Na uznemirenom moru križali su se zamasi vjetrova s raznih strana; pripravljala se oluja. Nadvojvoda je odmah posjetio biskupa Ožegovića, a dok je boravio u njegovom dvoru, digla se već na moru oluja. Visoki gost ostao je tri dana u biskupskom dvoru. Po gradu se općenito mislilo da je nadvojvodu zadržalo u Senju nevrijeme, no neki upućeniji, koji su pratili dnevnu politiku, držali su da je taj posjet nadvojvodin kod biskupa Ožegovića u savezu s političkim događajima monarhije.
Dva dana nadvojvodina boravka u Senju pala su na petak i subotu kvatrenoga tjedna.[2]
Kad je prema tome dobio kuhar nalog za kuhinju, našao se u neprilici. Za pečenku je bilo lako. On je umio i domaće patke prirediti kao divljač, a da umiri biskupovu savjest, pocrnio bi im noge prženim šećerom. Tako bi uvjerio biskupa da su to morske patke s crnim nogama koje se, kao što i riba, broje u posna jela.
Ali odakle dobaviti riba? A kako dva dana opskrbiti stol za tako visokoga gosta posnom hranom, a bez riba? Silna oluja zahvatila je svu obalu od Trsta do Dalmacije.
I sam biskup uvidi jade kuharove; skrb je zahvatila sav dvor, u odajama biskupije i u pisarnici govorilo se o toj neprilici jednako kao što u kuhinji.
A tad se dosjetio neki mladi kapelan koji je s Titom polazio gimnaziju i koji je također pomagao u biskupskoj pisarnici:
- Ekselencijo, čemu tolike brige? A nikomu nam ne pada na um da nam je tu susjed Andrija Dorčić. On hrani vazda nekoliko grugova u njihovim kućama, a grug je jedna od najfinijih riba u našem moru. Treba dozvati njega, pa ako on reče: »Nije moguće«, onda je suvišno svako daljnje raspravljanje.
Prijedlog se kapelanov svidio, i odmah su poslali po Andriju.
Dočekala ga je cijela vojska u pisarnici. A kad mu je sâm biskup razložio o čemu se radi, odmah se Andrija snašao. Prva misao bio mu je Tito koji od Nove godine nije polazio više u ured. S biskupovim zagovorom dobio bi Tito u građanskoj Hrvatskoj mjesto gdje god hoće...
- Preuzvišeni, stvar je teška... - počeo je Andrija govoriti mirno i s osobitim naglaskom. - Eto, orkan sa svih strana; na takvom se vremenu riba ne lovi.
A u riječ mu je upao kapelan:
- Ta vi, Andrija, i vaš Tito pìtate u moru gruge kao purane.
- Da se radi o puranima - svečano je izjavio Andrija - eno ih kod moje kuće još osam u redu utovljenih. Svih bih osam u ovakovoj zgodi dao s veseljem i ne bih novčića za njih tražio. A što se grugova tiče, istina je, ja i Tito znamo im i sada za brlog, barem šesterima. Ali kako ćete do njih s udicom? Trebalo bi ići barkom; s obale je to teško i nemoguće. A barkom ne možete. A sredina je zime, riba se ne da iz pećine i ne mari ni za meku... Ali evo obećajem da ćemo ja i Tito pokušati sve što se dade učiniti. Tko će biti sretniji od mene ako budem mogao da donesem pravoga gruga u kuhinju! Sve ću pokušati da zadovoljim vašu preuzvišenost, pa makar metnuo glavu u torbu.
Poklonivši se prema biskupu, govorio je posljednje riječi načinom kako bi govorio pri polasku u rat svomu gospodaru odani vojskovođa: - Ili ću se vratiti kao pobjednik ili ću za te ostaviti život na bojištu.
- Učinite, Andrija, što možete, a nagrada neće uzmanjkati - reče biskup.
- O nagradi se, preuzvišeni, ne govori. Radi se o tom da se vašoj želji zadovolji. Ako mi to pođe za rukom, druga se nagrada u ovakovoj zgodi ne traži.
Sutradan oko devete ure ušao je Andrija u biskupski dvor, za njim dječak s ribarskom košarom na glavi. U prostranom i svijetlom hodniku pred kuhinjskim vratima skinuo je dječaku s glave košaru, položio je na tlo i dozvao kuhara. U košari je ležao grug savit kao golema zmija.
Kuhar je bio uznesen, i kao da je sav biskupski dvor imao biti nenadano oslobođen nekoga teškoga stanja; raznijela se začas po njemu vijest da je Andrija donio ogromna gruga. I tajnik biskupov i dva kapelana, a malo kasnije i sâm biskup našao se uz košaru, i svi su se divili velikoj ribi kojoj je mrka, glatka koža s perajama i repom još podrhtavala. Andrija je stajao postrance kao junak koji je izvojevao pobjedu nad orkanom što je bjesnio u moru. Pripovijedao je dva i tri puta, svaki put opširnije, kako su on i Tito ulovili ribu, a svaki put turao pred sebe Tita i vješto isticao muku i pogibao u neizgovorenim riječima.
- Baš ste se iskazali, Andrija... nu, sad vidim, vi nijeste badava na glasu kao znameniti ribar - govorio je biskup motreći jednako svojim dobroćudnim licem ribu u košari... - A, kakva je to riba! Oslobodili ste nas velike brige.
- Ne ja toliko, ekselencijo, koliko moj sin - prihvati odmah Andrija. - Već je bilo osam sati jutra, a ja sam počeo gubiti nadu jer smo u pet sati spustili gružnjake u more. Bila je još debela noć, jedva smo sa svjetiljkom u ruci dopuzali preko pećine k moru. Na nikoju od šest udica što smo ih bacili nije htjelo da zagrize! A što je više rastao dan, bilo je manje nade. Bura je s danom skočila kao mahnita, more je pljeskalo i nije dalo pristupiti k ribi, a ja sam sav očajan rekao Titu:
- Badava se mučimo i zebemo ovako promokli; nećemo učiniti ništa. - Ali Tito je ustrajao. - Idi ti kući - rekao mi je - a ja ću ostati. Moramo doći do glave barem jednom kad si zadao ekselenciji riječ.
- Koliko je to rekao, a ono kamen s jednoga gružnjaka pljus u more. Tito priskoči i, zaliven vodom, da oprosti vaša ekselencija, do pasa, mučio se s ulovljenim grugom. Jaka je to riba, osamnaest je funti teška; kad se otima u moru, hoće se tu ruke koje će je zadržati. A ruke prozeble, nemate u njima snage da pridržite povraz. Ako se pak uvuče grug pod pećinu, nema ga tko bi ga već izvukao.
- I vi s njim sretno na obalu? - upita tajnik jer je Andrija istu stvar po četvrti put pripovijedao.
- Bog nam je pomogao - reče ponizno Andrija.
Nato je biskup govorio svome tajniku latinskim jezikom, a onda reče Andriji:
- Još vam jednom lijepa hvala, vama i vašemu sinu. A što se nagrade tiče, to će s vama urediti gospodin tajnik.
- Nema tu nagrade, ekselencijo - svečano se ogradio Andrija. - To nije ribarska riba, nego smo se ja i moj sin podvrgli trudu da zadovoljimo želji vaše ekselencije. A to se ne plaća.
Poklonio se i izmicao poleđice prema vratima opetujući ne nagovor biskupov neprestano istu misao.
Malo iza toga jednoga vedroga zimskoga popodneva grijalo je nad gradom toplo sunce. Biskup je Ožegović šetao pred biskupijom na svom »belvederu« i gledao živahni promet u luci.
Mimo je prolazio Andrija; s dubokim poklonom pozdravi biskupa, a kad se već udaljio nekoliko koraka strmom cestom prema moru, čuo je za sobom biskupov glas:
- Dorčiću!
- Zapovijedajte ekselencijo! - reče Andrija skinuv s glave kapu.
- Sad sam se sjetio... ja sam još uvijek vaš dužnik za onu ribu.
Andrija smjerno pristupi k biskupu i poljubi mu ruku:
- Ja sam vam rekao, ekselencijo, da se za tako što ne prima nagrada, nego baš... baš...
Zapeo je kao u neprilici, pogledavao bojažljivo na smješljiva lica ispod sagnute glave biskupove.
- Nu, što? Recite samo - ponukao ga biskup.
- A kad se desila prilika dobrotom vaše ekselencije... Moj sin Tito, ako ga izvolijeva poznati ekselencija...
- Poznam ga. Što je s njim?
- Bio je ovdje vježbenik u službi, ali vojnička mu služba ne prija. Htio bi da dobije mjesto gdje u građanskoj Hrvatskoj, a bez zagovora to ne ide...
- Hmm. A vaš sin ima propisane ispite?
- U Beču ih je položio! - usklikne Andrija.
- Pa dobro. Otiđite u pisarnicu pa to kažite momu tajniku da me na vrijeme sjeti. Kad ima ispite, nadam se da neće biti zapreke da dobije mjesto.
Andrija se poklonio stisnuvši tijelo kao puž i pošao odmah u biskupsku pisarnicu.
A mjesec dana zatim dobio je Tito mjesto sudskoga pristava kod županijskog suda u V.
Malo pred njegovim odlaskom šetali su jednom poslije podne po belvederu biskup, ravnatelj Sabljak i major Kopetzky. Mimo je prošao Tito i pozdravio dubokim poklonom.
- Vaš štićenik, ekselencijo? - reče major biskupu.
- Štićenik? No da. Preporučio sam ga doista za to mjesto jer je htio da prijeđe u službu u građansku Hrvatsku. Čini se da nije loš dječak - dodade pogledavši majora svojim dobrim očima.
- Loš pravnik - reče nato Kopetzky.
- Bečki đak! - klikne biskup zaustavivši se u šetnji.
- Loš pravnik - opetovao je Kopetzky.
- Kao što je bio uopće loš đak - umiješao se ravnatelj Sabljak. - Ja ga poznam. Što ste, preuzvišeni, spomenuli Beč, on je po mom sudu mogao potrošiti još nekoliko tečajeva u Berlinu i Parizu, a ostao bi ono što jest: genijalan ribar Dorčić s propisanim ispitima pravničkoga fakulteta. Ja sam to predviđao još kad je bio naš đak. Pratila ga je u školi neka posebna sreća... Uostalom, ne smije se reći da je on bez talenta. Tek obistinjuje se i na njemu rezultat mojih opažanja o sposobnostima đakâ koji se dignu ravno iz niže kulturne sfere u višu. Samo u tom smislu mogu da shvatim i Lamarckovu descendentnu teoriju i Darwinovu selekciju.
- A što je rezultat vaših opažanja? - upita biskup.
- Ovaki đaci marljivi su, prilježni, ambiciozni, ali nedostatak kulture očituje se pažljivomu motriocu već u đačkim godinama, a u samostalnom životu poslije ne mogu ga nikako zatajiti. Oni pokazuju po načinu mišljenja, načinu govora i primjenjivanju da se tim višim sferama ne mogu pravo aklimatizirati. Vrlo rijetko mogu da svladaju u sebi prirođenu surovost svoga podrijetla; nasilni su prema nižima i uza to do smiješnosti tašti na svoje znanje ili čast. Ili se ne mogu otresti opet drugih poroka. Odani su ih piću ili lakomosti u jelu; padaju, što se cijene imutka tiče, u dvije skrajnosti: bud su veliki škrci, bud opet ludi rasipnici koji se guše u dugovima, a oponašaju nespretno lakoumnu aristokraciju. U shvaćanju života bud se naivno pozivaju na janje koje je tobože nudilo vuku vodu, a pri tom vjeruju ipak u neku višu pravdu koje u svijetu nema, bud pako preziru svaki moral i gaze preko najvećih ljudskih svetinja do svoga cilja. U službi su bud nezasitni i bez ikakvih obzira »štreberi« ili su opet nespretni, bojažljivi, bez pouzdanja u sebe, pa se sa svojim talentom gube u pozadini i doživljavaju, očajavajući ili mrtvo pregarajući, kako ih svakojakovići pretječu u službi. Ovo su rezultati mojih opažanja dašto za prvu generaciju, zato ja - i tu je direktor nadovezao svoje misli o zavoljenoj temi kako bi se imale preustrojiti gimnazije.
- Dakle vi donekle držite da su više nauke samo za odabrane staleže? - reče biskup.
- Nipošto, ekselencijo - živahno prihvati direktor. - Već su mi prigovarali neki, koji me ne shvataju, da moja teorija zaudara po aristokratizmu. A krivo. Ne tvrdim ja da se djeci nižih društvenih klasa ima uskratiti pristup k višim naukama. Nipošto. Jer ona mogu da budu, a zašto da i ne budu, sposobnija za nauke nego djeca najviših staleža. K nauci su pristupna, ali k višoj kulturi rijetko. Uzmite, ekselencijo, da u svakom narodu ima, što se intelekta tiče, ljudi različno nadarenih, od genijalnih pa sve nijanse do idiotizma. To je redovna pojava kod svih kulturnih naroda. Pa pored te jednakosti ipak jedan narod nadvisuje kulturom drugi. Ja dakle tvrdim da prijelaz iz niže kulture u višu ide postepeno i da se samo iznimno provede u prvoj ravnoj generaciji. Zato sam s praktičnih razloga protivnik toga da se iz obitelji gdje je jedino dijete... kao što je u Dorčića... otme to dijete onomu što se u njegovu krv uživjelo nasljedstvom prenašanim kroz stotine godina od jedne generacije na drugu. Prvi pokus po mojem uvjerenju rijetko uspije, a ono domaće, gdje je mogao takav sin biti prvi, izgubi se... Takav jedinac mogao bi u više nauke jedino onda kad bi pokazao genijalnost, a to se kod desetogodišnjega djeteta ne dade ustanoviti.
Sunce je zapadalo, temperatura je naglo padala. Biskup je ulovio zgodan čas da prekine direktora:
- Sve je to lijepo, dragi direktore, ali što ćete kad je život jači od najkrasnijega umovanja. Evo uzmite ovaj slučaj:
Ispripovijedao je kako je došlo do toga da preporuči svomu znancu i nekomu daljemu rođaku Tita za ispražnjeno mjesto pristava, a onda dometnuo:
- Evo, vidite, jedna samo riba, pa može da odluči sudbinom čovjeka. Ja nemam razloga ne vjerovati što mi obadvojica o sposobnostima mladoga Dorčića pripovijedate. Pa on je dobio mjesto za koje se natjecalo bog zna koliko njih sposobnijih od njega. Zašto? Zato što je u zgodan čas i u zgodne ruke umio da uhvati ribu... Ele, dragi moj direktore, treba priznati da je život jači od svega našega umovanja. I najumniju glavu opletu njegove niti i ne dadu da njezine misli zavladaju njime. Međutim, gospodo, postaje hladno. Izvolite sa mnom u dvor, bit će mi milo ako ostanete večeras sa mnom kod stola. A do večere možete biljariti ili, ako vam je milije, s tajnikom tarokirati. Međutim bit će već prispjele poštom i novine.
Obuhvatio je obojicu oko pasa i pošao s njima u dvor.
Međutim otputovao je Tito na svoje novo mjesto.