Tito Dorčić/III

← II

Tito Dorčić autor: Vjenceslav Novak

IV →

Početkom rujna, jedne nedjelje poslije podne, bili su kod Andrijine kuće u posjetima kumovi, gospođa i gospodin Dabić. Nesnošljivih žega nije doduše već bilo, ali dugački još dani bili su topli i suhi, o suncu vidljivo je dozrijevao grozd. I te nedjelje okupali su se supruzi Dabić nedaleko od Andrijine kuće u zaklonjenoj dražici, a poslije kupanja ponudila je Lucija gospođu kumu bijelom kavom, a gospodina kuma sirovom butinom i čašom domaćega vina. Sjedili su oko stola na žalu. Topao zrak nije se gibao, daleka pučina sjajno se prostirala svojom veličanstvenom tišinom, tek na samom žalu nježno je i jedva osjetljivo zapljuskivalo more na pličini po glatkom kamenju. Nad zidom što je zaklanjao luku isprepleli su se visoko u zraku križevi i konopi jarbola na brodovima što bijahu usidreni u luci. Na pučini bio je velik jedrenjak s razapetim jedrima; činilo se kao da se stalno smirio na jednoj točki u kanalu.

- Baš je ugodno - nekoliko je puta opetovao Dabić, a gospođa mu svaki put prihvaćala podavajući se slasti mirovanja u ugodnom osjećanju umornosti iza morskoga kupanja.

Još je sunce bilo visoko iznad otoka kad je gospođa Lukrecija zatvorila svoj suncobran i voljko udahnula zraka što je zastrujio od pučine pun morskoga mirisa. A taj čas pojavila se iza nedalekoga rta barka ribarica s Titom. Barka je plovila uz obalu stalnim pravcem kao svjesna životinja pokoravajući se odano vlasti maloga čovjeka što je sjekao vodu dvama vitkim veslima. Uzduž barke bile su položene ostve, a njihov okrajak, što je visio iznad barke, odrazio se u vodi vijugajući se pred barkom kao zmija.

- Eto nam Tita - rekla je gospođa Lukrecija, naviknuta gotovo svaki put kad bi se ovdje u posjetima našla da se Tito u ovo doba po prilici vraćao s ribarije.

Međutim je Tito opazio svoje kumove i, sjetivši se opetovanih očevih i majčinih opomena da se preda njih ne pristoji izići bos, poluodjeven i sav zaudarajući po ribi, zamaknuo je s barkom za najbliži rt da se u dražici okupa i odjene.

- Tito se naužije ribarije - primijetio je Dabić - a kako se on to samo izvještio! Vidi se da ga očev zanat zanima.

- Još ovo malo dok počne škola - rekao je na to Andrija - a onda treba postaviti na ribariju križ. U latinskim će školama^[1]

- I vi ste s njim naumili stalno u gimnaziju? - upita Dabić.

- Gospodine kume, a da kamo ću s njime?

- Hm... - Dabić je udarao prstima po stolu; na njegovom zamišljenom licu čitao je Andrija neku neprijatnu misao s kojom nije htio jasno na vidjelo.

- Vi, gospodine kume, kao da to ne odobravate? - upitao je.

- Andrija, da vam otvoreno i bez zamjere kao vaš stari prijatelj i kum rečem: Ne...

- A ja ne pojmim zašto ne - grkim, gotovo uvrijeđenim glasom pitao je Andrija.

- Zato kume, što mu eto možete namrijeti sigurno mjesto u životu... Recite iskreno: što vama fali?

- U kući, bogu hvala, ništa... Ali moj posao i vaš posao... ili posao svećenika ili činovnika... Razlika je to! A što na primjer vrijedi moje ime u gradu? Posljednji pisar u magistratu čeka da mu ja prvi skinem kapu... a ni u društvo uglednijih građana ne pristajem. Da se narinem, gledali bi me preko ramena: Ribar... kako je on ovamo dospio?

- A, to vas boli, kume! Ali ne sudite pravo. Što se tiče magistratskih i drugih činovnika, svuda su oni jednaki gdje je građanska i politička svijest naroda još uspavana: drže o sebi da su izabran stališ i zahtijevaju od građana strah i poniznost. Zar mislite da meni u tom pogledu ide bolje nego vama? I od mene čeka ovaj najmizerniji činovničić da mu se prvi poklonim, a njegova i tolikih njegovih pretpostavljenih djeca ne bi imala hlača da nije moje knjige... A građani... oni vaše ime spominju s poštovanjem.

- Samo tako, gospodine kume... Sjetite se posljednjih izbora u gradsko zastupstvo... Dva mjeseca nijesu se mogli nagoditi oblast i građani za kandidate: Jedan nije bio u volji magistratu, drugi župniku, treći građanima, četvrti odan piću, peti prezadužen i tako dalje. Svakoga su đavla i zaboravljenog bogalja spominjali... mojega imena nije se dosjetio nitko: gdje bi ribar spadao u takovo odlično društvo! Pak da ja svoga sina izložim takvomu poniženju, a bog mi je dao njega jedinoga? Nikada, gospodine kume, nikada! Tko mi to savjetuje, taj nije prijatelj meni ni mome sinu... A da zašto ste vi, gospodine kume, dali svoja dva sina u škole? - izazovno je upitao odahnuvši.

- Nijesam da budu činovnici. Bit će obadvojica ono što sam i ja... trgovci, ali morali su u više škole jer su danas druga vremena za trgovački posao nego što su bila onda kad sam ja počeo trgovati. Ja sam došao kao naučnik u trgovinu čim sam svršio pučku školu. Poslije sam imao učitelja koji me je učio njemački i talijanski i dao upute u vođenju trgovačkih knjiga. A da naučim trgovačko dopisivanje, morao sam svojom rukom prepisati cijeli godišnjak gospodareve korespondencije u njemačkom i talijanskom jeziku. Drugo se onda od trgovca nije zahtijevalo, a tko je i toliko znao, bio je na glasu kao vrlo izučen trgovac. O trgovcu se inače mislilo da je dosta ako zna pošto je neku robu kupio, pa da bude u njega vještine, okretnosti ili makar lukavosti da je što skuplje proda. U našim krajevima trguje se većinom i danas tako. Mi naručujemo robu najdalje, recimo, iz Trsta poradi loga što ne poznamo šira tržišta i što nemamo s njima sveze. Tršćanski nas trgovac ima zato sasvim u svojoj ruci. Pošalje nam robu kakvu hoće, i udari joj cijenu kakvu hoće. Ako je besavjestan, on vara nas, a mi svoje kupce. To je samo jedan primjer. A tako, vidite, neće vazda ići ni u nas. Zaostali smo, a naši ljudi udaraju samo u veliku politiku; da se narod ekonomski podigne i dođe do primitivne političke svijesti, ta briga kanda im je ispod časti. Ekonomska pitanja gledaju se i rješavaju samo sa stanovišta lične koristi ili najviše s gledišta lokalnih probitaka. Ali ostavimo to... Može preokret da nastane preko noći. Eto već ima više godina što s hrvatske strane neki naši ljudi zahtijevaju odlučno izgradnju željeznice Karlovac-Senj da se gornja Krajina spoji s morem. Mađari se opiru jer bi ta željeznica s jedne a ona od Zemuna do Zagreba s druge strane križala njihove račune. Ali kako hrvatski narod ima velikih zasluga za državu, bila bi velika nepravda kad bi se štitila samo korist Mađara, a za našu štetu! Da dođe do gradnje te željeznice Karlovac-Senj, onda, Andrija, nećemo za godinu dana poznati ovaj kraj. Silan bi tu nastao promet s mora i s kopna. Tu gore iznad vaše kuće kažu da bi bio kolodvor. Vaša bi se kuća izravnala sa zemljom, ali vi biste uhvatili za nju lijepu odštetu. Na ovom kamenitom brdu iznad nas uravnalo bi se tlo i digla golema zdanja i skladišta; tuda bi se neprestano kotrljala željeznička kola, zvižduk strojeva rezao zrak, ljudi bi se u poslu komešali kao u mravinjaku, nastao bi život kakvoga još nije gledao Nehaj. A nas dvojica ne bismo sjedili ovdje gdje sada sjedimo. Luka bi se proširila skroz onamo do prve drage; ovaj žal i sva ova grebenasta obala pretvorila bi se u zidanu obalu na kojoj bi vrvjeli u zaglušnoj buci ljudi i marva, kola i vagoni, jedni pretovarujući jednu robu iz željeznice u brodove, a drugi iz brodova u željeznice drugu robu. A uz obalu digla bi se skladišta, palače, trgovine, pomorski i trgovački uredi, pisarnice i bog ti ga znao što ne! Svjetske trgovačke kuće podigle bi ovdje svoja skladišta robe i poslovnice i držale ovdje svoje zastupnike... ukratko: naše bi mjesto postalo svjetskim tržištem s kojim bi se računalo na velikim tržištima domaćima i susjednih država. Naši trgovci, kakvi su danas, ne bi se mogli u takvom prometnom poslu održati; njih bi ugušio jaki val svjetske trgovine. Na takvim tržištima mogu se održati samo naobraženi trgovci s jasnim pogledom u tok i pravac svjetske trgovine, inače ili moraju pasti do neugledna kramara ili biti na vlastitom tlu sluge tuđih gospodara koji su ih oborili svojom glavnicom, znanjem i kulturom...

- Nu, Andrija, uviđate li sad, zašto sam, gledajući sve to pred sobom, dao izučiti svoja dva sina više trgovačke nauke?

Andriji je međutim lebdjela pred očima zanimljiva slika preobraženoga grada i okolice, kako ju je nacrtao Dabić, ako dođe do izgradnje te željeznice. Već je dapače tri puta povisio u sebi svotu što će je zatražiti za svoju kuću dokazujući da je s tom kućom po starosti zanata skopčano neko posebno pravo na svu dragu što se sterala pred njom.

Iza Dabićeva upita kao da se prenuo:

- Dobro je to, gospodine kume - trpko se smiješio. - Ali zar su škole samo za gospodsku djecu, a moj sin da ostane prosti ribar, kao što mu je bio otac, djed i pradjed i što ja znam dokle to ide!

- Ovo ću vam reći, Andrija. Da sam ja poglavica ribara pa da imam ovako jedinoga sina koji se od temelja razumije u moj posao i bavi se njime od ljubavi, ja bih ga sad, pošto je svršio pučku školu, uzeo k sebi u posao. O tom ne sumnjam. Ali uzeo bih mu učitelja koji bi ga pomalo vježbao u računanju, a i u drugim potrebnim stvarima. A onda, Andrija, ja bih se zanimao i raspitivao gdje ljudi i drugačije znadu loviti ribu a ne samo kao što je mi ovdje lovimo. Jer, Andrija, budi bez zamjere rečeno, meni se čini da je vaš način ribarenja još i danas onaki kako su Isusovi apostoli lovili ribu.

- Da se dade bolje, bili bi već i prije mene došli na to - mislio je Andrija.

A Dabić se opro:

- Nije to razlog. Tako je, vidite, mislio vaš otac, djed i pradjed... i zato je ostalo pri starom, sveđ isto, jer su svi redom, kao što ste i vi danas, bili uvjereni da se riba ne da loviti drugačije nego kako je love oni. A ja ću vam spomenuti samo jedan primjer. Više puta ste mi pripovijedali da dođe godina kad je more puno lokarada, ali da se ne da pod svijeću ni pod koji način. Tome je, Andrija, nešto uzrok, i gdje god se taj uzrok pojavi, ne da se riba loviti. To se bez sumnje događa gdje god se lovi morska riba, pa ljudi na raznim stranama razmišljaju: Što je zapravo uzrok da se ne da ove godine loviti? Razmišlja se o tom na sto strana, danas, sutra, godinu za godinom, dok ljudi ili razmišljanjem ili slučajem ne otkriju pravi razlog. A kad su ga našli, odmah traže i sredstvo da ga svladaju. U tom se i sastoji napredak ljudstva. Bog je čovjeku dao razum da traži, sudi i obraća prirodne sile i pojave prema olakšici svoga života. Životinja provodi svoj život jednako kao što ga je provodila pred tisućama godina, ali ljudi ne ribare ni sto godina jednako... Evo, sjećam se, prošloga proljeća vidio sam u čitaonici veliku jednu njemačku slikanu novinu, bila je od početka do kraja puna slika i opisa izložbe... znate li čega? Ribarskih sprava u Hamburgu! Što velite tome? Eto do čega je došao napredni svijet... Koliko bi tamo naučili vi i vaš sin, to vi sebi ni pomisliti ne možete...

- Nije to za nas ni za naše krajeve - zlovoljno je primijetio Andrija.

Sunce je zalazilo za otok rumeno kao krv, razlivši odsjev preko svega kanala kao žarku crvenu rijeku. Veliki jedrenjak ulazio je u luku s engleskom zastavom na glavnom jarbolu. Po jarbolima, križevima i konopima penjali su se mornari i savijali jedra uz škripu i cvil kolotura. Svečana tišina prostirala se nadaleko; na moru i na kopnu brzo su se izmjenjivale bogate boje miješajući se s punim sjenama predvečeri. Osjetljivo hladna struja prožimala je zrak - svečano se pripravljao dolazak jesenske večeri na moru.

Kad su se napokon na cesti oprostili s kumovima, rekao je Andrija Luciji smrknuvši naglo lice:

- I taj se Dabić drži u pogledu Titova školanja kao da mu je zavidan... Neka govore što hoće... a nijesu to pravi prijatelji koji bi me htjeli uputiti da je bolje biti ribar nego činovnik ili pop...

Na Miholje osvanule su u luci dvije barke ražom krcate lokarada - a kao čudo pronosilo se gradom pripovijedanje da je tolika lovina glavna zasluga nejakoga Tita.

Dan uoči Miholja imalo je posebno gradsko izaslanstvo da uredi neka pitanja sa susjednom općinom u pogledu međe. Sporova poradi međe obaju teritorija bilo je neprestano, bog zna od kojih vremena, a nitko se nije zauzimao da se jednom posve uredi to pitanje što je godinu na godinu stajalo tužbe, kazna, službenih izaslanstava, a i krvavih glava. Među gradskim izaslanicima našao se i Andrija Dorčić. Njegov je vinograd bio na samoj međi, granice između njegovoga posjeda i posjeda susjednoga općinara skroz određene. K tome je bio upućen u međaše i po svom ocu koji je opet znao za njih po tradiciji čuvanoj u obitelji koja je dakako kod svakog spora o međama bila interesirana kako će se riješiti. - Izaslanstvo je mislilo da će doveče biti gotovo, ali konačno uredovanje u krmpotskoj općini zateglo se do kasne večeri. Da se gospoda građani ne moraju strmom cestom po tamnoj noći vraćati kući, odluče čekati na mjesec koji je izlazio iza ponoći. Dotle su se smjestili kao gosti kod krmpotskog župnika, samo se vratio kući jedan općinski stražar, a po njem je poručio Andrija ribarima da mjesto njega preuzme mjesto na svjećarici Kajetan Cazlin.

Oko devete ure otisnula se svjećarica na more. Ulazila je kao krvava baklja u golemu crnu grobnicu gdje počivaju heroji. Šaputljiv, a snažan mrmor tihoga mora javljao se stotinom zagonetnih glasova. Svojim crnim veličanstvom krilila se noć urešena dijademom zviježđa.

Na žalu su neki ribari polijegali a neki posjedali. Prate drijemno očima svjećaricu što svojim rumenim svjetlom odmiče u neprozirnu noć nad pučinom. A uza to s dosadom slušaju Juru »Krpušu« koji još nije večeras prestao prigovarati tome što se od utrška jutros ulovljene ribe poslalo pô dijela bolesnomu Kuzmi Vodaricu. Jura neprestano dokazuje neopravdanost potpore i pita bog zna po koji put:

- A tko će dati meni ako ne radim? Što je staro i bolesno, neka odlazi... a ja ne dam otkidati sebi iz zuba da nahranim drugoga.

- Ne blebeći! - otresao se napokon na nj netko od ribara.

Krvavo svjetlo ribarice stajalo je nepomično na jednom mjestu. Ljudi u barci, obasjani s jedne strane žarkim rumenilom, neko su se vrijeme nemirno komešali.

- Koji im je đavo? - upitao je neki ribar ljutito. - Ne bih rekao da su našli ribu... nešto im se drugo dogodilo...

U ribarici bilo je uz svjećara - glavno lice - još troje ljudi: Dva veslača i lučar koji je po zapovijedi svjećara ložio na vatru luč, kao što su i obadva veslača radila veslima samo po njegovoj zapovijedi. Uspjeh lova ovisilo vještini svjećara, zato je to mjesto zapremao redovno sam Andrija. - Pored one četvorice stisnuo se u barci uza svjećara i Tito i zurio također nepomično u more po kojem se daleko razlio širok i rumen odsjev vatre pod kojom se cvrčeći gase u vodi iskre i žeravka.

A Cazlin je protiv običaja i pravila bio nemiran na svom mjestu. Niz lice i vrat obilno mu se cijedio znoj; kadikad bi stisnuo usta i zastenjao da utomi neku bol.

- Vas nešto kao da boli, Kajetane? - upitao ga je lučar.

- Oh! - odvratio je Kajetan stisnuvši oči, ali zurio je opet u more.

- Što vas muči? - izvjedljivo je nastavio lučar.

- U drobu... matrun, da bog oslobodi... Evo, sav sam u znoju, a ledeni srsi prolaze mi životom. - I stresao se kao od studeni.

- Nešto ste takova pojeli, što li? - mislio je jedan od veslača.

- Kozlovinu, odnio je vrag! Nikada je ne podnosim.

Ušutjeli su. Kajetan je još neko vrijeme zurio u more, a onda je rekao teško se dižući sa svoga mjesta:

- Ne mogu više... Dolaze mi pred oči crni oblaci, ne vidim... Eto vam, pa radite što znate, a ja više ne mogu...

Povlačio se sa svoga mjesta jaučući udušak: - A jo-o-o-o.

Dok je tako stenjao savivši se na dnu barke do nogu veslača, pitala su se oba veslača i lučar: - Što se ima raditi?

- Ja ću biti na svijeći! - rekao je na to odlučno Tito i već bio sagnut nad more gornjim tijelom ondje gdje je maloprije isto tako sagnut zurio u more Cazlin.

- Nejak si ti za to - odbio ga je jedan od veslača. - Nejak si, nebore, gdje bi ti to!

- A što sam ja ovo prvi put na svjećarici? - prigovorio mu je Tito. - Samo da mi nađemo ribu... Samo vi mene slušajte, a nemojte da budemo u barci dvojica ili trojica gospodari.

Njegove su riječi bile uvjerljive, a i njegovo lice ojačano izrazitim crtama iskustva što se vidi često kod djece koja se rano a s razumijevanjem počnu baviti kakvim praktičnim radom.

Cazlin je na dnu barke stenjao i zazivao u pomoć Isusa i Mariju, ali Tito ga nije čuo: Zurio je u more široko otvorenim očima u koje je ušla sva njegova duša. I lučar i veslači pitali su se pogledima: - Šta da se radi?

Barka se sporo micala. Tito, sav u jarkom svjetlu, ukočio se sagnut nad more kao kip.

- Riba... - rekao je najednom tihim, ali sigurnim glasom.

Bjelkasto i sivo mnoštvo riba pokazalo se duboko pod barkom kao sika i tromo se dizalo prema površini.

- Naprijed... natrag... ne pljuskaj veslom... - odrješito je ali s primjesom strasti zapovijedao Tito. Ozbiljnost i uzbuđaj duše kojim se našao na tom mjestu, davao je njegovom djetinjem licu čisto muževni izražaj akoprem mu se je nenadano ispunila smjela želja da se nađe jednom ovako samostalan bez ičijeg nadzora na mjestu svjećara. Kako se slatko i zanosno zamišljao u tu želju koja je značila vrhunac svega... Kako bi se pred njegovom fantazijom bujno redale slike pod plamtećom luči... Kako bi mu duša rasla kao nabreknuta od osjećaja vlasti da je tu ljudima i ribi zapovjednik i gospodar! Zato se sav kao nadahnut našao na mjestu oboljelog ribara; sva duša ronila mu je s pogledom uz ribu pod morem... a onda je morao zakipjeti gorkim prosvjedom proti veslaču koji se još jednom usudio izustiti sumnju: Može li on ovako nejak da bude svjećarom? A on se ćutio velik, jak i samostalan na tom mjestu, ravan ocu i izabranim ribarima koji su umjeli voditi ribu pod svijećom.

Bjelkasto mnoštvo sve se više dizalo k površini, a o rumenom svjetlu već su se razabirale pojedine ribe svojim skladno formiranim tijelom.

- Kajetane, našli smo ribu... - rekao je jedan od veslača bolesnomu ribaru - možda bi vi htjeli da pogledate?

Mjesto odgovora zastenjao je Kajetan na dnu barke:

- O Isuse... o djevice Marijo...

- Samo da mu sad ne popusti muka - pomislio je Tito.

- Dobro vodi ribu - priznao je jedan veslač, a smiješak velikoga zadovoljstva duše provalio je na Titovo lice:

- Riba zapovijeda meni, a ja po njoj vama... eto, zato je dobro vodim - razjasnio je Tito.

Napokon je sretno doveo ribu k obali gdje su je ribari zatvorili mrežom.

S udivljenjem spominjali su ribari Tita:

- Ja se, duše mi, ne bih odvažio - rekao je jedan, a drugi mu je, jedan od veslača, uletio u riječ:

- Kako samo zna zapovijedati... Odnio me vrag ako nijesam bio, stojeći na veslu, u većem strahu nego kad mu zapovijeda u barci otac.

- Vraška je to glavica - pohvalno su govorili i drugi krcajući u barke obilan lov.

Sutradan oko jedanaeste ure pošli su Andrija i Tito, obadva svečano odjeveni, da upišu Tita u gimnaziju.

Prvi korak u gimnazijsku zgradu nije bio Titu ugodan, a tome kao da je bio kriv otac. U njegovom vazda mirnom, vedrom i samosvjesnom licu sjedio je sada neki ukočen izraz, gotovo strah. On koji je kao od šale pokoravao svojoj vlasti bijes bure držeći u barci jednom rukom uže od jedra a drugom kormilo - sad je, stupivši na prag te zgrade, čisto poblijedio od onoga čuvstva što mu bijaše sapelo grudi, izgubio dah i sav izgubljen, šapćući rekao Titu: - Pričekajmo tu, dok se tko ne namjeri da nam kaže kamo ćemo...

Stisnuli su se kraj zida i muče, ne usuđujući se ni šaptati, gledali zidove u polutamnom hodniku. Obojica bi bili voljeli da se nijesu morali naći tu što je skroz oprečno slobodnom otvorenom moru gdje se stalno kretao njihov život. Ali obadvojica bijahu uvjereni da je ova žrtva nužna poradi onoga velikoga što moraju za Tita iskupiti od budućnosti.

Teški, tromi koraci odjekivali su iza zakreta hodnika, a onda se Andriji i Titu pokazala visoka, ugojena ličnost gimnazijskog podvornika Antone. - A! - začudio se Antona - pa i vi doveli sina k nama? Ne radite pametno. Kad je on noćas umio uloviti onoliku ribu, pustio bih ja njega radije da se drži očeva zanata.

- Do vraga i noćašnja riba! - pomislio je ljutito Andrija, a podvorniku je rekao ponizno i laskavo:

- Škola je škola, gospodine... A kod vas se dade naučiti sve...

- Kod nas se dade naučiti sve - potvrdio je Antona - ali nauka nije za svakoga. Ribariti i učiti, to se ne slaže. Mudromu jedno oko dosta - upleo je u svoj govor poslovicu jer je u njega bilo uvjerenja, bog zna otkuda, da bez poslovica nema pametnog razgovora.

- Ja ga preporučujem i vašoj dobroti - govorio je smjerno Andrija stisnuvši glavu među ramena. - A bit ću vam zahvalan... Jer mlado je još, istina, pa bi se moglo lako zaboraviti...

- Dobro... dobro... - zamišljeno je rekao Antona jer je u sebi došao taj čas na misao koja nije bila baš najplemenitije vrste. U njega su se hranili neki neoženjeni profesori, a držao je na opskrbi i đake, pa je odmah shvatio da ne bi bilo zgorega kad bi poglavica ribara bio prema njemu vezan takvom obvezom kao što je paska na sina.

- Što se mene tiče - rekao je Andriji - ja ću ga držati na oku. Ali sad ribanju na stranu! - obratio se Titu koji je plašljivo, s kapom na ustima, stajao kraj oca. Dao mu je još nekih uputa i završio da je gimnazija nešto drugo nego mala škola koju je dosada polazio.

- Altrochè! - kliknuo je na to Andrija. Antonine riječi razgalile su ponešto leden osjećaj što ga bijaše zahvatio svega kad mu je noga zakoračila u gimnazijsku zgradu.

- A upisat ćete ga tamo, druga vrata - pokazao mu je Antona rukom. - Tamo upisuje sam gospodin ravnatelj.

U pisarnici sjedio je ravnatelj, svećenik, za pisaćim stolom, a nedaleko kraj prozora tiho su se ali živahno razgovarala petorica profesora. Dok je ravnatelj upisivao Tita, bilo je Andriji očito po kretovima i pogledima profesora da govore o Titu.

- Je li to taj što je noćas vodio ribu pod svijećom? - upitao je Andriju jedan od profesora.

- Na službu, vaša veleučenosti - ponizno je odgovorio Andrija, a nije znao da li bi se smio poradovati tome zanimanju profesora za Tita.

Sa svjetlijim čuvstvom vraćao se Andrija kući. Prvi korak za Titovu budućnost bio je obavljen...

- Sad treba učiti - govorio je Titu ne iz uvjerenja nego s nekom ugodnom razdraženošću duše. - Ja ću ti kupiti posebnu barku, pa ćeš u slobodno vrijeme moći za zabavu ribariti i jedriti sa svojim drugovima A gospoda profesori čini se kao da su dobri ljudi. Što se tebi čini?

Tito je umjesto odgovora slegao ramenima. Poslije podne, kad se razdijelio utržak od noćašnje ribe i ostatak posolio, ponudio je Andrija ribare čašom vina:

- Neka bude - rekao im je - u zdravlje moga Tita. Danas sam ga upisao u gimnaziju, pa neka bog dâ da bude sretno...

- A ja velim - digao je jedan ribar čašu - da je Tito položio noćas sjajno u našoj školi maturu. Bože mu daj zdravlje, pa da za osam godina proslavimo ovako i njegovu maturu u gimnaziji, jer će ono biti glavica kojoj će se daleko tražiti badava par.

- Valjda se nije imao u koga uvrći! - pogledao je Jura Andriju da mu se ulaska, jer ga je Andrija gledao mrko što se Jura opet danas bučno opirao da se od noćašnje lovine pošalje milostinja nemoćnomu Kuzmi.

1. latinske škole - naziv za škole u kojima se uči latinski jezik, tj. za gimnazije