Prijeđi na sadržaj

Tito Dorčić/X

Izvor: Wikizvor
IX Tito Dorčić
autor: Vjenceslav Novak
XI


Dva mjeseca iza vjenčanja - bilo je zimi - sjedili su iza večere Regina i Tito u blagovaonici. Bila je prostrana, vrlo ukusno uređena soba s modernom kredencom, s velikim stolom od orahova drva, s udobnim stolcima i s ostalim novim namještajem: Puhovcu je pošlo za rukom da od glavnoga vjerovnika dobije na zaduženu kuću još jednom poveću svotu kojom je htio da dade Regini doličnu opremu. Sa stropa visila je velika brončana svjetiljka obilno rasvjetljujući ispod zasjene stol gdje je s knjigom u ruci sjedio nedavno vjenčani par.

Pošto je nekoliko puta Tito s nekom opreznošću pogledao Reginu, nije dulje mogao da održi - zatvorio je knjigu, postavio je na stol i pošao do kredence po butilju vina.

Regina ga je pogledala strogim okom:

- Zar nećeš više čitati?

- Neću - odgovorio je Tito zijevnuvši. - Dosadno mi je!

- Goetheov Faust dosadan! Uostalom, shvaćam... - reče svrativši zlovoljno oči na svoju knjigu.

- Ne marim ja za takovo štivo - nestrpljivo je primijetio Tito natačući u čašu vino.

- Ti ne mariš ni za kakvo štivo; mariš za vino... - dodala je mrko i ošinuvši prezirnim pogledom Tita.

- Čitao sam dosta dok sam polagao ispite - rekao je Tito. Njegova nestrpljivost kao da je prelazila u zlovolju.

- Dosta? No da...

- Po tvoju trebalo bi da se naobrazujem čitanjem pjesama? Kako si naivna!

- Takva riječ iznenađuje... i vrijeđa... Ti uopće ne čitaš ništa.

- Hajde, molim te... opet deremo istu kozu! - odbio ju je očito dosađujući se tim razgovorom.

- Piješ samo.

- Pijem, pak što? Ne kartam, ne ide u društva, pa mi i tu čašu vina predbacuješ što je užijem iza dnevnoga rada. Ako pijem, svoje pijem.

- Fuj, kakvim se niskim razlozima braniš! Ja bih voljela da kartaš, da provodiš svaki dan, pa makar i noći u društvu; društvo bi te ugladilo...

- Regino! Ne vrijeđaj!

- Ah! - dometnula je prezirno i nastojala badava da nađe u knjizi gdje se prekinula u čitanju. Najednom je digla glavu:

- Jedno imam pravo da tražim od tebe kao žena: Ne približuj se k meni pijan. Neću i ne mogu da provedem s tobom pijanim noć u jednoj sobi. Ponizuješ me...

Zašutjela je porumenjevši.

- Ja nijesam nikada pijan. To zabranjujem, Regino.

Ustala je i otišla žurnim korakom bez riječi iz sobe. Malo zatim čuo je kako je zaključala vrata na njihovoj spavaćoj sobi.

Nije bilo prvi put što su se ovako skobili. Sraz je bio neizbježiv. U intimnom svakidašnjem životu muža i žene stalo je odmah izbijati na vidjelo, koliko u važnijim časovima života toliko u stotinu sitnica, da se skobila visokom kulturom oplemenjena ljudska duša s nekulturom čovjeka koji je po baštini iza predaka i prilikama uzgoja ostao pored svih svojih navika u niskoj sferi priprostosti što bi gdjekada prelazila u surovost.

Njegovu odvratnost od knjige nije isprva shvaćala. Prvih se dana iza vjenčanja pokoravao ropski svakoj njezinoj želji i sjedio večerima s njome s knjigom u ruci kod stola. Motrila bi ga ispod oka i nije mogla a da ne opazi kako su ti časovi za nj muka. - Kako da to shvati? Kako je on oduševljeno pred njom znao govoriti o književnosti i književnicima, a sad toga ne spominje, kao što ni glumac ne govori svoju ulogu iza svršene predstave. Zar se mogao tako naglo promijeniti? - pitala se, a odgovor je bio vazda isti: - Nije. - Da se osvjedoči u svom sudu, silom je htjela da započne s Titom razgovor bilo o kojem poznatom svjetskom literarnom djelu. On je s istom lukavošću kao prije nastojao da se ugne takovu razgovoru, ali ona sad nije popuštala. Bilo joj je očito kako se muči pred njom da okolišanjem izbjegne tomu neke vrste ispitu, dok nije morala kliknuti:

- Ta ti, čovječe, nijesi ni toga čitao!

- No, pa ako i nijesam - koprcao bi se i glupo izvlačio Tito - pak sam evo ostao živ.

A bila je i Regini sada doista sporedna stvar da li je on to čitao ili nije, naprama misli koja ju je uzela stalno progoniti: da se on, kao što u tome, tako i u svem drugom, znao lukavo pretvarati, hiniti drugoga čovjeka nego što je u sebi, i da je time umio predobiti čak i sklonost njezinoga oca... Oca! Ovo joj se činilo ipak nevjerojatno. Onaj genijalni, pun mudrosti čovjek da se dao zavesti od jednoga Dorčića! Ili zar je razmahom bolesti toliko malaksao i njegov duh?

Prvih osam dana braka prijalo joj je njegovo milovanje i ljubavno laskanje. Osjećala je kako je zanesen njezinom ljepotom, kako s ushitom i čuvstvom izgovara riječi: - Ti si moja sreća... moj ponos... moj...

Osme večeri pošao je sâm do kredence po drugu bocu vina ispričavajući se neobičnom žeđom, a otada nije ni jednu večer pošao posve trijezan u krevet. Isprva je osjećala tek neku neugodnost od toga što nije shvaćala da inteligentan čovjek omagli svake večeri svoju pamet vinom.

- Kako ti sad najednom toliko piješ! - rekla mu je jedne večeri ne tajeći svoju zlovolju.

- Sad! - kliknuo je Tito s nekom vrstom ponosa. - Ja ti pijem ovako od svoga djetinjstva, to je navika i, kako vidiš, prija mi zdravlju.

Gledala ga je iznenađena kao da ga ne shvaća.

- A kako si govorio prije kad bi te otac nudio čašom vina, da ti ne piješ...

- No da, no da... - koprcao se. - Tvoj otac ne smije piti, a da je zdrav, pio bi i on.

- Nikada ga nijesam vidjela napita, ni kad je bio najzdraviji. Razveselio bi se u društvu, a inače je vino bilo za nj sporedna stvar.

- Nijesu sve naravi jednake - zaključio je Tito razgovor koji mu je bio nepoćudan.

S pićem je bilo u savezu njegovo do brutalnosti surovo utažavanje niskih pohota. Ponašao se kao da i ne sluti da ima u žene finih i nježnih osjećaja u koje se ne smije lakoumno dirnuti. Nije štedio njezin stid. Ponizivao ju je, a to ponizivanje bilo je tako iznenadno, tako brutalno, da ga u prvi mah nije shvaćala. Kad je prvi put osjetila zapah vina iza njegovih usana kojima ju je strastveno iscjelivao, bilo joj je u tom trenu najednom sve jasno - i muž joj je od toga časa postajao odvratan do nesnošljivosti. Tražila je povod da izbjegne noćivanju s njime u jednoj sobi. Ali kad mu se tim zagrozila i grožnju prvi put izvela, odmah je uviđala bezobzirnu njegovu svijest o muževljem pravu. Rekao joj je uvrijeđen time što ga je odbila:

- Da čemu si mi žena? Sad već nijesi gospođica...

Odmah je pomislila na to da ga ostavi i potraži zakloništa bilo gdje. Ali otac! Što bi pretrpio od toga taj stari, siromašni patnik koji se toliko veselio tome braku i koji je neprestano u svojim pismima spominjao svoje veselje i kako će za dvije godine navršiti godine službovanja i provoditi onda uza njih posljednje mirne dane svoga života.

Kad je večeras došla u spavaću sobu, zaključala je za sobom vrata i bila uvjerena da se je ove večeri riješila zauvijek odvratnoga milovanja pijanoga muža. Sjela je na svoj krevet, a sto nesređenih misli križalo se njezinom glavom. A kroz sve misli provlačio se stalno upit poput nerazrješive zagonetke: Kako je mogla privoljeti da bude ženom tome čovjeku? Činilo joj se sada da ga je skroz poznala, da su joj često i često bile kao na dlanu jasne njegove laži, njegova prostota, njegovo pretvaranje i njegova lukavost... I opet se vraćala na oca: Njega, kako je njega varao! U ovo malo vremena bračnoga zajedničkoga života ispuljio se pred njom sav Dorčić u svojoj rođenoj naravi, a ta je bila skroz-naskroz drugačija nego što se nastojao prikazati njoj i ocu. Sjećala se kako su njegovi razgovori bili vazda prazni, ali on je po nekoj neobičnoj vještini umio ispuniti razgovor zvukom mjesto sadržajem. A sad kad je iza dva mjeseca intimnošću muža s njome govorio, njegov razgovor ili je bio pun samohvale ili je iz događaja u uredu dokazivao neznanje, nespretnost, podmitljivost i lijenost sudaca. Opojen vinom, govorio je o tom s nekim žarom, dapače s nekom gorčinom. Isprva je slušala to s nekim zanimanjem, ali kad se svake večeri opetovao isti razgovor, osjećala je dosadu, dok nije najposlije s punim uvjerenjem, slušajući ga, rekla u sebi:

- Laže... i ovo laže...

Hinio je čak i zaljubljenost, jer u njega eto nema ni te sposobnosti da ljubi dušom. A ipak je pred njom govorio o ljubavi zanesenošću idealnoga čovjeka koji vidi u ljubavi golemu slast i sreću dviju duša spojenih slobodnim, najsvetijim vezom idealnog altruizma. On je tako govorio i o ljubavi, a pokazao se brutalan... ispuljivao se i u tom kao što i u svem drugom prosti lažac, prostak. I sad istom, kad ga je ovakova stala otkrivati, pucalo joj je još jedno pred očima. Otimah prvih dana braka rekao je on nekoliko puta milujući je:

- Svoju sreću imam da zahvalim tebi, Puhovčev zet će naprijed, a stotine će zavidno gledati moju karijeru...

Sad je shvatila taj njegov nepromišljeni poklik - i s nekim zluradim zadovoljstvom osjetila da otkriva novu ružnu stranu u karakteru čovjeka kojemu je bila ženom.

Razmišljanje o tom nije moglo da ne udari o čuvstvenu siranu njezinoga života. Na dušu joj se gomilala teška bol prevarene žene. A bol je bila to teža što je kanda slutila onu katastrofu koja se pokazala neizbježivom. Što sad? Jedan je bio odgovor: - Trpjeti... radi oca. Podnositi muževu blizinu kod stola i onemogućiti mu drugo sve što bi je sjećalo da joj je muž. A pred svijetom igrati ulogu kakvu je on igrao pred vjenčanjem: lagati...

Prošlo je osam dana bez promjene u kući. Tito se prikazivao uvrijeđenim, govorio je što je bilo nužno da reče, nije pokušao jednom riječju da joj se približi. Prve večeri, kad mu je uskratila pristup k sebi, ljuto se uvrijedio u svom muževljem pravu i podstrekavao u sebi poćut uvrede bijesom razdražena čovjeka kojemu je vino upalilo krv.

- No čekaj ti, paunice - govorio je pošavši spavati u sobu za goste. - Hirovita si ti, dakako, treba tebe ukrotiti odmah... Umjet ću ja to.

Nije pokušavao da joj se približi; svladavao se i čekao stalno da će ona biti prva koja će se pokoriti: - Slomit ću ja njoj taj neki gospodski ponos... - govorio je iz uvjerenja jer je i u njegovoj rodnoj kući bio otac neograničen gospodar pored kojega je mati imala jedva svoju vlastitu volju. A tako je bilo i u djeda i u pradjeda, i bog zna dokle je to dosezalo do vremena kad žena nije bila smatrana čovjekom.

Regina nije uveče dolazila k stolu. Bila je zadovoljnija otkako je prekinula s mužem intimniji saobraćaj. Ovako će biti najbolje, sudila je misleći poglavito na oca koji neće ni slutiti kako se brzo iza vjenčanja provalio jaz između nje i Dorčića.

Desetak dana iza toga jedne večeri oko jedanaeste ure pokucao je Tito na vrata spavaće sobe i molio ulaz poradi neke važne vijesti. Otvorila mu je vrata i sjela, ne pogledavši ga, k stolčiću gdje je ležala pored zasjenjene svjetiljke otvorena knjiga.

A on joj se približio sa slatkim smiješkom na zažarenom licu i spustio pred nju na koljena.

- Regino... Reginice... - sklopio je ruke.

- Što to znači? - upitala ga je strogim glasom.

- Dosta je te igre... Ti si moja žena... ljubim te... željan sam tvoga milovanja, tvoje ljepote... Ljubim te... uh, kako te ljubim, Reginice...

Iz njega je udaralo vino; nekoje glasove nije mogao izgovarati, bio je pripit, ali govorio je s čuvstvom raznježen u svojoj pohoti njezinom ženskom ljepotom. Osjetila je to, sjetila se proživljenih noći, i sva odvratnost njezine duše digla se šumno protiv čovjeka koji ju je klečeći molio za ljubav.

- Otiđite - rekla mu je pogledavši ga prezirno. - Zar ste po to došli i u takovu stanju?

- Ti misliš opet da sam pijan, Reginice...

- Otiđite! Ostavite me!

- Muž sam ti, ljubim te, Reginice.

Časak je šutjela, a on joj je s laskavim smijehom metnuo ruku na koljena. Ustala je naglo i stupila natrag.

- Ne podnosim vašega dodira.

- Ne podnosiš... ne podnosiš... Tako ne valja, Regino, ne valja... To ne vodi k dobrom... Muž sam ti, a ti ne podnosiš moga dodira. Kako to? Ja ne shvaćam, ne shvaćam... Predomisli se... ja te evo molim, oprosti...

- Čemu ta igra? - rekla mu je s izrazom ogorčenja. - Pijani ste, eto... Grustite mi se kad ovako kao ubog vrag molite u mene milost, a ne osjećate kako vas to ponizuje u tom stanju... Vino, samo vino! U vas nema ponosa...

- Vino?... Tako dakle: vino? I grustim ti se i što si još rekla? - govorio je ustajući. - Kako ste osjetljivi, gospođice, kako ste osjetljivi! Čaše vina, to ne podnosiš, a da je tvoj otac pio vino, bio bi bolje prošao nego što je cijele noći kartao...

On se usuđuje govoriti ovako o njezinom ocu i donekle ga zapostavljati samome sebi! Kolike li drzovitosti! Kolike prostote!

- Ja vam zabranjujem da ovako s nepoštovanjem govorite o mojem ocu! - Glas joj je bio suh; nosio je u sebi svu uvredu njezine duše.

- A zašto baš meni?

- Jer nijeste dostojni... To što ste, nijeste po svojoj vrijednosti nego po mojem ocu.

Osjetila je svu snagu elementarne mržnje što se pomalo i trajno nabrala u njezinoj duši. Činio joj se da je među inteligentnim muškarcima osamljen svojom surovom prostotom, svojom brutalnošću kojom je njezino fino ženstvo vukao u blato bestidnosti propalih žena, svojim pijanstvom, svojom nenaobrazbom, svojim lažima, hinjenjem i podlom lukavošću. Nije podnosila njegove blizine.

- Regino - progovorio je opet mekim, ljubavnim glasom Tito.

- Ne nagovarajte me tako! Nemate prava na to!

- »Vi«... dakle »vi«! A muž sam ti.

- Nijeste više moj muž. Onoliko ste mi muž a ja vaša žena, koliko su to na pozornici glumci i glumice koji igraju ulogu muža i žene.

- Ta-a-ko? A smijem li tome moliti razjašnjenje? - upitao je porugljivo.

- Razjašnjenje? Mogu vam ga dati u jednoj riječi koja kaže sve: Mrzim vas.

Brecnuo se, a onda mu je licem preletio gorak posmijeh čovjeka koji se bespomoćno našao u teškoj situaciji.

- Mr-zi-te me? Svoja ste... Ali i ta bi riječ trebala svoga razjašnjenja.

Regina se nasmijala trpkim smijehom u kojem je ječala bol i prezir. - To me sjeća... no što! - mahnula je rukom s izrazom gorčine na licu.

- Govorite... Zašto si se prekinula? Reci čega te sjeća moj upit?

- Nekoga prosjaka kad hoćete da znate... Odviše vas mrzim a da bih se pred vama ponizila do kakvoga razjašnjivanja. Ali kazat ću vam to da vidite što držim do vas... Došao mi u kuhinju prosjak. Dala sam mu milostinju, ali on nije odlazio, htio je da se kod štednjaka ogrije, a smrdio je, smrdio živ kao kakva lešina. Njegovo lice ni ruke nijesu oćutjele vodu bogzna otkada, a što njegovo tijelo! Smrdjelo je na njem neoprano rublje, smrdjelo kukavno odijelo, sve je smrdjelo do nesnošljivosti. Dala sam mu i drugi put milostinju i molila ga da otiđe, i kazala sam mu i razlog zašto ga to molim: »Smrdite«, rekla sam mu, »umijte se, operite rublje, ovako vas ne može u svojoj blizini podnositi uredniji čovjek.« A on se našao uvrijeđen. »Smrdim! Kakvi su to gospodski nosovi? Kakva je to kršćanska ljubav? Da smrdim, i sam bih sebi smrdio...« Razumijete li, on nije sam sebi smrdio; tako se uživio u svoje blato... To vam je traženo razjašnjenje, a mene, molim vas, ostavite na miru.

- Aha! Razumijem... razumijem - govorio je u neprilici Tito, a Reginine riječi širile su se poput oštrica zadjevenih u dušu. - Razumijem, gospođice aristokratkinjo; vaša plemenita krv ne podnosi vonj vina, ne podnosi iskrenoga zagrljaja zdrava čovjeka, sina majčice prirode; ne podnosi još koješta što je bog dao... No da... Ali kartati cijele noći, prokartati imutak svoj, svoje žene i djeteta, prisiliti ugledom suca vjerovnika da dade i na prezaduženu kuću novac jer se napokon našao kćeri muž... eto, to vaša gospodska ćud podnosi.

- Van! - kriknula je pokazavši mu rukom vrata.

- Što-o?

- Van, prostače!

- Još jednom reci, pa -

- Što?

- Pljusnut ću te!

Koraknula je odlučno prema njemu i, dignuvši pruženu ruku prema vratima, kriknula kao da joj se lome prsi:

- Van, prostače!

Tito ju je pogledao bijesnim pogledom i stisnuo šaku, a onda se okrenuo od nje i pošao prema vratima sobe govoreći muklim glasom:

- No, čekaj... osjetit ćeš ti koga si zvala prostakom...

Kad je izašao iz sobe, klonula je Regina na stolac, pokrila rukom lice, a u duši joj je vrela sva bol i ljutav teško uvrijeđene, ponižene i prevarene žene.

- Ova se ne da tako lako svinuti... ludoriju sam počinio... prenaglio sam se... - razmišljao je drugi dan sâm sobom Tito sjećajući se neugodnoga prizora s Reginom. Ali razlog njezine odvratnosti prema sebi nije shvatao. Držao je njezino ponašanje kapricom pokvarenoga gospodskoga djeteta, dočim je svoju bestijalnost smatrao opravdanom i dozvoljenom nasladom zdrava čovjeka koji se nije otuđio prirodi. Nije shvaćao da je to nakažena priroda u vlasti surova čovjeka otrovana alkoholom, nego je sudio o Regini da bi joj se zagrustilo i mlijeko kad bi vidjela da ga muzu iz kravljeg vimena. Jedino je to dobro shvaćao da bi takova žena ubrzo potratila u svom životu složno s njime ono što je on zdravom prirodom zvao kad bi u nje bio slabiji intelekt i uža naobrazba. Ovako ju je osjećao jaku i badava se upinjao da nađe način kako će se s njom izmiriti. Njezin ponos nije mu dao blizu, a nije mu ni otprije tajila svoga prezira kad bi se u sličnim prilikama ponizio pred njom u ulogu »ubogoga vraga«.

Regina se držala u kući kao da nema Tita. A ipak nije nitko mogao da dođe načisto kakav je to život toga mladoga para. Osjećalo se da ne vlada među njima najbolji sklad, ali što je zapravo među njima, na to izim pukoga nagađanja nijesu mogle doći sve izvjedljive gospođe koje su svoje posjete i predmet govora kod Regine udešavale vještinom po kojoj je morala o tom, pa bilo u kojoj formi, progovoriti sama Regina. Nije se ugibala tim razgovorima, odgovarala je na svako pitanje, a ipak se iz njezinih riječi nije dalo razabrati ništa. Mirna, ozbiljna, razborita u svakom sudu, dizala se pred njima do neke visine koja im je bila nepristupna. - Pa ipak nije među njom i mužem kako bi moralo biti - zaključivale su i trpjele dobrovoljno od nezadovoljene izvjedljivosti.

Regina nije štedjela tim ponašanjem ni sebe ni Tita - nego oca. Činilo joj se nepravedno da i on trpi, kad je već ona stradala i bila osuđena da trpi. Da nije bilo oca, ona bi se opravdanim traženjem bračne rastave raskrstila s mužem. A ovako se bojala samo toga da Tito ne posegne za tim sredstvom. Drugačije barem nije mogla razumjeti isprva njegovu grožnju. Što bi joj drugo mogao on i učiniti? Međutim vrijeme je teklo, nije se pokazivalo znaka da Dorčić misli na rastavu, dapače, kad bi se našao kod kuće za čijih posjeta, on bi s ljupkim tonom, govoreći o njoj, izgovarao riječi: - Moja Regina... - Poslije je našla na stolu otvoreno pismo što ga je Dorčić doista naumice tu ostavio da ga ona pročita. Bilo je pisano vještom rukom, ali očevidno doslovni diktat Titova oca. Pozivao je Reginu i Tita da dođu proslaviti pir u Titovu roditeljsku kuću.

»Spremio sam vina od nekoliko godina; nema ga boljega u pivnici preuzvišenoga. Dođite da se razveselimo, da mi se stara kuća još jednom prije smrti potrese od pisme i tanca! Tvoja je Regina fina gospođa, ali dopast će se doista i njoj kad vidi kakvi su naši ljudi i običaji kad se sastanemo kod veselja i vina.«

Prije vjenčanja je s nekom ugodnom izvjedljivošću očekivala kad će po dogovoru s Titom posjetiti njegove roditelje. Nadala se vidjeti neku osobito zanimljivu idilu; priprostoga čovjeka ribara sa isto takovom ženom, nepismene, neobrazovane, ali dobre, radine i razborite ljude koji su se plemenito žrtvovali za svoje dijete da mu namaknu u životu uglednije mjesto nego što su ga sami zapremali. Poslije se slika promijenila; promijenio ju je Tito pripovijedajući najednom da je njegov otac »zakupnik ribolova«, da je pismen, da je član čitaonice, gradski zastupnik itd. Isprva nije dolazila na to da on lažju podiže svoje podrijetlo. Tek je znala da je ne čeka tamo ona zanimljiva idila u priprostoj ribarskoj obitelji punoj skromnosti i dobrote. Sad je pomišljala Titova oca u polugospodskoj ulozi čovjeka poduzetnika koji živi prišteđenim malim kapitalom o tuđoj muci i bude uslijed toga sebičan i nepravedan i nemilosrdan prema onima koji za nj rade, kao što su svi poduzetnici.

Kad je pročitala pismo pisano u ime Titova oca, turnula ga je s odvratnošću od sebe:

- Vino... opet samo vino...

Početkom proljeća dobije Regina jedne večeri brzojavnu vijest da je ocu jako pozlilo. Kad se drugi dan spremala u kola, stigne drugi brzojav da je pred zoru preminuo.

Treći dan iza ukopa stigne Titu od Regine pismo:

» ... Ja se dakle neću više tamo vratiti. Ne ćutim se obveza na da vam dadem razjašnjenje; to sam već ionako učinila usmeno. Prevarili ste me, mene i pokojnoga oca, ovivši se lažima, te vam je izlazilo pred nas posve drugo lice nego što ste u sebi. Poslije vjenčanja ubrzo se očitovala vaša surovost i prostota; odan vinu, vi ste osobito u časovima omamljenosti pokazivali sebe kakav jeste. A sve što ste pokazivali, bilo je odvratno i fizično i moralno, odvratno i ogavno.

Eto, kad vam ovako otvoreno kažem kako sudim o vama i kako vas osjećam, držim da nećete pokušati da me sklonite na povratak. Bilo bi to suvišno, a učinili biste se smiješnim. Ne pitajte dakle za me, nemate na to ni prava, jer ja vas ne smatram svojim mužem. Imam na vas samo jednu molbu: da ne pravite neprilike ljudima koji dođu po ono što je u kući moje.«

Ni riječi više izim potpisa: - Regina pl. Puhovec.

Buljio je u pismo i smiješio se nad njim gorkim smiješkom:

- Gospodsko dijete... »Pl. Puhovec«! A zove se Dorčić! Eto, jasno je, do kakve je zaslijepljenosti dovelo njezino gospodsko ludilo...

Sve dok nijesu došli neki ljudi da odvezu pokućstvo i druge njezine stvari iz kuće, tajio je Tito što mu je učinila žena. A kad se više nije dalo tajiti, doduše njega direktno nije nitko o tom pitao, ali ćutio je, kako se kaže, u zraku što se o tom sudi u malom mjestu gdje je takav rijetki događaj pobudio senzaciju i bio zahvalnim predmetom neiscrpljivu nagađanju i naklapanju u svakom društvu.

Kad je doveo ovamo Reginu i upoznao se s nekim odličnijim obiteljima, nijesu mogli da se naslave dosta njezine ljepote, razboritosti i ugodnosti njezinoga društva. I to je osjećao, dapače mu je stari, šezdesetogodišnji sudac pohvalio jednom Reginu pred društvom dižući je u nebesa. Tu slavu prolezao je Tito i na sebe; ona kao da je svjedočila njegov ukus, naobrazbu i dar da izabere i dobije takovu ženu. Oholio se time, kao što je uživao utvarajući sebi da ga iz svih tih hvala riječima i očima prati nenavist i poradi žene i poradi njezinih rodbinskih sveza po kojima će se stalno popinjati dalje i dalje ostavljajući daleko iza sebe one koji ne umiju da napipaju pravu žilicu života...

A sad je morao poćutjeti da je ta slava, kojom su ga dizali, slava Reginina, sjajno svjetlo, u kojem je pred njome sjao, odsjev sa sjaja Reginine pojave, zavist, kojom su pratili njegovu sreću, posljedica braka iz plemenite i širom domovine slavljene obitelji Puhovec! Ostavila ga je, i smjesta je zamukla slava, utrnulo svjetlo i slegla se zavist. Nijesu mu dašto o tom ni govorili, dapače su uporno šutjeli o događaju, a to je baš bio dokaz da ga drže krivim, odbačenim i lišenim one moći po uglednom i velemožnom rodu što ju je oholo iznosio pred višim i nižim činovnicima. Već je kolala po gradu dosjetka - a bilo je istina - kako Dorčić odgovori kad ga tko upita: - Odakle ste?

- Iz staroslavnoga grada na Jadranskome moru - glasio bi odgovor - a oženio sam se kćerju županijskog suca pl. Puhovca.

Cijelo društvo u P* uzimalo je u zaštitu Reginu; tek nekoje gospođe pokušale su uzeti Tita u zaštitu kombinirajući na svaki način da se nađu razlozi po kojima bi trebalo da se osudi Regina. Muškarci - većinom dakako činovnici - bili su odlučno na strani Regininoj i nijesu tajili svoga zadovoljstva što je naglo pala Dorčićeva »zastava« i oholost na moć po rodbinskim vezama proti kojoj je bilo opasno naglas prosvjedovati.

Večeri što bi ih probavljao sam u polupraznim, samo najnužnijim pokućstvom snabdjevenim sobama, bile su nesnošljive. Kao da živi u pustoši. Jedino je bilo to vino što bi ga oživljavalo nadama i uvjerenjem da će se Regina vratiti. Njegovi koraci odjekivali bi po pustim, prostranim sobama, a to ga je plašilo. Želio je drugo, želio Reginu, njezinu ljepotu, njezino ženstvo i gdjekada ju je, omamljen jako vinom, glasno dozivao u rasplamćaju ljubavne strasti.

Nijedne večeri nije mogao da izmoli svoju molitvu; pao bi u krevet kao snop i spavao pri svijeći jakim snom, kako spava čovjek kojemu je alkohol potpuno ubio živce. Svagdanje redovno razdraživanje alkoholom, grižnja u duši - sve je to pomalo, a trajno, rušilo njegovo živčevlje, i on je najednom stao uviđati da postaje skroz nekim drugim čovjekom: Nekada vučjega teka, nije sad mario ni za kakvo jelo. Ruke su mu drhtale, jutrom bi se ustao s teškim pritiskom na tjemenu i sa vrlo neugodnim osjećajem u želucu, duševno slomljen i trom. Noći su bile i gore. Spavao bi od nekoga nerazložnoga straha pri gorućoj svijeći i probudio se opet istom što je jedan ili dva sata prospavao. Tad bi se ćutio bodar i bistar i takvoga bi vrlo često zatekao u krevetu dan. Ali poslije toga opet bi došla na tijelo umornost, usnuo bi, ali kad bi se drugi put probudio, ćutio se malaksalim i iscrpenih sila. Opazio je da to neugodno stanje najbrže popravi rakija; njome se »liječio« jutrom, a da se otme beskonačno dugim besnenim noćima i teškomu duševnomu stanju - stao je uštrcavati morfij što mu je vraćalo divni osjećaj sklada u svem rasklimanom organizmu.

Uto stigne u P* glas da će državni nadodvjetnik u Zagrebu u mir; na njegovo mjesto da dolazi dosadašnji državni odvjetnik, a njegovo mjesto ostaje prazno. Koga će zapasti? - pitalo se s opravdanom izvjedljivošću u činovničkim krugovima kojih su se ta umirovljenja i imenovanja izbližega ticala.

Tito je pomislio na sebe: Ta to je bio onaj namišljeni skok u njegovoj osnovi - skok u Zagreb. Ali je u toj osnovi glavnu ulogu igrala Puhovčeva kći Regina... Regina je intimno prijateljevala s tolikim visokim porodicama moćne gospode u Zagrebu... Da, Regina! A on je evo bez nje i osjeća se kao odsječenih ruku. Sva krasno zamišljena osnova imala je vrijednosti samo po Regini. Sad je istom sa zdvojnim očajem vapio za njom i bio pripravan da se ponizi pred njom tlo pravoga roba, samo neka se vrati, neka mu slobodno uskrati sve drugo, a priušti samo svoje ugledno ime.

Raspitivao se za njezin boravak i napokon doznao da se nastanila kod neke stare tetke svoje pokojne majke. Ta je gospođa bila udovica iza obrstara i stanovala sa dvoje služinčadi u svojoj vili kraj Graca. Pisao je Regini dva preporučena pisma ispitavši se prije pomno u čem joj se zamjerio. Priznavao je svoje grijehe, kajao se i obećavao da će biti drugačiji.

Regina nije odgovorila - a tad je pošao sam u Gradac. Najavio se dva puta, ali ga nije htjela primiti. Treći put joj poslao kartu da će se ustrijeliti pred ulazom u vilu ako ga ne pusti preda se, ali sluga mu je vratio zatvorenu kartu s lakoničnom izjavom:

- Milostiva neće da primi.

Vratio se u P* i bio osvjedočen da cijelo mjesto znade gdje je bio i s kakvim je sramotnim neuspjehom nagovarao ženu da se vrati. Međutim je osjećao kako mu, polagano doduše ali stalno, pada duševna i tjelesna snaga. Užasne su bile besnene noći kad je pokušavao da pođe trijezan u krevet. Svaki čas javljali su se iz tihih soba neki glasovi od kojih bi se stresao; strašno izmrcvarene slike nekih nepoznatih ljudi dolazile su mu pred zatvorene oči, a kad bi - bog zna kako je na to došao prvi put - pomislio da je negdje u njegovim sobama mrtvac, poćutio bi odmah intenzivni miris voštanih svijeća i neugodan vonj mrtvaca koji se počeo rastvarati. Morao je uštrcavati morfij da se umiri, ali već slijedeće večeri pio je vina. Ono bi mu vratilo fizičnu snagu, razvedrilo tmurno stanje duše i davalo mu srčanosti i nade.

Upravo je bilo u posljednjem najnapetijem stadiju pitanje o imenovanju državnoga odvjetnika u Zagrebu, kad se dogodilo nešto što je njegovo oslabjelo živčevlje potreslo u korijenu.