Tito Dorčić/IV

← III

Tito Dorčić autor: Vjenceslav Novak

V →

Tito je u gimnaziji napredovao. Sjajnu svjedodžbu nije nikada dobio, ali stalno svoj »prvi red«. Andrija je bio zadovoljan.

- Dobro je ovako - rekao bi sinu - samo kad se turaš naprvo, samo kad ne zaostaješ za drugima...

Istom u trećem razredu opazio je profesor algebre da je cijelo Titovo znanje mrtvo memoriranje sa jedva osjetljivim tračkom razumijevanja... Upozorio je na to svoje drugove, i odmah su se svi osvjedočili da je u Tita Dorčića razvito pamćenje u neobičnome razmjerju naprama drugim intelektualnim sposobnostima. Jedan ga je od njih nazvao na to đakom »koji sve nauči, a ništa ne zna« - i s tim osvjedočenjem kod profesora turao se odsada Tito iz razreda u razred.

Izim vrlo razvitoga pamćenja još je jedno svojstvo duše pomagalo u školi Titu: lukavost... To je svojstvo vrlo obična pojava kod đaka slabih duševnih sposobnosti. Razvije se u njih do savršenosti, jer im je jedino utočište na koje ih upućuje primitivni nagon samoobrane, jedino sredstvo spasa na tuđim vodama u koje ih je bacila ne volja nego sudbina... Takav je bio Tito. Nijedan ga predmet nije zanimao. Ali za predavanja buljio bi u profesora kao da očima upija u sebe smisao njegovih riječi - dočim je u sebi taj čas izrađivao osnovu kako će doći do glave nekomu grugu koji mu je uzastopce u dva dana odgrizao tri udice. - Škola mu je bila muka, ali polazio ju je redovito i s lakoćom učio napamet lekcije, a zadaće i školske i domaće vješto prepisivao od suučenika promjenjujući hotimice gdjekoja mjesta da bolje zametne trag krađi.

Jedna mu je samo zadaća tičuća se škole bila skroz jasna: da mora prolaziti s prvim redom. Ćutio je da u njega nema onoga čim su drugi đaci prevlađivali teškoće nauke kao da su u njih krila - ali zato je s onim dvama sredstvima, memorijom i lukavštinom, baratao lako i uspješno. Onaj veliki cilj što ga je o njegovom školanju zamišljao otac, sjevkao je pred Titovim očima još nejasan u velikoj daljini. Na nj nije, izim po napomeni oca, nikada ni mislio: smatrao je školsku muku kao neotklonjiv navrat sudbine kojoj u lice gleda otac s nepokolebljivim pouzdanjem...

O tom bi otac znao živo govoriti... ispuniti time cijele duge zimske večeri kad bi natakao vina jednako sebi kao što i njemu... Tad bi nehotice morao da razmišlja o očevom uvjerenju, a školska dužnost pričinila bi mu se kao nedogledna, mračna i skroz neprijazna pustoš oštroga trnja i kamenja. Profesori su bili gončine koji su ga bosonoga tjerali preko tog golemog, nepoznatog prostora otkinuvši ga od slobodnoga i slatkoga života na moru i na žalu pred rođenom kućom... I ti gončine ne dadu mu odahnuti da mu se počine duša na rodnom žalu što je odgojio njegovo djetinjstvo i dobu prvoga razumijevanja... Tjeraju, nemilosrdno ga tjeraju, a on im se pokorava s većim strahom nego što bijahu Tumanićeve šibe, jer o toj pokornosti ovisi ono o čem njegov otac govori kao o nužnom i sjajnom određenju njegova života... On sâm ne mari da to određenje pravo shvati. Tek je uvjeren iz očevih riječi da iza tih muka slijedi sloboda, gospodstvo, bogatstvo, sjaj... Tad bi mu mrka škola pokazala svoje veselije lice... osjetio bi dapače da sjedi u školi s jednakim pravom kao što i oni njegovi sudrugovi koji se poradi napretka iz razreda u razred nijesu morali oslanjati samo na memoriju i utjecati lukavštini kad ne bi ona dostajala. Profesori su i nadalje govorili o Titu da ne zna ništa ali nauči sve, a po službenoj klasifikaciji prolazio je svako poljeće s »prvim redom«.

Tako je svršio Tito niže gimnazijalne razrede.

Tih praznika jednoga dana pri zalazu sunca vraćao se Andrija cestom što vodi uz more prema gradu, iz svoga vinograda gdje je pregledavao kako stoji loza. Izdaleka upoznao je pred sobom na cesti ravnatelja gimnazije, visoka pristara svećenika, koji je išao otkrite glave vrlo sporim korakom popostajući češće da se zagleda u mirnu pučinu po kojoj se ovaj čas praćakalo nekoliko dupinâ. Andrija je poćutio živahnu želju da govori s ravnateljem gimnazije. Bio je siguran da će on pohvalno spomenuti Titov napredak, i zato je požurio korake, dostizao brzo ravnatelja i, poklonivši mu se, popostao časak držeći kapu u ruci.

- Dobar dan, Dorčiću - odzdravio mu je ravnatelj kad ga je upoznao, i pozvao ga da pođe par koraka s njime poradi nekoga važnoga razgovora.

- Molim ponizno... - prihvatio je Andrija uslužno se smiješeći.

- Radi se o vašem sinu - rekao je odmah ravnatelj - on je svršio kod nas četvrti razred... a kud ste naumili s njime sad?

Andrija se začudio nenadanom pitanju.

- A kud, vaša prečasnosti, nego dalje u školu?

- U više razrede gimnazije?

- No, da...

Ravnatelj je isprčio usne i vrtio glavom:

- Ne činite toga... on vam nije za školu...

Kakve su to besjede? - zabezeknuo se Andrija. - Čuje li dobro? Tito da nije za školu? I tako sudi ravnatelj škole sad pošto je Tito donio kući osam svjedodžaba prvoga reda! Što to znači? - Zadrhtale su mu usne, grka sumnja stisnula mu srce:

- Kako da nije za školu? - promucao je prema ravnatelju.

- Nije... Što ćete da vam to razjašnjujem? Ja sam iskusan čovjek, ostario sam u školi pa znam svakomu našemu đaku opredijeliti njegovo pravo mjesto. A gospoda profesori sude o vašem sinu jednako kao što i ja.

- Ja ne shvaćam... - slobodnije reče Andrija. - On nauči svaku lekciju... to će potvrditi svi đaci koji su s njime u školi... a od gospode profesora dobiva svako poljeće prvi red. Pa kako to sad najednom...

- On nauči - prekinuo ga je ravnatelj - on nauči, vjerovat ću, svaku lekciju. Ali svejedno nije za više škole jer ne zna, a ne zna zato što ne shvaća.

- Nauči a ne shvaća, ne zna... - opetovao je s grkom ironijom Andrija. - Toga ne razumijem.

- Dašto da je vama to teško razumjeti... Malo dijete koje istom pravo progovori, možete da naučite naizust Očenaš. Ono vam govori molitvu kao papiga, ali što govori toga ne zna jer ne shvaća... Odrastao razuman čovjek govori također naizust Očenaš, ali s razumijevanjem onoga što govori, ako moli kako treba da se bogu moli. A takova vam je razlika između vašega sina i drugoga kojeg učenika. Obadvojica nauče školsku lekciju, samo je ovaj shvaća i zna što govori, a vaš sin govori bez shvaćanja kao malo dijete Očenaš... Zato se vaš sin neće nikada okoristiti za život višim naukama, zapet će bilo gdje; za nj je školanje izgubljeno vrijeme. Takvi učenici natkriljuju obično u zanatu, u trgovini ili u drugom takvom praktičnom poslu te svoje drugove koji su njih natkriljivali svojim talentom u školi... Vaš je sin na primjer izvrstan ribar, to je poznata stvar u cijelom gradu. Ja sam ga i danas vidio, idući ovamo, kako je digao na ostima u barku neku veliku ribu. Gledalo je to s obale više ljudi, a jedan ribar, koji se također tu desio, rekao je o vašem sinu:

- Koliko god puta zabode osti u more, budite sigurni da će se na njima otresati riba!

- Tako sudi o njemu zanatom ribar. Pa zašto ga ne pritegnete k sebi da živi i radi s vama kad su u njega tako izvrsne sposobnosti za ribariju? Čemu ga mučiti školom kad po njoj ionako neće postići ništa? Za ribarstvo je sposoban, razumije ga, zato bi u tom poslu uspijevao, a uspjeh bi ga veselio i bodrio na ugodan rad. A u kakvom krasnom položaju može da zamijeni vas! - kliknuo je zaneseno ravnatelj. - Stotine godina razvija se u krvi vaše obitelji sposobnost i vještina za taj posao što bi ga vaš sin mogao isto tako časno nastaviti kao što ste ga vršili svi vi Dorčići od najdaljih predaka vam ovamo... a vi čupate iz posjeda obitelji tekovinu što su je Dorčići uzajmili od prirode, usavršili je svojim trudom, radom i domišljanjem i digli sebi čestit glas i osigurali lijep položaj u životu.

- Sad... kad je svršio četiri razreda gimnazije, da bude ribar! - opro se odlučno Andrija skroz prečuvši ravnateljev hvalospjev ribarskoj vještini Dorčića.

- Nije kasno - ozbiljno je ustvrdio ravnatelj - jer ga škola nije otuđila poslu koji ga zanima. Doduše sa ovo nekoliko latinskih i grčkih riječi što ih je naučio u školi neće uloviti ni najmanju ribicu, ali...

- Radije neka ide među magistratske pisare - ljutito je upao Andrija.

Ravnatelj se grko smješkao pitajući:

- Radije dakle tuđi sluga nego svoj gospodar?

- Dobivao bi iz gradske blagajnice stalnu plaću, a to je glavno... A meni, oprostite mi, ne ide u glavu da on nije za školu. Već sam upitao vašu prečasnost: Zašto su mu onda davala gospoda profesori prvi red?

- Zašto... da, zašto? - s trpkim je izražajem na licu opetovao ravnatelj Andrijino pitanje. - Zato, moj Dorčiću, što je škola ovako kakva je danas, na koncu također ured u kojem se pazi poglavito na to da stranke, a to su đaci, formalno udovolje propisima... A škola kao što je gimnazija morala bi biti daleko od toga birokratizma. Ona bi u jednu ruku imala biti i hram gdje se naučaju i šire znanosti i oplemenjuje idejama velikih duhova ljudska narav. S druge, praktične strane, trebala bi da ima takova škola pred očima samo one ljude koji će iza svršenih nauka zapremati u ljudskom društvu najvažnija i najodličnija mjesta skopčana s velikom odgovornošću savjesti jer se po njima dade učiniti za narod i za državu mnogo dobra ali i mnogo zla... Samo sa ta dva gledišta trebalo bi da gimnazija prima i ocjenjuje svoje učenike. Neka se pridrže samo oni koji pokažu u sebi jamstvo da mogu u sebe asimilirati znanje i ideje koje su duševno podizale, oplemenjivale i vodile do savršenosti čovječanstvo otimajući ga živinstvu. A one koji pokažu da nemaju u sebi prijemljive snage za te ideje, da odbaci, jer su oni teret školi a ona teret njima. Ne bi to bila nepravda, kao što se čini u prvi mah: jer takovi mogu imati izvrsnih sposobnosti za praktičan, običan rad; školsko im je znanje gimnazije skroz suvišno, nijesu ga u sebe upili, mučili su se s njime i gubili vrijeme što su ga krasno mogli upotrijebiti na odgajanje rođenih sposobnosti. Tjerajte silom takove u više škole, oni skroz promaše svoj cilj: ili se posve izgube svojom nesposobnošću u ljudskom društvu... ili živare besplodno bez ugleda... ili se laćaju nemoralnih sredstava da dođu da moći i ugleda... Gimnazija, kako je ja pomišljam, ne bi bila ni za one učenike koji je sad polaze s nakanom da postignu manje činovničko mjesto. Na takovim se mjestima obavlja posao mehanično po stalnim propisima bez veće samoradinosti činovnika... zato je za takove ljude skroz suvišno da čitaju u grčkom originalu Homera ili da se muče matematičkim dokazom o gravitaciji... Za takove bi trebalo da postoje druge škole, sa skroz drugačijom naukovnom osnovom - a gimnazija i univerzitet to bi bili hramovi čiste znanosti za odabrane koji su dovoljno nadareni moralno i intelektualno za asimilaciju i provađanje plemenitih ideja... jer samo takovi spadaju na pročelja ljudskoga društva...

Stari gospodin očito je zaboravio da pored njega stupa priprost, nepismen ribar, i on se sav podao s oduševljenjem raspravljanju o temi o kojoj već godine i godine razmišlja i o kojoj je u njemačkim školskim listovima napisao uvaženih rasprava.

- Rekao sam vam, današnja je škola jednostavan ured - nastavio je odmah jednako se zanašajući svojim predavanjem. - Profesor ima u ruci ljestvicu po kojoj ocjenjuje đaka, kao što vinar sa svojom spravom mjeri množinu alkohola u vinu. Pita se glavno: je li đak miran, uredan i da li nauči lekciju... i njegova se vrijednost ocjenjuje po tim vanjskim biljezima koji varaju u više od polovice slučajeva. Koliko puta nastrada intelektualno i moralno darovito dijete samo poradi svoje djetinje lakoumnosti, gdjekada poradi svoje bezazlenosti jer se ne zna sakriti ili neće da se sakrije. Naivno je pa drži da će i drugi suditi o njegovim pogreškama ne podavajući im važnosti kao što im je ni ono samo ne podaje... A drugi može da bude tupoglav, pun zlobe, zaražen kojekakvim potajnim griješenjem... ali vješto se skriva i prolazi pred birokratskim uredom škole dobro. A takvi, Dorčiću, kad svrše škole, to su vam konopci iz kojih se plete bič naroda... Tko je kriv? I ja i profesori... svi smo krivi. A nama je kriv uređaj škole kakav je danas. I tu vladaju stalni propisi, kao što npr. kod carinskoga ureda određena carina na koju robu ili poštarskoga ureda pristojba prema vrsti pisma i pošiljke... Mnogo je djece, profesor i ne može uz najbolju volju da zagleda u jezgru. K tome naš strah za disciplinu i red u zavodu! A bez toga dvoga ne možemo da pomislimo školu... pa se iz samoga straha odreže često od škole koje udo samo poradi nedužnih prišteva, a mnoga uda otrovane krvi ako ne izbace na vidjelo čirove, ostanu netaknuta...

Direktor je, zanijevši se sav u svoju omiljelu temu, zaboravio i to što je bio povod ovome razgovoru... zaboravio Dorčićeva sina i upeo se samo da uvjeri o važnosti svoje ideje eto i toga čovjeka koji je sa malo razumijevanja ponizno slušao njegovo razlaganje.

U tom su se sreli s nekom gospodom što su se pokazala na cesti iza okreta drage i rukovala odmah s ravnateljem. Andrija se smjerao poklonio i pošao žurnim korakom naprijed.

Razmišljao je o ravnateljevim riječima i razabrao da on u svojoj glavi nosi puno nekakvih škola... jedne za male činovnike, druge možda za trgovce i obrtnike... ili za ove neke male škole, a posebno kao kakovo veliko gospodstvo gimnaziju u koju po ravnateljevu sudu ne bi mogao ući njegov Tito. - A zašto ne bi? - upitao je srdito Andrija. Što on govori da jedni postignu svoje mjesto pameću a drugi lukavošću ili poniznošću... pa što je zlo na tom? Svatko živi i tura se naprijed kako zna i kako može. Njemu bi Tito, uvjeren o svojoj cijeni, pripovijedao kako ga još nikada nije ulovio koji profesor da prepisuje zadaće od drugih đaka. - Ja znam ukrasti - tumačio je ocu - a drugi ne znadu pa stradaju. - I pripovijedao mu je kako je starinski neki narod imao zakon da je slobodno ukrasti, ali ukrasti lukavo, da te ne ulove u krađi... Andriji se to u Titu vrlo sviđalo; tu lukavost smatrao je talentom i jamstvom da će Tito znati živjeti, to će reći da se neće dati ugušiti od drugih. Samo da on svrši škole i da se dočepa mjesta ovako ili onako. - A što on govori - pomislio je srdito o ravnatelju - znamo mi svi tako govoriti kad se ne tiče vlastite kože.

Tako je Tito došao u višu gimnaziju. Da sigurnije napreduje, uzeo mu je otac instruktora, nekoga sedmoškolca Devića, dječaka oniska i jaka trupa, kratkih nogu, niska čela, vrlo uredna i marljiva, ali skromno nadarena đaka. Ličanin, rodom iz vrlo siromašne kuće, čekao je samo da se dočepa sjemeništa gdje je već sada dobivao badava objed i večeru od ostataka iza stola za kojim su jeli teolozi. Ukoliko mu nije bila zabavljena pamet opetovanjem kakve školske lekcije, on je mislio samo na jelo. Najesti se pravo do sita bio je ideal siromašnoga đaka.

Na toga se Devića nekako namjerio Andrija i plaćao mu za trud dva forinta mjesečno. A Lucija ga je sa svoje strane ponudila svaki put kavom ako se nije našla gdje u ormaru kakva ribica ili komadić mesa što je ostao od objeda. A i trebalo je da se takvim mitom predobije instruktor. Još je Tito htio da on i instruktor uče u barci, dočim se Dević u barku nije dao. Titu je bilo do toga da u isti mah lovi ribu dok memorira lekciju što bi mu je čitao instruktor. Ličko dijete, rođeno daleko od mora, zaziralo je vrlo od mora. Sjedeći od nevolje u barci, držao bi se grčevito obadvjema rukama bokova barke kao od straha da mu i ta nesigurna splav na nevjernu moru ne izmakne ispod nogu.

- Kako moj Tito? - upitala bi Lucija Devića.

- Bome dobro, gospodarice - odvratio bi instruktor. - Za što bih ja da naučim izgubio uru, on samo dva puta čuje pa zna. Lak bi meni bio s njime posao da nije barke...

Kad bi more bilo malo ustalasano, ne bi se Dević dao ni za živu glavu u barku. A Tito bi rekao nehajno:

- Kad nećete, što ću vam ja? - I otisnuo bi se sam od obale.

A instruktor bi stajao na obali kao izgubljen; dvije aždaje režale bi na nj s dviju strana: strah da će izgubiti instrukciju kojom je plaćao stan, i strah od mora o kom je u sebi sačuvao od djetinjstva iz priča stalno uvjerenje da je sa svojim talasima stoglavi zmaj koji požudno hlepi za ljudskim životom... I gledajući tako izgubljen za barkom u kojoj se ljuljuškao Tito, bio je nalik na koku koja vodi pačiće, a oni, došavši do vode, zaplovili u nju ne mareći nimalo što brižna vodilja zdvaja za njima, a ne smije u njihov elemenat...

- Da je u vas srca, ne biste me nikada zvali u barku - iskreno bi prigovorio instruktor Titu.

- Vama bi trebalo srca! - odvratio bi mu Tito - jer vam i ne doliči taj bablji strah.

- Nije to, nebore, bablji strah - branio se instruktor. - Ja sam s nabitom kuburom spavao sâm uz volove kad mi je bilo dvanaest godina, pa nijesam nikada oćutio straha ni od vuka ni od lopova. Ali more je drugo! Da se digne oluja, što bi meni pomoglo pa da mi je u prsima srce Kraljevića Marka?

Jednom pod konac školske godine iza užine ušli su u barku instruktor, Tito i mali neki veslač. Dan je bio mutan, ispod oblaka tištila je omara, daleko iz kanala čuo se šum jugovine.

- Ovo je vrijeme - rekao je veselo Tito - kad riba u moru grize kao muha na kraju.

Instruktor je nevoljko kimnuo glavom, gledao nepovjerljivo u zelenkastu tišinu što se nadimala velikim nabreknutim a mrtvim talasima, i držao se kao kliještima objema rukama sjedala pod sobom. Na koljenima bila mu je knjiga iz koje je čitao naglas neke matematičke formule. Tito ga je slušao i lovio u isti čas ribu.

Sve bliže čula se jugovina, sve življe ljuljala se barka, sve čvršće stiskao je instruktor pod sobom sjedalo. Kratak mah vjetra doletio bi sad s ove sad s one strane; iz oblaka otkinula bi se pogdjekoja kap kiše, visoko u zraku muklo bi zatutnjila daleka grmljavina.

- Iskrcajmo se - molio je instruktor prekidajući se u čitanju matematičkih formula svaki put kad bi veći talas jače zaljuljao barkom.

- Još samo četvrt sata - nehajno je odgovarao Tito.

A instruktor je bio sve bljeđi, sve jače stiskao ukočenim prstima drvo i sve usrdnije molio:

- Iskrcajmo se... bogom vas bratim, iskrcajmo se...

- Još samo četvrt sata - odgovarao je Tito. A veliki talasi jugovine dovaljali su se do ruba luke gdje ih je jedno vrijeme suzbijao vjetar s kraja. U toj borbi dvaju vjetrova prevladala je napokon jugovina, njezini mutni veliki i tromi talasi valjali su se cijelom pučinom kao nepregledna vojska.

Barka se najednom od nenadanog udarca jače zanjihala, instruktor je pogledao u zjalo vala a knjiga mu je pala s koljena.

- Više nema šale - rekao je dršćući Titu. - Meni je zlo, zato me iskrcajte, a vi kako vam drago...

- Još samo dvije ribe - odgovorio je Tito i namignuo dječaku da vesla naprijed.

- Tito, bogom vas bratim, iskrcajte me - molio je instruktor.

- Kako je ono glasila posljednja formula? - upitao je Tito izvlačeći ulovljenu ribu. - Uvjetna jednadžba: a1 (b2 c3 - b3 c2)...

- Pobratime, do smrti ću ti biti zahvalan, samo me sad iskrcaj! - prekinuo ga je instruktor očajno tiskajući prste pod sobom u sjedalo. Veliki, mrki i zelenkasti vali udarali su sve snažnije o barku dižući je i spuštajući na svojim plećima kao ljusku.

Tito je nastavio: + a2 (b3 c2)... - a instruktor je zaplakao:

- O, slatka majko, ovoga ti ja preživjeti neću... U što mene dovede moje siromaštvo! Da se nijesam polakomio za instrukcijom, nikada se jadan ne bih u ovome zlu našao... Ljubljeni, mili, slatki Tito... ljubit ću te kao rođenoga brata i poštovati kao oca svoga, samo me iskrcaj...

- Evo odmah, evo - hladno je govorio Tito i migao dječaku da vesla naprijed.

A instruktor je najednom digao svoje blijedo, strahom izmoreno lice prema Titu:

- Tužit ću te ravnatelju, ubojico! Na kraj me vozi!

To je bila provala njegove posljednje energije. U glavi mu se zavrtjelo, ispraznio želudac i klonuo na dno barke omamljenih živaca i izmoren mukama želuca.

A odmah na to digla se oluja i sa sjeverne strane. U bregovima šumio je vihor, blijesak za blijeskom sijevao je od bregova do otoka, zrakom bi zatresla grmljavina sad kao da se lome oblaci a sad kao da se razdiru od jednoga kraja nebišta do drugoga.

- Nevera - rekao je Tito veslaču - sad moramo kući. Izvukao je povraz, namjestio veslo i upro se krepko, a barka je preko talasa jurila kao riba.

- Posljednji čas - rekao je otac čekajući ga na obali.

More je šumilo, vihor bučio, s obale je dolazila nagla kiša i stala šibati oštrim šibama more.

- Gdje ti je instruktor? - upitao je Andrija Tita kad je doplovio k obali.

- Evo ga, spava... naškodila mu je užina - nasmijao se Tito.

Instruktor je bio promokao do kože. Preodjeli su ga u Titovu rubeninu i položili u krevet. Kad je bilo vrijeme večeri, ustao je, ali pod se talasao pod njegovim nogama a zidovi ljuljali oko njega kao da je kuća uzljuljan brod na uzburkanom moru. U cijelom organizmu prvi se osvijestio njegov želudac. Nije ga bila volja da progovori, ali večerajući ponio se opet kao junak. Ispio je samo čašu vina i odmah se oprostio.

Idući do kuće, opetovano je sebi zadavao tvrdu vjeru da već neće uljesti u barku kad je danas nekim čudom iznio iz nje živu glavu.

I u višoj gimnaziji prolazio je Tito poljeće za poljećem s »prvim redom«. Profesori su bili jednako uvjereni da je to đak koji sve nauči a ništa ne zna, ali ocjenjivali su u svjedodžbama ono što bi naučio, a ne što je znao. A Tito je inače spadao među »uredne« đake. Nikada nije izostao ure od škole. Ljeti bi prije dana otišao na ribariju, ali bi dospio svaki dan na đačku misu, zavukao se na crkvenom koru gdje u kut gdje bi neopažen od profesora prepisivao kakvu zadaću ili memorirao lekciju. Nikada ga nijesu ulovili da sudjeluje u javnim patriotskim ovacijama ili protestima kojima je ono burno političko doba davalo svaki čas prilike da bilo u kojoj formi provale među građanstvom. Sve svoje slobodno vrijeme provodio bi na ribariji, a kad se za oluje ili zimi ne bi mogao otisnuti na more, stalno bi se našao u društvu ribarâ i mesarâ u konobi stare konobarice Rike. U taj tamni, kao cijela kuća velik prostor u prizemlju dolazilo je svjetlo samo na dva malena prozorčića. Nad velikim ognjištem neprestano je gorjela uljenica i tinjala na njem žeravica. Dva vrlo dugačka, crveno naličena stola s klupama stajala su uzduž konobe. Uz jedan zid bila su prislonjena dva mala burenca vina. Drugo šta, izim košarice s hljebom na jednoj klupi, u konobi nije bilo. U tom mračnom i neveselom prostoru što je bio pun zapaha od izgorjele masti i ulja, prosjedio bi Tito sate i sate razgovarajući se s konobaricom Rikom, slušajući njezinu vječitu kavgu sa služavkama i sa susjedima i igrajući s ribarima i s mesarima na talijanske karte za vino. A za tu Titovu zabavu nije znao ni jedan profesor; on bi na stražnja, dvorišna vrata šmugnuo u konobu nikada neopažen - i zato su profesori samo po slutnji sudili da on nije, što se ćudorednoga vladanja tiče, uzoran đak... Ali na pitanje: - Tko ima što iznijeti u tom pogledu proti Titu? - nije ga gotovom činjenicom mogao optužiti nitko.

A škola je ostala za nj nužno zlo spojeno s mukama i s odvratnom brigom... Nijedan ga predmet nije veselio, ni poezija, kao što ni matematične formule što bi ih mrtvo memorirao... U sedmom razredu došao je za profesora iz hrvatskoga jezika novi profesor, mlad svećenik, koji je kao đak praškoga sveučilišta drugovao tamo s mnogim zanosnim mladim Hrvatima, među drugima i s Augustom Šenoom. Prije njega je hrvatski jezik i literatura bila pastorče među gimnazijalnim predmetima, a sad su prvi put slušali mladi đaci zanosna predavanja o znamenitoj starohrvatskoj književnosti u Dalmaciji. Satovi za hrvatski jezik bili su sada za njih neke vrste svetkovina, u đačkim sobama nabitima dimom iz lula uskrsavale su ideje starih dalmatinskih pisaca i zauzimale svoje mjesto u mladim srcima... Titu je sa još nekim drugovima bilo to oduševljavanje zagonetka. Kao što se čudio tome da je Goethe bio učenjak, prirodoslovac i filozof pa ipak pisao stihove, tako nije mogao sebi protumačiti da je Gundulić bio pjesnik - i državnik...

Te iste godine došao je u gimnaziju kao novi profesor i neki Henrik Wolff. Bio je prirodoslovac, mlad dvadeset i petogodišnji čovjek neprivlačljive vanjštine, oširoka lica i nosa, jakih zubi, nekog začuđenog pogleda ispod naočala. Lice mu je bilo obraslo nejednakom svijetlom dlakom, kretnja je bio nespretnih, odijevao se nespretno - sva njegova pojava sjecala je s prvoga pogleda na opicu. - Bio je godinu dana učenik mladoga učenjaka Haeckela^[1]

Ako je tko imao razloga da se brecne od takovih glasova, to je bio Tito. U svakom drugom predmetu bila je njegova memorija pouzdaniji oslon nego baš u tim Wolffovim predmetima. Tek dosadanji profesori - sad je to u nevolji počeo osjećati - bili su prema njemu obzirni, s njima mu je bilo u gimnaziji ipak kao u nekoj velikoj zajedničkoj porodici. A kako će se ponijeti prema njemu taj tuđi čovjek, taj hladni učenjak?

Titov je strah bio opravdan: Wolff ga je odmah upoznao. Osvjedočio se da je to đak kojega u indukciji i dedukciji nauke ne vodi jedina pozvana i pouzdana moć ljudskoga duha - razum, nego mrtva memorija kojom je primao u se i davao iz sebe definicije i logiku dokazivanja kao što ih u štampi primaju i vjerno reproduciraju listovi knjige.

- Vi nijeste za školu - rekao mu je jednom odlučno Wolff. - Njihov je grijeh, a vaša šteta što su vas dosada propuštali...

Tito se već smatrao izgubljenim, a tad ga je spasio slučaj sprijateljivši ga tješnje s Wolffom nego ikojega drugoga đaka zavoda.

Wolff je izrađivao kao doktorsku disertaciju radnju s temom: »Intelektualni razvitak po stališkom zanimanju ljudi« - dakako u smislu Lamarckove descendentne teorije^[2]

Direktor Sabljak nije dašto kao katolički svećenik mogao da prizna hipoteze što ih je izvodila znanost iz Lamarckovog umovanja i gradiva sabrana Darwinovim ustrajnim radom, ali o temi disertacije rado je raspravljao s Wolffom. U Wolffovim je izvodima gledao skroz sa protivne strane nađenu potvrdu svome uvjerenju što je pred njegovim očima svršavalo s neotklonjivom nuždom da se preustroje gimnazije. Jer i Wolff je dolazio svojim putem do zaključka da je za neki postotak učenika djelomice, a za neki posve, izgubljeno vrijeme nauka za koje nemaju rođenih sposobnosti ili im se nijesu te sposobnosti uslijed neporabe razvile. Nekoji su profesori prigovarali Sabljaku da bi se uvedenjem posebnih škola za male činovnike, obrtnike, trgovce itd. otvorio veći jaz među sinovima jedne domovine. Na to je odvraćao direktor Sabljak primjerom da je i sada među sveučilišnim profesorom i obrtnikom golema razlika u pogledu znanja i naobrazbe - ali ih jednoga uz drugoga vežu socijalne i političke veze toliko te se u običnom životu ta razlika i ne spominje. Obrtnik, trgovac i mali činovnik obrazovan općom naobrazbom prema svojoj duševnoj nadarenosti i potrebama svoga zanimanja i građanstva - bit će vredniji, karakterniji i u društvu ugodniji čovjek od onoga koji se s nerazumijevanjem nauke proturao kroz akademske studije...

Direktor je Sabljak vodio već dvadeset godina točan račun o svojim đacima. Njegovi točni i savjesno složeni zapisci s mnogim oštroumnim bilješkama bili su Wolffu zlatan prinos za izradbu njegove radnje. Tu je on na primjer našao da su seljačka djeca u gimnaziji poprečno dobri đaci. To se dakako dalo tumačiti time što su samo rijetki, i to najbolji, dolazili sa seoske pučke škole u srednju. Shvaćanje im je dobro, marljivi su ì uredni, ćudoredni i bojažljivi, teško će se kada naći u kakvoj đačkoj zavjeri. Kao činovnici marljivi su i uredni, ali u javnom radu odmah se pokazuje međa njihovoga talenta. Nad prosječnost se digne vrlo malen postotak, a još je manji postotak onih koji se u svojoj struci istaknu genijalnošću. Rado naginju štreberstvu, velik je postotak onih koji se stide svoga seljačkoga podrijetla, a kad ga moraju istaknuti, onda to udese lukavo prikazujući svoje podrijetlo kao tmurnu pozadinu, samo da se u jačem svjetlu istakne njihova pojava i odvrati pogled od pozadine... Na visokim, unosnim mjestima gotovo bez iznimke padnu svi u ropstvo škrtosti...

Wolff je taj rezultat iz Sabljakovih statističkih podataka tumačio dakako nasljedstvom. U nepromijenjenom stogodišnjem načinu života, razmišljanju i radu seljaka nije bilo nužde da se naslijeđena svojstva mijenjaju, niti da se razvijaju druga, nova svojstva, kao što se to pokazuje ondje gdje novi uvjeti života traže i nova sredstva kao jamstvo u borbi za opstanak. Što ta svojstva izbiju gdjekada na vidjelo i kod seljačkoga djeteta, dokaz je da ona žive latentno i U organizmu seljaka kao zrno na nepoćudnom tlu. Čim nastanu povoljne prilike, ono klije i razvija se... Priroda posegne gdjekada i za iznimkom, pa se iz obitelji koja se odiskona bavi seljačkim poslovima, teženjem zemlje i timarenjem blaga, rodi čovjek genijalnih duševnih sposobnosti za najviše tekovine kulturnoga čovjeka.

- Neoporecivo je - tumačio je Sabljak Wolffu - da čovjek iz nižih klasa ne stječe tako lako smisla za plodove više ljudske kulture. On svoju naobrazbu shvaća poglavito s praktične strane. On je, praktično, za kruh odgajan od nastupa na vlastite noge, usisao je brigu za kruh teženjem zemlje i timarenjem blaga. Njegov prihod rijetko kada nadmašuje većom svotom dnevne tjelesne potrebe. Ako jedna godina ponese više, sigurno je da je bila ili da će doći lošija godina gdje treba viškom platiti dug učinjen u lošoj godini. Zato seljak ni mali obrtnik ne dolazi u položaj onoga materijalnoga blagostanja gdje se rađa želja i ćuti potreba viših duševnih potreba, užitka znanosti i umjetnosti.

- Ako se dakle seljak odluči da pošalje svoga sina na više nauke, on računa jedino s praktičnom dobiti. Tu praktičnu ideju utuvljuje i svome djetetu; ona je jedina popudbina što mu je daje na put u velike škole.

- Onda uzmite gdje stanuju i u kakvom društvu probavljaju takova djeca svoje slobodno vrijeme! Ili u internatima izložena uplivu svih poroka kojima takvi zavodi izbjeći ne mogu, ili za male novce kod siromašnih ljudi gdje se sav razgovor vrti samo oko ogovaranja, zaviđanja, uzdisanja i gramženja za boljim i unosnijim položajem u životu... bez obzira na surovitosti i prostote koje se vjerno drže živovanja takvih malih ljudi.

- I tako seljački momčić ne može da se u svom školskom obrazovanju otme najjačoj pobudi koja dolazi od niskih briga za život; idealna strana naobrazbe čini mu se kao da se za nju neće nikada plaćati u gotovom novcu...

- Pa čemu i turati u više škole našega seljaka? Mi smo agrikulturan narod s ogromnim postotkom seljačkoga stališa, a koliko još neobrađene zemlje leži utaman, a ono što se obrađuje, obrađuje se kao u doba početka ljudske kulture. Dižimo seljaka školama udešenim racionalno prema napretku u njegovu stališu, a odbijajmo ga od gimnazije i sveučilišta izim u slučaju da se pokaže genijalnim. Zemlju će nam poplaviti ljudi s ispitima a bez plaće, dok rodna gruda čeka badava na vješte ruke da joj podignu vrijednost i ljepotu.

- Nije moja teorija nikaki aristokratizam, kao što mi ga neki predbacuju, nego nužna praktična posljedica teoretskog umovanja na osnovu činjenica što ih bilježim prateći život svojih bivših učenika.

- Za vaš studij - rekao je jednom Sabljak Wolffu - vi imate u našem zavodu zahvalan objekat. To vam je đak sedmoga razreda Tito Dorčić. Poznate li ga?

- Kako da ne poznam? - kiselo se nasmijao Wolff - to je naprosto stroj...

- Dobro - prekinuo ga je direktor - takav je za školski nauk. Mi ga zovemo đakom koji sve nauči a ništa ne zna.

- Sve nauči a ništa ne zna - opetovao je Wolff. - Vrlo dobro!

- A u ribarstvu je, vidite, genijalan. Natkriljuje sve ribare i istoga svoga oca koji je daleko na glasu kao vješt ribar. Izumljuje dapače nove načine ribarenja, a prošle zime da je izumio i novu vrstu mreže koja da se pokazala kod pokusa vrlo dobra. Čujete li, profesore, uzmite vi toga dječaka malko na oko, jer morate znati da se obitelj iz koje je potekao bavi ribarstvom već stotine godina.

I Wolff se stao zanimati za Tita koji se u nauci mogao poslužiti samo memorijom i voljom od svih duševnih sposobnosti čovjeka, a koji je eto u poslu svojih predaka pokazivao nesumnjivo jaki dar razuma i fantazije.

Zato se profesor Wolff približio Titu i išao s njime u barci na ribarenje, tobože da će sabirati za gimnazijski muzej faunu i floru Jadranskoga mora. A proučavao je, nesmetan ni od koga, Tita.

Što je Tito bio vanredno vješt u svakoj vrsti ribarenja, to dakako za Wolffa nije značilo mnogo jer je naprosto bilo vještina koju je mogao dugim i trajnim vježbanjem postići svatko. Isto tako nije bilo ništa osobito u tom što je nadaleko u okolici poznavao narav i sastav morskog dna kao da gleda u otvorenu kartu. Kad bi rekao Wolffu:

- Tu, gospodine profesore, spustite povraz, naći ćete kamen i pod njim ribu - bio je Wolff siguran da će olovo povraza udariti o kamen i da će mu tu zagristi riba.

Iznenadilo je Wolffa na primjer to što bi on s Titom ribario negdje na otvorenom moru, a samo nekoliko metara dalje od njih jedna ili dvije druge barke. I dok bi Tito svojim povrazom izvlačio ribu za ribom, dotle bi ga ribari iz onih drugih baraka zavidno gledali i govorili da je sretan kao mulac, jer bi oni rijetko dočekali da koja riba zagrize udicu na njihovu povrazu.

Kad bi ga Wolff pitao da mu razjasni tajnu kako on privabi k sebi ribu, tumačio mu je Tito:

- Ne da se to tako kazati, gospodine profesore... Ja ne znam kako je to, ali mogao bih se nasigurno kladiti da ću, ribareći s drugim na istom mjestu, uloviti dva puta više nego on. To čovjek ima u sebi, a ne zna kako... Oni su mi za to zavidni, psuju me i rugaju mi se, kako ste izvoljeli čuti, a opet nije to ni samo sreća, a nije dabome ni čarobija. Ja sam o tom razmišljao, pa mislim da znam uloviti ribu zato što joj poznam ćud. Vama se to možda čini smiješno...

- Ne, nije smiješno - prekinuo ga je Wolff.

- Kao što svaki živi stvor, tako ima i riba svoju ćud. I to drugačiju ćud u drugo doba dana i drugo doba godine. To treba pogoditi.

- A kako vi to pogodite?

- Eto, to je ono što ne znam, gospodine profesore. Slutnjom, kako li. To je u meni a da ne znam kako, i ja se tim služim a da opet ne znam kako... Da vam kažem jedan primjer. Meni je bilo deset godina kad sam prvi put slučajem došao do toga da zapovijedam u barci svjećarici. Mi smo te noći ulovili pune dvije barke riba glavno mojom zaslugom. Ja se sjećam i sada kako sam vodio ribu. Pri tom nijesam mislio ni izdaleka na to što bi sad učinio otac s kojim sam mnogo puta bio na svjećarici. Nego ja sam ćutio u sebi da razumijem ribu, da znam kad ona traži jače svjetlo a kad slabije; kad hoće da se s barkom stane ili plovi naprijed ili natrag... To je ono što čovjek ima u sebi a da ne zna kako. Tko toga nema, on će od gledanja naučiti, ali pravi ribar neće biti nikada. Zato ima ribara koji su osijedjeli u tom zanatu a nijesu nikakvi ribari. Oni izvlače svojim mišicama mrežu što bi mogao raditi i onaj tko nikada nije vidio mora. Ali da ga zapane da upravlja barkom svjećaricom ili samo spuštanjem mreže u more, on bi bio izgubljen kao da se prvi put našao u poslu koji ga hrani od djetinjstva... Sve ima svoju dušu... i nauka i trgovina i zanat i ribarija... sve... Tko pogodi tu dušu i zna je shvatiti, taj postane majstor, a onaj drugi ostane šegrt do svoje smrti...

- Kako shvaća i kako logično prosuđuje, a kako mu je duh ukočen i nepokretan pred školskom pločom! - pomislio je Wolff o Titu i unio o njem novu bilješku u svoju bilježnicu, kao što bi bilježio sve njegove karakteristične izjave što bi ih izvabio od Tita na svoja promišljena pitanja.

Iz tih bilježaka bivalo je profesoru sve jasnije da je Tito naslijeđena po obitelji svojstva ranom i trajnom vježbom izoštrio do savršenosti. Primivši te sposobnosti i razvijajući ih time što se laćao očeva posla sa zanimanjem i radošću, dakle i uz sudjelovanje fantazije, on se svojom neoporecivom duševnom nadarenošću htio a i mogao potpuno okoristiti u tom poslu. A školom mu je bila nametnuta teška dužnost. Utuvilo mu se da mora izučiti škole, i on se podvrgao toj zadaći što je za nj značila jaram. Ali kako taj zadatak nije imao za nj ništa zanimljivosti, nije ga ni veselio, i on mu je zato mogao žrtvovati samo jednu, i to najmrtviju stranu svoje duše - memoriju.

Profesor se Wolff priviknuo na Tita koji je postao objektom njegovih studija. Uza to našao je u ribarenju na otvorenom moru ugodan odmor i okrepu živaca, a Andrija je znao udesiti na svoj način da se gospodinu profesoru što bolje zasladi zabavica s njegovim sinom: Dok bi barka s prostrtim sagom na krmi čekala profesora, Andrija bi utisnuo pod provu zamotak ovčjega sira, narezane suhe butine ili jezika, gdjekada i zdjelicu marinirane ribe, bijeloga hljeba i domaćega vina uz pripadajući pribor. Isprva se Wolff kao nećkao od ponude svoga đaka, ali morao je priznati da Tito govori pravo kad bi rekao:

- Na moru bi, gospodine profesore, čovjek neprestano jeo.

I Wolff bi se s izvrsnim tekom prihvatio jela i u osobito ugodnu raspoloženju počitka i razigranih živaca, zabave i hranjenja na otvorenom krilu slobodne prirode govorio s nekom intimnošću Titu:

- Sie, Dorschitz, das schmeckt wirklich vorzüglich...^[3]

I Wolff nije već imao srca da Titu na ploči zamijeni na geometrijskom liku slova α i β, niti da ga puno prekida kad bi govorio svoju naizust naučenu lekciju. Priključio se napokon i on mnijenju svojih drugova da Tito zadovoljava svojoj đačkoj dužnosti onako kako može. Tako je Tito došao i u osmi razred gimnazije.

Početkom svibnja te godine bio je Wolff pri zaključku svoje disertacije. Tražio je snažan konac, misao osnovanu na građi rasprave koja će još s nove strane baciti svjetlo njegovog logičnog umovanja na izvode što ih je nastojao prikazati u okviru prirodnih zakona služeći se činjenicama i hipotezama nauke.

Jednom kasno poslije podne vraćali su se on i Tito s ribarije. Sunce se već nagnulo k školju, more je bilo prekrasno modro i talasalo se širom kanala s bezbrojem malih, živahnih talasića. Zrak je bio tih i ne pretopao. Sav je kraj tonuo u punom svjetlu, s bregova se ugodno miješao miris kula i smilja s jakim mirisom morskih hlapova. Wolff je osjećao ugodnu umornost tijela, ali duh mu je bio bodar, fantazija budna, a sama neka vrlo prijatna čuvstva talasala su se njegovom dušom akoprem danas nije bio baš najbolje sreće u ribariji: Po svojoj nevještini potopio je sve povraze do jednoga jedinoga na koji mu je Tito privezao iz zalihe posljednju udicu.

Tito je veslao sagibljući se pravilno svojim visokim, vitkim tijelom i zureći uporno očima pred sobom u more. Bio je bez kaputa, crnu gustu kosu promočio mu obilan znoj. Barka je hrlo jurila preko talasića što su grgoljeći obijesnim žuborom skakutali oko nje i udarali joj u kljun.

Najednom je Tito zaveslao natrag. More se pod vitkim veslima uzburljalo i zapjenilo.

- Što je? - upitao je Wolff prenuvši se iz svojih misli što su letjele preko stranica disertacije.

- Ubotnica, gospodine profesore, izvolite je uloviti.

Još je jedno vrijeme ravnao barkom, a kad se utišalo more, pokazao je na dnu, kakva četiri metra duboku, kamen:

- Ondje je, ispod onoga kamena.

Profesor je zurio i zurio u more i nije mogao vidjeti ništa.

- Ja joj vidim glavu - rekao je Tito. - Pritajila se, načinila se bojom jednaka kamenu jer čeka plijen. Ali mene neće prevariti.

Nadio je na udicu meku i bacio je u more. Olovo je hrlo tonulo prema kamenu.

- Izvolite - podao je onda povraz u ruke profesoru i upozorio ga neka ne pusti da mu ubotnica zavuče udicu pod kamen.

Ali u Wolffa nije bilo toliko vještine. Ubotnica je svojim tracima prihvatila udicu i zavukla je k sebi pod kamen. Sad nije bilo druge pomoći nego silom pretrgnuti povraz ili zaroniti u more i rukom iznijeti ispod kamena ubotnicu i povraz.

Tito se odlučio da roni. U dva hipa bio je u samim gaćama za kupanje. Stao na rub barke i kao vitka i gipka neka morska životinja pruženih ruku nad glavom uronio u more.

Voda je pljusnula i zapjenila se, a onda su odmah skakutali veseli talasići ondje gdje je iščeznuo pod more Tito. Wolff je zurio u more, ali nije vidio ništa do tih malih, modrih i veselih talasića što su neumornom živahnom igrom poskakivali pred njegovim očima. A o Titu se činilo kao da ga je u svoju utrobu proždrla ta morska neman s nevinim licem što je svojom igrom bilo nalik na posmijeh djeteta.

- Kakva su to pluća kad on toliko izdrži pod vodom! - divio se Wolff.

I zurio je u vodu, zurio, a vrijeme se činilo dvostruko dugo što nema na površini čovjeka koji je poradi njega i pred njegovim očima uronio u vodu. Profesorova je zabrinutost rasla i prelazila u tjeskobno čuvstvo da ga napokon osvoji svega strah... Pred fantazijom učenjaka pojavio se golem polip koji obuhvati svojim jakim udovima čovjeka i...

Taj čas izronio je Tito. Gusta, puna vode crna kosa pokrivala mu je čelo i polovicu očiju nad osmaglim licem. O mokrim plećima i snažno se dižućim prsima odrazivalo se sunce u sjajnim plohama. Jednom, dugačkom i mršavom, ali čvrstom rukom uhvatio se barke, a prste druge ruke utisnuo je u glavu ubotnici. Njezini crni i puzavi trakovi pleli su se poput zmija oko ruke puzajući po njoj sve do ramena. Obasjan rumenim tracima zalazećega sunca po svom vitkom i strojnom tijelu činio se taj čas profesoru kao da je iz mora izronilo kakvo mitološko polubožanstvo.

Začas se odio i bio na veslima. Sunce je zalazilo, talasići veselo grgoljali, mirisao s obale kuš, galebi kričeći letjeli nad morem, a pred očima fantazije učenjaka Wolffa izvijala se čudna slika:

Daleko negdje u toplom podneblju, u sredini oceana gdje nikada ne pristaje brod niti blizu dolazi druga kakova splav šio ju je svojom rukom izgradio čovjek, ima malen otočić. Taj je otočić sama krš, obrasla kržljavim grmom i sitnom nesočnom travom. Od živih stvorova ima na njem samo nekih kukaca koje je valjda ovamo nanio vjetar; krila su tih kukaca od neporabe skroz zakržljala. Jedini je uvjet života vrelo pitke i zdrave vode što izlazi ispod nekoga kamena i nakon kratka toka ulazi u more.

Na taj otočić zabludi nekim slučajem par ljudi. Odmah se snađu: jedino vrelo hrane može da bude more. A more je kraj obale otoka zaista vrlo ribno. Vide se raznovrsne veće i manje ribe, glavonošci, mekušci i svakojaki raci puzaju po morskom dnu.

Ali u čovjeka i žene nema baš nikakve sprave kojom bi lovili ribu. Nema na čitavom otočiću ni gradiva iz kojega bi načinili kakvo ribarsko oruđe, pa bilo i najprimitivnije vrste. Da se spase od smrti gladom, ne preostaje im drugo nego hvatati iz mora rukom što se rukom hvatati dade. I oni poradi svakidanje hrane rone, kao ono Tito, pod more da love ubotnice, sipe, rake i druge takove spore životinje. Rone danas, rone sutra, rone svaki dan - more postaje za njih pomalo ono što i kopno. Pojedina im se uda jačaju i prilagođuju oblikom za bolje plivanje, pluća mogu da izdrže sve više duška pod vodom. Tako se hrane i rađaju djecu, dašto s ograničenim brojem, u čem im pomaže sama priroda poradi teških i oskudnih prilika. A djeca, čim stanu na noge, već se vježbaju s roditeljima u moru roneći za ubotnicama i racima.

Prolaze vjekovi... Prođe prvi milijun godina... i drugi... i treći... i četvrti... prođe i deseti milijun godina... Polomci su onoga para ljudi što se naselio bio pred deset milijuna godina na osamljenom otočiću, skroz preobraženi: Tijelo im je pokrito tamnom, glatkom i čvrstom kožom, noge su uslijed neuporabe na kopnu zakržljale, stopalo se skratilo, prsti vrlo oduljili, a među prstima ruku i nogu narasle su plivaće opne. Ti ljudi mogu da održe dugo pod vodom, rone tako brzo da uhvate i ribu a ne samo glavonošce i rake koji se sporo kreću morskim dnom.

Milijun za milijunom godina krca se opet u prošlost... proteče trideset milijuna godina - to je svejedno - a potomcima ljudi s plivaćim opnama pojavili su se s obje strane vrata otvori kojima dišu kad su pod vodom: škrge... Pred Wolffovim očima stoji gotov prvi egzemplar nove vrste kralješnjaka...

Barka je već dugo stajala na svom pristaništu. Tito je čekao, a profesor je sjedio duboko zamišljen na krmi.

- Izvolite izići, gospodine profesore - pozvao ga je napokon Tito.

- Rückbildung... natürlich, eine Rückbildung^[4]

Kad je Wolff stupio na kopno i odlazio sagnute glave kao smeten, nasmiješio se Andrija Titu; Tito mu je sporazumno odvratio smiješak, a otac ga je upitao pokazujući glavom za Wolffom:

- Danas je više pio, što li?

- Nije... Smelo ga je nešto more a nešto valjda i vino. Još malo pa bi bio zaspao na krmi.

I opet su se obadvojica smijala profesoru. Nijesu mogli slutiti kakvim je važnim umovanjem zabavljen njegov mozak i kako je pod utiskom slike, što ju je stvorila njegova učenjačka fantazija, pomišljao Tita praocem budućega čovjeka dvoživca.

Te noći završio je Wolff svoju disertaciju. Malo zatim otputovao je u Jenu i vratio se u Senj kao doktor filozofije.

Još je falilo mjesec dana do polaganja mature kad je jednom Wolff, počivajući iza ribarije s Titom u barci, upitao Tita čemu se iza svršenih gimnazijskih nauka želi posvetiti.

- Odlučuje hoću li položiti ispit zrelosti - odvratio mu je Tito radujući se što se ipak jednom dirnuo Wolff toga pitanja.

- A zašto ne biste išli u ovdašnju teologiju? Tu maturu ne trebate.

- Ako budem morao, ići ću - rekao je turobno Tito.

- A ne s voljom?

- Ne, gospodine profesore.

- A čemu biste se posvetili, da položite ispit zrelosti?

- Pravu.

Wolff se zamislio. Kao što nije po principima svoje filozofije bio sporazuman s mnogim uredbama ljudskoga društva, tako je postojeća osnovna načela savremene pravničke nauke, osobito njezinoga shvatanja krivnje i kazne, smatrao naprosto velikom zabludom čovjeka, zabludom kojoj je kriva osnovna pretpostavka cijele nauke - slobodna volja i odgovornost.

Pogledao je ispod naočala Tita i pomislio zlurado:

- Istina, tebi nema mjesta nego među teolozima ili pravnicima... A Titu je rekao naglas:

- Pa vi se prijavite na ispit zrelosti.

- Vas se bojim - nasmiješio se povjerljivo Tito.

- Mene? Ja mislim da biste iz mojih predmeta mogli toliko znati koliko je najnužnije...

- Ja znam sve, gospodine profesore - živahno je prihvatio Tito. - Ja se ne bih usudio moliti vas milost koju ne zaslužujem... Tek za jedno bih se preporučio...

- A to?

- Kad mi dadete pitanje, da se više ne uplećete u moj odgovor.

- Nek te voda nosi! - pomislio je u sebi Wolff - a Tito je položio i ispit zrelosti.

Početkom slijedeće školske godine otišao je u Beč gdje se upisao u pravnički fakultet.

1. Haeckel Ernest (1834-1919) - njemački biolog; proučavao osobito niže morske životinje
2. Lamarckova descendentna teorija - učenje francuskog prirodoslovca Jeana Baptistea Lamarcka (1744-1829), tzv. lamarkizam, po kome se razvitak vrsta u prirodi događa postepeno i pod utjecajem sredine
3. Sie, Dorschitz, das schmeckt wirklich vorzüglich (njem.) - Vi, Dorčiću, to prija zaista izvrsno
4. Rückbildung... natürlich, eine Rückbildung (njem.) -zakržljalost..., naravno, zakržljalost