Tito Dorčić/I

Tito Dorčić autor: Vjenceslav Novak

II →

Ribarstvo je tamo od starih vremena bilo u rukama Dorčićâ. S njihovom se obitelji ono toliko sraslo te im je u ustima naroda pomalo nestajalo obiteljskoga prezimena jer su ih voljeli zvati Ribarici. Kad bi se iza oca našla u obitelji po dva ili tri odrasla sina, tad bi vrijedio običaj da poglavicom ribara bude najstariji brat, a ostala braća, ukoliko već nijesu bila u drugom kakvom zanatu, ribarila bi u njegovoj službi. Od lovine im se računao dio kao što i svakom drugom ribaru. Bilo je Dorčića iz te obitelji i u drugim zanatima, ali svi su se držali mora: bili su mornari, brodari, nostromi ili u službi kod pomorskih oblasti.

U doba u koje naša pripovijest pada, bio je poglavicom ribara Andrija Dorčić. Naslijedio je svog pokojnog oca, također Andriju, kad mu je bilo dvadeset godina. Ali mladost njegova nije smetala da mu se u službi pripravno pokoravaju i oni stari ribari koji su ga na svojim rukama odgojili. Uviđali su da je Andrija svojom ozbiljnošću, ribarskom i mornarskom vještinom vrijedan očeva nasljedstva. Zašto su ga još voljeli ribari bilo je to, što se nije nećkao osobito u strogoj zimi ili za nagle oluje ni najtežeg ribarskog ili mornarskog posla da pomogne ribarima.

Iza oca ostala je s Andrijom mati, starica od pedeset i šest godina, poznata u gradu pod imenom Mare Ribarice. Bio je u Andrije jedan stariji brat i još starija sestra. Bratu se zameo trag još pred petnaest godina negdje u Americi, a sestra se udala na Rijeci za nekog radnika na škveru. Poslije je njezin muž na svoju ruku gradio nove barke i radio na brodovima, a posao mu je išao toliko od ruke te je za nekoliko godina mogao kupiti tik do grada dvokatnu kuću. Ta je sestra dobila svoju prćiju kod udaje, i tako je ostao mladi Andrija sâm gospodar svega očinskoga imutka. Bile su to razne ribarske sprave, jednokatna kuća s prizidanim spremištem za mreže, a nedaleko od grada vinograd koji je nosio prosječno šezdeset vedara izvrsnoga vina; - a bilo je u nekoj željezom obitoj škrinjici i gotovoga novca i sigurnih obveznica i starinskoga zlata, ali to se u obitelji držalo tajnom.

U svojoj dvadeset i petoj godini oženio se Andrija nekom Lucijom, služavkom u vrlo uglednoj kući trgovca Dabića. Ta je Lucija došla u službu k Dabićevoj gospođi kad joj je bilo petnaest godina, iz jednog susjednog primorskog sela i ostala u kući sve do svoje udaje, to jest punih sedam godina. Kako je gospođa Lukrecija uživala u gradu osobit ugled po svojoj prirođenoj inteligenciji, energiji, razumijevanju gospodarstva i drugim vrlinama koje su se cijenile u ondašnjih gospođa, pa kako je njezina kuća bila na glasu i što se tiče držanja reda, poduke i strogosti kod služavka: bila je za Luciju izvrsna svjedodžba što je - osobito u posljednje vrijeme - više kao član obitelji nego kao služavka proboravila u Dabićevoj kući.

Kad je stara Mare dočula gdje joj je sin zapeo okom, bila je izborom zadovoljna. Glas o vrijednosti Lucije u gospođe Lukrecije dopro je u malenom gradu, naravno, i do nje. Ali nešto poradi svake sigurnosti a nešto i iz taštine, uputila se jedne nedjelje u svom polusvilenom crnom odijelu, s teškim zlatnim lancem oko vrata, s punim prstima prstenja i sa svilenim rupčićem u ruci gospođi Lukreciji. - A vratila se kući zadovoljna - tako je gospođa Lukrecija obasula hvalom Luciju!

- Mora se priznati - rekla je gospođa Lukrecija - da se i na djevojke iz boljih kuća rijetko namjeri sreća kao što je vaš Andrija. Njegovoj mladosti nema prigovora, a vaša je kuća puna svega. Ali zato vam mogu mirne duše reći i za Luciju da je u svakom pogledu zaslužila takovu sreću.

I tako je doveo Andrija u kuću Lucu s nešto njezine prištednje, ruha i nadarenu od svojih gospodara.

Brak je bio sretan. Stara je Mare mudro ispitivala i mjerila svako djelo, svaki korak i svaku riječ svoje snahe - i bila je njome zadovoljna. Po načinu i vještini kako je pripravljala jelo, kako je prala, krpala i gladila rublje i kako je redila kuću, vidjela je da je onaka gospođa, kao što je bila gospođa Lukrecija, nije uzalud držala sedam godina kod sebe. Sve joj je pristajalo u ruke, a u poslu je tiho pjevala i razveseljivala kuću svojom mirnom i vedrom ćudi.

K tome nije mogla stara Mare da ne opazi i nježno milovanje Andrije i Lucije. Koliko bi se puta osmjehnula u sebi nutarnjom radošću duše koja se jedva zamjetljivo pojavi u očima, kad bi Andrija, zanesen svojom ljubavlju, govorio s njome o Luci i, naivno skrivajući pravu svoju misao, pitao: - Čini se da Luce razumije i taj posao... vi ćete to bolje prosuditi...

Gledala bi tada starica srećom obasjano sinovo lice i mislila:

- Vazda sam za svoga Andriju molila dragoga boga da bude sretan, pa me je, čini mi se, uslišao... neka mu je slava i dika!

Druge godine iza vjenčanja jedne ljute zimske večeri sjedio je sav uznemiren Andrija s dvojicom ribara u jednoj sobi u prizemlju. Njegovo je uho napeto pratilo svaki šum i svaki glasak iz prvoga sprata očevidno se vrlo uzrujavajući na svaki kret što se gore javio. Napokon - napokon spuštalo se nečije teško i tromo tijelo niz stube... Andrija je, drhtnuvši, pošao prema vratima.

A u sobu je ušla babica i pružila Andriji ruku:

- Dajte da pijem čašu vina u zdravlje vašega sina...

- Sin? - upita Andrija stisnutim glasom, a na lice mu se jedva protisnuo smiješak od silne uzrujanosti duše.

- Sin! Čestitam vam i pijem u njegovo zdravlje - svečano reče babica i dometne ispraznivši čašu: - Teško je bilo... Dijete je, bog ga blagoslovio, kao da su mu već dva mjeseca... A sad možete poći na časak gore da poljubite ženu i vidite sina.

- Ah, kakvo dijete! - rekla mu je i mati dočekavši ga uvrh stuba, a očevidno i ona sva zanesena sretnim događajem.

Proti svim pravilima ondašnjih običaja bilo je dijete u kući devet dana bez krsta jer se ljuta januarska bura razmahala toliko te se nije dalo ni pomisliti da se dijete nosi u crkvu. Bura je rušila dimnjake, vitlala u zraku teškim dugama kao krpama i čupala iz zemlje s korijenjem stara stabla. Istom deseti dan sinulo je sunce u svoje pravo vrijeme iznad Vratnika, što je bio znak da su se napokon razišli oblaci što bi omotali visoku glavicu i slali ispod svojih mrkih krila u senjsku dolinu bijesnu buru. I plavetno more i nedaleki otoci i sva obala - sve je sijevnulo ispod vedrine milovidnim sjajem u punom zlatnom svjetlu. Mali zamasi bure hladnim ali savršeno čistim i prozirnim zrakom doimali su se duše kao da je pala neka kruta i zlobna sila i na njezino mjesto stupila blagost noseći izmorenoj zemlji počitak i radost.

- Hvala bogu, danas ćemo ga krstiti - rekla je veselo stara Mare već ranim jutrom sinu i Luciji.

Djetetu su kumovali gospođa i gospodin Dabić, a za krštenje poslala je gospođa kuma krasnu opravicu u kojoj su se krstila njezina djeca, s porukom:

- Neka bude sjajno kad je prvi sin...

Poslije podne po tihom zimskom danu odnijelo se dijete svečano u crkvu.

Kad je neka Malčika Klarićka, žena koja već dvadeset godina nije propustila nijedno vjenčanje, krštenje ili sprovod da ga svojim kritičnim okom ne promotri - kad je ta Klarićka kod krstionice vidjela u kakvoj se opremici donijelo na krst Dorčićevo dijete, uzburkala se njezina duša u svom dnu. Vraćajući se iza krštenja kući, uzdisala je ulicom i prosvjedovala kao ne mareći za prolaznike nego žigošući zlo poradi samoga zla: - Kako bi nam bog dao dobro kad se ribarska djeca nose onako gospodski opremljena na krst? Da što je Dorčić nego ribar, a mati djeteta zar nije do juče prala tuđe suđe? O, nespodobe, o grijeha, o zla! Kako gospodin bog ne udari strijelom ovoliku opačinu...

Predavajući dijete majci, reče gospođa Lukrecija:

- Odnijeli smo iz kuće poganina, a vraćamo se s kršćaninom Titom, biskupom. Evo ti ga, goji ga u strahu božjem, da ti bude danas-sutra na diku i radost.

Ganuto se zahvaljujući, primili su Andrija i Lucija iz kuminih ruku dijete obasuto darovima. I babica je s osobitim zadovoljstvom opipavala svoj džep, a odmah zatim počela je u prvoj od dviju soba u prizemlju gozba.

Za gornjim stolom sjedili su kum i kuma sa svojom osamnaestogodišnjom kćerkom Olgom, milokrvnom crnkom koja je odnedavna zaručena s jednim višim upravnim činovnikom kod Krajiške uprave u Zagrebu. Zdesna gospođi sjedio je kapelan Mirko, domaće dijete, veseljak, koji je osobito kod nižih razreda građanstva obavljao sva vjenčanja i krštenja jer se kod gozbe znao svojim razgovorom, pjesmom i šalom posve prilagoditi ćudi i običajima svojih ljudi. Do kapelana sjedila je babica, velika pedeset i petogodišnja žena energične ćudi i krupnoga grla. Kod krstitaka vodila je, što se razgovora tiče, uz kapelana Mirka glavnu riječ. Do tih gostova sjedilo je troje domaćih ljudi: stara Mare, Lucija i Andrija. A do njih poređalo se šest Andrijinih ribara s četrnaestogodišnjim pomoćnikom - svi izim dječaka u crnom svečanom odijelu.

Pošto se iza molitve ustanovilo da ih nema kod stola trinaestero, započela je gozba tišinom prekidanom zveketom jedala i gdjekojom poluglasnom plahom besjedom najbližih susjeda. Iako su bili sve sami domaći ljudi, ipak se nijesu mogli dugo snaći u zajedničkom društvu oko jednoga stola. Još je intimnom, veselom i slobodnom razgovoru bilo na putu ono ceremonijalno svečano što je udaralo biljeg svemu društvu daleko više vanjštinom nego nutarnjom potrebom ili uvjerenjem; voštane svijeće u nerabljenim brončanim svijećnjacima, kristalno stakleno posuđe - sve doneseno iz kumine kuće - pa umjetno saviti bijeli ubrusci. A onda način nuđenja kad su zaređala jela u finim porculanskim posudama... Otvoreni, svjesni ljudi, kao što bijahu ribari, sjedili su kod stola čisto smeteni, izvrgnuti gospodskim pogledima kako nespretno zahvaćaju neobičnim žlicama jelo iz zdjelâ i kako nevješto barataju u rukama teškim srebrnim jedalima nastojeći da mjesto svoga rođenoga načina režu hranu i nose do usta zalogaje poput gospode na gornjem stolu. A smetenost ribara djelovala je opet svojim načinom na gospodu i dugo - dugo je bio stol hladan bez topline koja daje života i razveseljuje srce.

Izgovorilo se već i nekoliko zdravica - započeo je po starom običaju kapelan Mirko - klicalo se i ispijalo na ponuku stare Mare nadušak, a hladnoća je još sveđer provijavala društvom. Pokušalo se i pjevati, ali grla bijahu stisnuta, pjesma prisiljena kao da nitko nije smio sebi dozvoliti da mu se glasovi pjesme slobodno i snažno vinu iz duše.

Kao što u stroju gdje se napokon skupilo dovoljno pokretne sile, počne da se javlja život u cijevima, polugama i kotačima, tako je pomalo ali krepko počeo da oživljuje stol živahnim žamorom i slobodnim kretnjama. Kapelan Mirko već je našao svoj pravi ton, jer je, nazdravljajući roditeljima prvoga djeteta, zaželio sretan i stalan nastavak, ali ipak bez onakvoga blagoslova kao što se pokazao kod poštovanoga člana stola, ribara Kajetana Cazlina, kojemu se u razmaku od četrnaest mjeseci rodilo četvoro djece, dva puta po dvoje.

- One se je godine lovilo mnogo lokarada, to je krivo - primijetio je na to kum.

I rastao je i žamor i smijeh, i sve se slobodnije miješao razgovor gospode i plahih ribara, i sve brže praznila se boca za bocom žarke domaće kapljice iz Andrijina vinograda.

I stara Mare, koja je sjedila isprva skromno, gotovo bez riječi, izim što je nukala na jelo i pilo - i ona je najednom počela oživljavati. Njezino staro lice stalo se rumenjeti toplim rumenilom, i mjesto pojedincu, ona je, ušavši u ulogu domaćice, vikala svemu stolu:

- Ne pijete, pa kako ćete da budete veseli?

I raslo je veselje, i slobodnije orila se pjesma, i sve obilnije i slađe tekla je žarka kapljica na obilnu večeru. A kad je netko od ribara intonirao nesigurnim glasom pjesmu iz kola: »Primorkinja konja jaše« - čisto su slatki glasovi stare pjesme elektrizirali staru Maru: - Uh! - kliknula je udarivši šakom o dlan - evo najedanput ćutim da su mi se noge pomladile za trideset godina. Dete, ljudi, da s vama večeras još jednom prije smrti zaigram u kolu.

Prva je prihvatila babica, a kapelan Mirko, mignuvši Dabiću i gospođi Lukreciji, obratio se staroj Mari s prijedlogom da se poigra i pauna.

- Hoćemo, zašto da ne igramo? - odlučno je prihvatila stara Mare. - Ja ću prva u kolu i poljubit ću vas evo ovako - reče i skoči kapelanu, uhvati mu se ramena, i dva se sočna, čvrsta poljupca začula kao da su dvije prezrele kruške pale na pod.

Ali kolo se nije zaboravilo. Isprva plahi mlađi ribari vikali su sad smjelo prema staroj Mari: - Parona, kolo, ne zaboravite na kolo!

A tad se njihovoj želji pridružila svom svojom energijom babica, pa kapelan Mirko, pa gospođica Olga, njoj za volju i sam Andrija - i sve se diglo od stola izim dvaju starih ribara i kuma Dabića koji je sumnjao da li će njegov prilično ugojeni trbuh pristati, što se skoka u kolu tiče, u red sa spljoštenim trbusima ribara. Gospođu je Lukreciju već odveo Andrija, a gospođicu Olgu kapelan, kad se gospodin Dabić još uvijek nećkao pristupiti u kolo što se skupljalo u susjednoj sobi odakle je na otvorene prozore dolazio gostima svjež uzduh. Napokon je pristupila k njemu sama Lukrecija i šapnula mu:

- Pođi na časak... stara je Mare malko pripita pa bi mogla uzeti za uvredu...

I ganulo se kolo, isprva lagano, praćeno još pridušenim glasovima starinske pjesme. Ali što dalje, vrtjelo se življe, dok nije kod opetovanja svakoga stiha zajuškao neki mladi ribar grlom i snagom kao da strijela presijeca zrak. A osmjeljeni ostali ribari udarahu po određenom ritmu nogama o pod, da se stara kuća stresla iz temelja.

- Ovako mi se dopada - rekla je veselo Olga kapelanu, a gospođa je Lukrecija s osmijehom ali i sa strahom opomenula ribare da će se srušiti kuća. - Neka, gospe! - prosvjedovala je stara Mare zaduhavši se u kolu. - Ne bojte se za kuću, zidana je od čvrstog kamena. Neka udaraju, neka prevrnu sve u kući, samo da je veselo na današnji dan!

Vratili su se k stolu zaduhani i znojni. Dugo se nije čula ničija glasna riječ; na svačijem je licu lebdio smiješak, a u tom smiješku bila je izražena ugodna umornost od igre.

A tad se digao između ribara najstariji. Kuzma Vodarić. Bio je šezdesetogodišnji starac, čovjek visok, jakih, ali starački tromih uda. Njegovo lice s velikim nosom, neurednom bradom i brcima sjećalo je na realistična lica Isusovih ribara na nekim starijim slikama. Bilo je još krepko lice pomlađeno večeras toplim rumenilom. U gustoj crnoj kosi kao da nije bilo jošte bijele niti.

- Ako mi je dopušteno, rekao bih i ja kod ovoga poštovanoga stola dvije besjede - počeo je Kuzma.

Svi su mu odobrili, a Kuzma je nastavio govoriti:

- Ja nijesam bio u školama, nijesam ni pismen (kao što nije nijedan od nas ribara) pa ne znam govoriti kao vi, gospodo, koji ste učeni i koji ste u svom životu gledali i slušali drugačijih stvari nego mi ribari, priprosti ljudi. Ali što rečem, neće možda biti ni tako ludo, a vi mi, gospodo, sudite i primite za dobro.

- Bilo mi je dvanaest godina kad sam kao evo ovaj dječak došao k ribarima. Poglavica nam je bio Andrijin djed Bartol. Nije bio osobit ribar, ali dobar čovjek. On je plovio s velikim brodovima po vanjskim morima, a preuzeo je na se ribarstvo kad mu je umro naglom smrću stariji brat. Toga starijega njegovog brata ne sjećam se, ali djeda ti Bartola, Andrija, kao da gledam pred sobom: Bio je visok i mršav čovjek, kao što ste svi vi Dorčići, brijao je brk i bradu i pustio rasti dlaku... da oprostite... samo oko grla kao ogrlicu. U zubima mu je bila od zore do mraka kratka engleska lulica, i činio se na prvi pogled da je čovjek nedobar i ljut. A bio je vrlo dobar i svagda pun šale. Kad bismo se koji put izmorili poslom do nemoći, on bi štogod rekao čemu bi se svi smijali i zaboravili muku. Tako je bio dosjetljiv. Izim računa on se slabo pačao u ribarstvo. Što god se radilo, bilo je po savjetu starijih ribara. S njim sam ribario osam godina.

- Iza njegove smrti preuzeo je ribarstvo njegov najstariji sin, tvoj otac i imenjak, muž naše čestite parone Mare. S njim sam ribario trideset i tri godine. Bio je ribar na glasu. Stariji bi ribari rekli da se ne treba sramiti svoga djeda, tvoga, Andrija, pradjeda, o kom se govorilo da bi prije ulovio ribu u mlaki nego drugi u moru. Bio je pošten, dobar i pravedan čovjek; zauzimao se za svoje ljude kao za svoju rođenu djecu. Velim: trideset i tri godine ribario sam s njim po ovom našem moru, a kad ga je bog pozvao k sebi, dobismo, Andrija, za poglavicu tebe.

- Sedma godina teče što sam s tobom, ali jedva su ti bile četiri godine, ja sam te učio kako se love šaranjići, plete povraz i privezuje udica. Nije te odgojila samo ova tvoja poštena mati, nego smo te u svom društvu odgajali i mi ribari. Nijesi se nikada od nas dao kao ni ovca od svoga stada. Bio si na moru dan i noć kao galeb, a kad ti je bilo deset godina, mi smo ribari uživali gledajući te kako si na moru sigurniji nego u kući pod krovom i kako si, izim nejačke snage, u svakom ribarskom poslu jednak nama koji smo u tom poslu vrijedili. Zato si, što se ribarenja tiče, natkrilio svoga oca. A što se poštenja i drugih kreposti tiče, budi na čast ovoj starinskoj poštena glasa kući rečeno da ti je pred svakim svijetao obraz i da te mi zato poštujemo i ljubimo kao svoga poglavara i oca ako i jesi mlad.

- Ali najveselije je, Andrija, moje srce što mogu danas ispiti ovu čašu u zdravlje budućega ribarskoga poglavice, tvog i Lucijina, ako bog da, najstarijega sina, koji će po starinskom običaju vaše kuće naslijediti svoga oca. Ja toga neću doživjeti jer sam star. Ali zato nije manje moje srce veselo, i ja velim: Neka ti bog s tvojom vrijednom Lucijom udijeli radost da ga odgojite gotova čovjeka; neka te u ribarskom znanju i vještini natkrili ovaj tvoj sin, kao što si ti, Andrija, natikrilio svoga djeda i oca; neka uđe u stope tvoga života, da bude, kao što mu je otac, svuda poštovan i viđen. Evo, kako sam umio, tako sam rekao. Neka me gospodin bog usliši, a vi, slavna gospodo, ne zamjerite ako sam po svojoj staračkoj slaboći govorio više nego što bih smio.

Burnim klicanjem primila se Kuzmina zdravica; svi su se tiskali da se s njime kucnu. Tek Andrija sjedio je prpošno i s porugljivim smiješkom oko stisnutih usta na svome mjestu. U nemirnom pogledu njegovih očiju točila se neka nevesela misao. Istom kad ga je kapelan ponukao da se zahvali Kuzmi, ustao je i, uzdahnuvši, rekao kao preko volje:

- Po starinskom običaju ja se zahvaljujem na zdravici našega štovanoga starine Kuzme, jer znam da je stari i prokušani prijatelj naše kuće i da nam želi u svojoj duši dobro. Ali to mu kažem da neće doživjeti on a niti itko drugi, ako ja budem živ, da moj najstariji sin bude ribar... Zahvaljujem se i ispijam.

Sjeo je, a stol je zamuknuo mukom... Stara Mare gledala je pitajućim očima sad kuma i kumu, a sad kapelana Mirka.

Prva se javila babica:

- Da što će vam biti sin? - upitala je tvrdim, izazovnim glasom Andriju.

- Što bude... tek ribar neće! - s nekom zluradošću odvratio je Andrija.

- Činovnik? - jednakim je tonom pitala babica.

- Pa zašto da ne bude moj sin činovnik? - digao je glavu Andrija.

- Zašto da ne bude? I ja to velim: Zašto da ne bude? neka bude! Ali to vam velim, Andrija: Nikada mu neće biti dobro kao što je vama... Zavidjet će rođenomu bratu i svakomu tko vas mjesto njega u vašem poslu naslijedi.

- Besjede... prazne besjede - trpko se smijao Andrija. - Činovniku osvane plaća svakog jutra pod uzglavljem, barata laganim perom zimi u toploj sobi, a čast mu se iskazuje svuda. A što je jadni ribar? Ribaru je neprijatelj bura, sunce i mjesec i svaki kamen na morskom dnu. Pa kako da zavidi činovnik ribaru? U tim besjedama ne vidim pameti.

- Ne vidite - žestoko je upala babica - jer ste oslijepjeli. Ima ljudi koji postaju sve mudriji što više piju, a vama vino uzima pamet. Sad ste se dosjetili nekakvoga gospodstva! Što vrijeđate boga? Vidjela sam u vašoj kući što se nikada nijesam nadala vidjeti: puni ormari, pune škrinje, puna kuća svega. A koliko sam puta primila dijete u činovničkoj kući, pa mi se dogodilo da nije bilo ni pelene da ga povijemo, nego smo ga, da ne blati krevet, zamatali u ubrusac kojim će gospodin otac brisati kod stola svoj gospodski brk. Kad sam vašoj materi donijela vijest da joj se rodio unuk, a tebi da ti se rodio sin, utisnuli ste mi svaki u ruku srebrni križak velik kao mjesečina. A kad čestitam činovniku da mu se rodio sin, on uzdahne: »Ah, molim vas, jedna briga više...« Uzdahne, samo da mi ne mora ništa dati. Eto, takva vam je činovnička kuća. Pitajte gospodina kuma, ja se kladim da nema u gradu činovnika koji nije zapisan u njegovoj knjizi. A tako su zapisani kod postolara, kod mesara, kod trgovca jelom... i kod vas bi bili da se riba prodaje na dug. A kad ste vi što u svoju kuću uzeli na dug?

Međutim je već stajao stari Kuzma pripravan da govori.

- Nijesam se nadao ovakovu odgovoru - počeo je Kuzma. - Svatko je u svojoj kući gospodar, pa zato ne dao bog da bih ja u tako važnim stvarima htio Andriju silom nagovoriti ili odgovoriti. Svatko neka radi po svom osvjedočenju. Ova kuća ima u svojim rukama ribarstvo našega grada bog zna od kojih starih vremena; nije nikada trpjela oskudicu, bio je na njoj vazda blagoslov božji, pa zato ne znam zašto se našemu Andriji ribarija najednom tako omrazila. Treba sudaca, treba svećenika, treba učitelja, treba vojnika, ali treba i trgovaca, postolara i krojača, mesara i pekara. A da nije ribara, ne bi ljudi jeli ribe, a ipak je lijepa riba na gospodskom stolu rado viđena stvar, a sitna je riba glavni smok i začin hrani siromaha. Još ću reći: da nema seljaka koji ore i sije zemlju, mi ne bismo imali kruha koji je čovjeku glavna hrana i za koji se svaki dan bogu u molitvi preporučujemo. Hoću da kažem da je svaki čovjek po svom poslu i zanatu potreban u životu svih ljudi, i zato je jednako jedan kao što i drugi vrijedan časti i poštovanja samo ako je drugačije čestit i na svome mjestu čovjek. A što se ribara tiče, nemaju se oni zašto stidjeti svoga zanata, jer gospodin naš Spasitelj - slava mu budi - uzeo je za prve svoje učenike siromašne ribare, i ribari su bili prvi apostoli koji su se razišli po svijetu da naučaju njegov nauk. Eto, Andrija, to sam ti imao reći, a ti... svoja glava, svoj gospodar.

- Bravo, Kuzma! - viknuo je kapelan Mirko preko stola. - Govorio si, ne bih bolje ni ja kojega su šesnaest godina učili školsku mudrost.

A Andrijine su oči sijevnule neukroćenim bijesom. Rekao je žučljivim, napetim glasom:

- Govorite što vas volja... ali ima i u mene i drugih a ne samo ribarskih misli.

- Rušiš u kući stari red - mirno je primijetio Kuzma - a to nije dobro ni sretno.

- Vi ste stara bena... - zamrmljao je Andrija.

- Hvala... treba primiti i to - ponizio se Kuzma.

A tad se potresao stol i zazveketalo staklo od jakoga udarca. Obje šake stare Mare ostale su kao prikovane o stol, a onda je viknula sinu gledajući ga oštrim pogledom:

- Dosta o tom! Hoćeš li da pokvariš veselje ove večeri meni i gostima? To se u našoj kući nije nikada dogodilo. Ti misli u svojoj glavi što te volja, ali i za najpametniju misao treba znati ako joj je vrijeme i mjesto da je kažeš. Ne dam izazivati boga, slava mu budi! Računaš i prepireš se s ljudima što će ti biti sin, a danas mu je istom deveti dan što je na svijetu. Neka najprije odluči bog hoće li živjeti.

Andrija se pokorno pokunjio, a mati ga je gledala s ljubeznim očima i s ponosom.

- Stara se slaže sa sinom - prišapnula je gospođa Lukrecija kapelanu.

A kapelan se nasmijao:

- Možda će joj unuk biti danas-sutra moj biskup!

- Andrija - rekla je na to stara Mare skroz drugačijim glasom kao da nije bilo one neugodne upadice: - Uzmi ključ od zagrade u pivnici pa nosi na stol boce što su zakopane u pijesku.

Andrija je smjesta ustao, a kapelan Mirko obratio se k staroj svojim veselim i vazda nasmješljivim licem:

- Kakvo vi to vino mislite? Da nije onakovo kakvo smo pili kod Andrijina vjenčanja?

- Samo je sada dvije godine starije - ponosno je odvratila stara Mare.

- Idite vi s onim vinom! - prosvjedovao je kapelan.

- A zašto? - lukavo je upitala stara.

- Ubija i noge i jezik - odvratio je kapelan.

- Ali razveseljuje srce, moj gospodine. Pametniji ste od mene, ali recite što da tražite u životu nad veselim srcem? Gospodine naš časni, i vi, velepoštovani gospodine kume, stara sam, pa kad se zamislim što sam doživjela, vidim da su pravo vrijedili samo oni časovi kad mi je bilo veselo srce. I tuga mi je bila kadikad mila, dizala mi je dušu k momu gospodinu bogu, ali to su drugi razgovori. Pošteno čelo i veselo srce... to vam je sve; a kisanje i tugovanje, kavge i svađe... a! To je pokvarena hrana. Tako mislimo mi, starinski ljudi, pa zato se užijemo života kad god samo možemo.

I točilo se vino što ubija jezik i noge ali razveseljuje srce. Blagi duh ljubavi i veselja vladao je opet stolom. Kapelan se pobratio s kumom i zatim tvrdio da je u ovoga vina osobita ćud: Pamet se od njega bistri, ali zapleće jezik. I doista - ni on ni kum nijesu mogli da izgovore »brate«, nego su govorili »bate«.

Srce je tonulo u veselju, u svijetloj zaboravi briga i tereta života.

- Tako to mola biti! - rekla je stara Mare babici, a babica je nešto odgovorila zaplećući jezikom još više nego stara Mare.

Tek je opću radost htio da pokvari ribar Jura s pridjevkom »Krpuša«. Bio je sitan, mršav čovuljak s plavom bradom i brkom, slabićak i plašivica, ali igrao je rado ulogu junaka. Inače poznat sa svoje zajedljive ćudi poradi čega je češće kod vina dobio batina. Večeras se uvukao između gospođe Lukrecije i kapelana i stao jedva razumljivim govorom dokazivati da se ovako dade gostiti u kući Dorčića, jer njih šestero ribara radi i gubi zdravlje za njegov džep po ljetnoj žegi i zimskoj studeni.

- Jura, odlazi na svoje mjesto! - opomenuo ga je kapelan uzalud nekoliko puta, a onda ga svojim jakim rukama uzeo za ogrlicu iza šije i iznio ga kao mačka svoje mlado iz sobe. Zatim su ga dva ribara otpratila kući da se ispava.

Malo pred ponoći digli su se na odlazak gosti gornjega stola. Andrija ih je sa dva ribara otpratio do kuće, a onda su se nastavili gostiti njegovi ljudi čas pjevajući čas šaleći se, a čas razgovarajući se ozbiljno i mudro kao da nijesu ni okusili vina.

Mljedno svjetlo zimskoga dana padalo je po zemlji kad je Andrija donio pred svoje goste posljednju crnu kavu i domaću rakiju.