Tito Dorčić/II
| ← I | Tito Dorčić autor: Vjenceslav Novak |
III → |
Ja ne znam odakle to, ali ni sama ne puštam da na to dijete dune vjetrić - rekla bi stara Mare kojoj susjedi. - A kako sam svoje odgojila! Nije im škodila kiša ni bura, više su bili pod otvorenim nebom nego pod krovom... A evo ovo čuvamo i zamatamo... ma baš kao da mu nije suđeno da bude ribar...
Ovo bi dodala očito s nekom namjerom koja nije smjela da iziđe na sva usta. Bila je uvjerena da će jezici od samoga naslućivanja te namjere imati dosta posla, jer je i o tom bila načistu da je ljudskoj naravi bliža zavidnost nego ljubav bližnjega.
Prolazilo je vrijeme; stara je Mare otišla jedne zime bogu na račun, a Tito rastao. Čim je stao na noge, odmah se pokazalo da se u njem nije zatajila krv i narav oca, djeda i bog zna kojih dalekih pređa.
Sa svojom petom godinom plivao je i ronio po moru kao žmerak, znao uplesti povraz, privezati udice i olovo, naći crve i pogoditi pod kojim se kamenom skriva šaranjić. Učitelj mu je bio, kao što i ocu, stari Kuzma. On se u tih pet godina jako postarao i oslabio, mučila ga je neduha i kašalj, zlo gotovo svih starih mornara i ribara. Andrija ga je držao u svojoj službi više od samilosti nego što je bio od koristi. Na onoj strani gdje bi Kuzma s drugom dvojicom ili trojicom izvlačio mrežu, morale su vazda pomagati Andrijine ruke da se s druge strane ne dovikuje:
- Ej bolje, vi tamo! Zaostali ste za treći dio lancane...
Andrija, a po njem i Luci ja, prigovarali su Kuzmi da kvari dijete. A Kuzma bi odvraćao žalostivo:
- Pustite kad ga veseli... Pogledajte mu oči kad opazi u moru ribu, pa ćete vidjeti kako nešto u njima zaplamsa... sav se uznemiri, čini vam se da će se zaboraviti pa skočiti za njom odjeven u more. Koji se šaranjić doklati u dragu, njegov je. Nikada ga ne prevari oko sve ovako nejaka. Drugi bi prisegao da je na morskom dnu duguljast kamenčić, a on zna da je to šaranjić koji se izvukao ispod kamena da se sunča. Pa zašto mu kratiti to veselje barem sada dok još ne treba da zna za brige života? I ne koristi to. Tjeraj ti mladu patku od vode koliko god hoćeš, a ona će opet u vodu. Što je kome prirođeno, ne da se to tako lako iščupati.
- Stara bena... - rekao bi zlovoljno Andrija Luciji. - Ostavlja ga pamet pa brblja koješta.
A Kuzma je govorio pravo. Ni grožnje ni obećanja nijesu mogla da odvrate maloga Tita od mora i ribarije. Živio je s ribarima kao da je član njihove družbe; kad nije lovio udicom ili vršom, pomagao im je izvlačiti mrežu, motati u kolut izvučeno uže i privesti od jednoga kraja k drugomu ribarsku barku. Andrija se na to srdio ako i jest gdjekada rado čuo kako su svi ribari puni hvale o spretnosti njegovoga mladoga sina.
Uostalom Andrijina je i Lucijina ljubav prema Titu bila odviše jaka i prelazila - kao što se često događa kod jedinaca - u sljepilo a da bi bili pokušali odlučnije kratiti malome ono što je toliko veselilo njegovo srce. Zimi, kad bi Andrija u sobi pleo nove i krpao stare mreže, mali bi Tito stalno boravio uza nj, zanimao se živo za očev posao, naučio brzo plesti mrežu i onda pomagao ocu. Isto tako nije mu branio otac da pođe s njime ribariti udicom ili noću tući ribu ostima pod svijećom. Kad je Tito dorastao za pučku školu, bio je već skroz upućen u sve tajne ribarskoga umijeća.
Sâm Andrija upisao je Tita i vodio ga svaki dan u školu. Ti koraci imali su važno i slavno značenje jer su imali da riješe veliko pitanje što je trajno kopkalo po Andrijinu srcu: - Kakav će se pokazati Tito za knjigu? - Da predusretne, koliko se dalo, neugodnu odgovoru, upisa Tita kod podučitelja Mrakovca odmah i u poškolu sa dva forinta mjesečne nagrade. A za dva tjedna već je ponizno pitao podučitelja:
- Kakav se pokazuje?
- Ne da se još ništa reći, još se moraju učiti djeca kako se sjedi u školi - odgovorio mu je podučitelj koji je imao osam forinta mjesečne plaće pa je i protiv svoga pedagoškoga uvjerenja smještao u prve počasne klupe onu djecu za koju su roditelji plaćali forintu ili dvije mjesečno u ime »poškole«.
Dva mjeseca iza toga odgovorio je Mrakovac na ponovni Andrijin upit: - Kako Tito?
- Rastresen je... samo riše neprestano po pločici svakojake barke i ribarske sprave... Kao da teško poima poradi te rastresenosti... Ali što jednom primi, to drži čvrsto...
A Andrija je, izvješćujući o tom Luciju, malko nakitio:
- Hvali ga učitelj... veoma ga hvali... A poslije da će biti još bolji jer da je još odviše djetinjast i rastresen...
A Titu je bila škola muka. Mati ga je morala mititi novčićima a otac novim povrazima da pođe u školu. Ali kad je bio dan zgodan za ribariju, nije pomagalo ni mito ni grožnja. I otac i mati izmučili bi se badava da ga dovabe s mora, a onda bi napokon rekao Andrija:
- A mi ga pustimo... Njegov je učitelj dobar, a kad dijete odraste, ići će radije u školu... sad on još i ne zna što je škola.
Kod učitelja bi ispričao Tita redovito s dodatkom: - Bio sam tako slobodan pa sam gospodinu učitelju poslao u stan malko domaćega vina da se zahvalim na trudu i brigi... Nadam se da neće biti zamjere...
Podučitelj Mrakovac bio je dva puta uzastopce loše sreće na učiteljskom ispitu, a zaljubljen... U Andrijinu vinu otkrio je neku čvrstu moć protiv jadnoga stanja svoje duše što je dolazilo od njegove zle sreće. Kad bi ga uveče samac pijuckao razmišljajući o svojoj rđavoj sudbini, stalo bi se najedared dizati u duši neko pouzdanje... težak mrak razgonilo bi neko milo ružičasto svjetlo; sred toga svjetla ugledao bi najednom sama sebe s učiteljskom svjedodžbom u ruci, a čarno blaženstvo zalivalo bi raskošnom srećom njegov život jer mu je napokon ipak privoljela kćerka kapetana Stunića koju je siromah dosada bez nade do ludila ljubio...
Nije čudo što bi iz same zahvalnosti pao koji tračak toga ružičastoga svjetla i na Andriju i njegovoga sina Tita... Pa tako je Tito s pomoću preporuka očevih i s pomoću poškole došao i do četvrtoga razreda pučke škole.
Ali škola je ostala vazda crna strana njegovoga života. I sama rodna kuća bila je za nj sporedna stvar - tek more i morska obala njegovo rođeno tlo, njegova misao, njegovo čuvstvo. Tad je već - u desetoj svojoj godini - tukao ostima uz oca ribu pod malom svijećom tako vješto te ribari veslači nijesu nikada ni pomislili da prosvjeduju protiv toga što je kod diobe ubijene ribe zapadao jednak dio i Tita.
U četvrtom razredu podučavao je djecu nadučitelj Tumanić. Pristar čovjek, visok i tanak, sa stalnom mrkom zlovoljom na omršavjelom licu, bio je živa prilika vojničke službene pedagogije. Na njegovu jednoliku licu nikada nije zasjao tračak čuvstva koji privlači; na tom se licu mogao pojaviti samo osmijeh poruge, jadljivosti ili zluradosti. Za nj nijesu postojale slaboće ljudske naravi: školski život nejake, žive djece tekao je nepromijenjenom točnošću kao u redovima vojništva. Gdje se poremetio red, tu su vršile svoju dužnost šibe.
Dašto da Tumanić tim svojim glavnim pedagoškim sredstvom nije štedio ni Tita.
- Zašto je opet bio šiban? - došao bi k Tumaniću po razjašnjenje Andrija koji se zgražao s Lucijom što po nježnom Titovom mesu udaraju šibe iz ruku podvornika Fabijana koji je pred tom službom bio u vojsci kapral.
A odgovor je Tumanićev bio vazda isti: - Jer nije bio u školi a na ribariji je bio.
Jednom je dovela Tita u školu Lucija, spustila mu hlačice pred svom djecom i, odlijepivši mu s mesa neko lišće o kojem su joj rekle žene da izvlači vrućinu, pokazala Tumaniću žarkocrvene nabreknute masnice:
- Evo, ne može ni sjediti... - rekla je Tumaniću usprežući plač.
Tumanić je pogledao preko naočala što mu je pokazivala Lucija, i rekao hladno:
- Vidim... to je od šiba. Kad zasluži, dobit će ih opet.
Svojom materinskom dušom nije ona u prvi mah shvatila toliku bešćutnost prema njezinom djetetu. A onda je poćutjela da se sukobila s nekom surovom silom proti kojoj nema u nje moći ni da je ukloni ni da je skrši. Oblačila je, klečeći na podu, Tita i tiho mu govorila dok joj je suza za suzom kapala na pod:
- Pokori mu se u svemu, jer vidiš da u njega nema srca...
A more je i život u njemu privlačilo Tita kao čarobnom snagom k sebi. Usprkos očevim i majčinim molbama i neminovnim šibama izostajao je poradi ribarije iz škole. Jedna ribica kojoj bi bacio udicu odnijela bi svojom pojavom strah od ljutih šiba. Takva jedna ribica kao da je mogla očarati njegovu pamet, povukla bi za sobom svu njegovu misao, fantaziju i čuvstvo k morskomu dnu gdje je pred njegovim očima vrvjelo još toliko života što su čekali svoj stalni konac od njegove ruke. Kuzma poradi staračke nemoći i trajnoga pobolijevanja nije više ni ribario, nije se ni za Tita zanimao, nije dakle mogao biti kriv Titu, kao što je Andrija prije sudio. Koliko god bi puta bio Tito šiban u školi, toliko bi se puta Andrija oborio na ribare što ga ne tjeraju od sebe kad vide da je vrijeme za školu. A ribari bi odvraćali ljutito:
- Vi ste mu otac, pa kad ne možete da mu vi zapovijedate, kako ćemo mu zapovijedati mi?
Napokon je došao željno čekani konac školske godine; mjesto straha od šiba što su ga Andrija i Lucija trpjeli jednako u sebi kao što i Tito, svitala je Titovoj budućnosti nova, veličanstvena zora: gimnazijske nauke.