Tena/III.

← II.

Tena, III. autor: Josip Kozarac

IV. →

III.

Prvih dana iza odlaska Leonova zabavila se Tena razgledavanjem oprava i inoga odijela, što ga je za ovu godinu dana od Leona dobila; ona do sada nije pravo ni znala, što sve ima. Kada je sve pregledala i novac pobrojila, odlanulo joj, jer je svega bilo za godinu dana dosta. To joj je bila prva utjeha, prva naknada za Leonovim gubitkom.

I otac njezin vratio se iz šume; odlaskom Leonovim prestala i njegova služba, a bila je to toli udobna služba, da si je Jerko Pavletić ljepše nije poželjeti mogao. Graha, kuruznoga brašna i slanine bilo u šumi dosta, a bilo je i vina, i rakije i duhana. Sada se uzeo Jerko obazirati po praznoj kući; ne klepeće šumsko zvono na ručak, ne iznašaju se iz gospodske sobe još pune zdjele masnih jela... Na Tenu on skoro i zaboravio, a sada ju pogledao nekud mrko, kao da mu je ona kriva što je prestalo ono dobro. Prvih je dana tumarao još u nekom polusnu; na dosadanji život nije mogao zaboraviti, a na novi nije još mogao naviknuti; povlačio se od gostione do gostione sve u nekoj nadi, da će mu onaj dobri život opet iznenada pasti u krilo. U gostionama bockali ga, gdje mu je »zet« i kako će mu sada biti bez »zeta«? A on samo snuždeno kimao glavom, da nikada više takova života, nigda više takova »zeta«... Za nekoliko dana prorajtao i zadnji novčić, te već uze vikati na Tenu, da mu dade novaca. U prvi kraj ona mu zbilja i davala ponešto, samo da se ga riješi, nu kada ju on pođe danomice napastovati, sustegnu ona ruku posvema. Sada Jerku ne preosta ino, nego smišljati kako bi došao do krajcare. Od ozbiljnoga posla kod njega već nije bilo ni govora; čovjek bez žene kao i bez kuće, zanemario i zalijenio se posvema. Uto mu susjed, češki doseljenik, ponudi sto forinti za livadu od pet rali. Jerko jedva dočeka i prodade ju. Ostalo mu još osam rali i kuća. Konje i marhu prodao je, čim mu je žena umrla. Dok je bio kod Leona u šumi, nije mario za zemlju, niti ju je orao, niti sijao, te zemljište počelo se sve većma zarašćivati. Poreza nije platio već tri godine, ni sada nije htio baš ni novčića uplatiti, te porezni dug rastao sve više i više. Dok je trajalo ovih sto forinata, nije ni izilazio iz gostione. Osim ono malo odjeće i obuće, što si je nabavio, sve je ostalo zapio. A kada mu nesta i zadnje krajcare, onda pođe i sam tražiti kupca, da prodade i ostalo zemljište; i našao je kupca i došao je k općini, da ga prodade, — ali mu ne dozvoliše prodaje, radi poreznoga duga.

Dok je opstojala zadruga, nije bilo teško zemljište od 50-100 rali obraditi, nu otkako se zadruge raspadoše, te na pojedinca palo 15-30 rali, onda nasta propast: valjalo je za toliko zemljište plaćati porez i prirez, a jedinac čovjek nije kraj najbolje volje mogao ni polovicu toga zemljišta obraditi. Sve ostalo zemljište ostalo je pusto i neobrađeno; iz livada postajale šikare, na oranicama porasla bazga i kupina, što dulje te počela zemlja sve većma podivljavati, ali kraj svega toga, nije ništa rodila, valjalo za nju ipak porez plaćati.

I tako nastade ona kriza, kojoj je posljedak bio hrpimični dolazak Čeha u Slavoniju.

Jerkovo zemljište najprije došlo na dražbu, pa kada se nije moglo prodati, izdade ga općina u zakup, da se barem što duga zakupninom namiri. Sada Jerko presta biti gospodarom svoje zemlje; niti ju je mogao prodati, niti obrađivati. Onaj lijepi stan sa šljivikom, na kojem su i on i Tena odrasli, nije više bio njegov, on više nije smio ni šljive, ni kruške ubrati sa voćaka, koje su njegovi djedovi posadili i uzgojili...

Tena je za sve to i znala i ne znala, nu nije marila, što da se ona za to brine, zar je to njezin posao? Ni žene se ne brinu za kuću, pa gdje bi ona, djevojka? To je samo njezina mati bila tako luda, pa zato je i otišla prije reda u grob!...

Niti je otac mario za nju, niti ona za oca; otac ju je gledao kao da će joj reći: ja sam tebe othranio, sada hrani ti mene; a ona mu pogledom odvratila: ti si muška glava, ti se brini.

I pogledav se tako, rastali bi se šuteć, i opet otišlo svako k sebi.

Njoj je bilo dosadno, strašno dosadno. Donedavno ona je noć probdila, a dan u bezbrigi prospavala, a sada je moralo biti obratno. Nešto joj je manjkalo, nešto ju je gonilo od kuće, — ali kamo da pođe? To nije bila ona bol, koju je osjećala poslje vodnikova odlaska; ona bol tražila je samoću, ona je i bez njega živila i razgovarala se s njime, ali sada joj je bilo posve drugačije. Onda, kada si je živo predstavila vodnika i njegovu ljubav, prostrujala joj srcem blaga milina, te joj se oko orosilo i duši joj odlanulo; a sada, kada se sjeti časova u Leonovim sobama, stegne ju nekakva muka, koja se sve pomalo pretvara u srdžbu, pakost, te njoj umjesto da suze kanu, bukne u srcu, da bi sve oko sebe rastrgala. Onda je izgubila slasti nebeske, a sada slasti zemaljske.

Desetak dana uzdržala je tu borbu, nu napokon se trgne i jednim mahom odluči da će zatomiti tu muku, kako bilo da bilo.

»Kada sam mogla uz Leona zaboraviti na vodnika, zaboraviti ću i na Leona uz koga drugoga...«

I ono njezino čuvstvo, da nigdje ne stoji napisano, da ona pripada samo jednomu jedinomu čovjeku, sada je istom uhvatilo čvrst korjen u njoj, to joj se čuvstvo pričinilo pravim spasom.

Ali kuda, kamo? Neki mlađi trgovci i poslovođe, koji su imali ljubovce kao i Leon, počeli su pomalo odilaziti, jer se šumski posao koncem travnja dovršava; preko ljeta ostane po gdjekoji nadziratelj, a to su većinom ljudi oženjeni i stanuju malne svi u šumi. Morala bi čekati do listopada, kada iznovice šumski posao započme; tko zna, ona bi možda opet našla ljubovnika, kao što je Leon bio, ali kako će čekati tri do četiri mjeseca? Poludila bi za to vrijeme sama samcata!... Kuda bi dakle, koga li bi? Njoj neće biti teško naći ljubovnika, ta čitavo se selo za njom obazire, ona bi mogla, kojega bi htjela. Ali koga bi? Sirotan, koji i sam ništa nema, koji joj ne bi mogao niti što davati, niti što kupovati, što će joj takav! Na to uze prebirati sve oženjene ljude, — na momke se nije ni obazirala, jer oni još nisu gospodari u kući — pa kad ih je sve prebrojila, pronađe da bi Joza Matijević bio najzgodniji. Kuća mu je dosta imućna, a žena Ivka prilično ružna, jer se je usprkos oženio, samo da pokaže Teni da može i bez nje djevojku dobiti.

»Zbilja!« pomisli u sebi, »a Đorđe, koji poludi za mnom, Đorđe, koji svake nedjelje dobije lijepu krajcaru, za guslanje?... — Ciganin je doduše, ali što zato, kada je lijep. I sam Leon zaviđao mu je ljepotu. Ciganin je, ali ima novaca... A ti će novci odsada biti moji, a Maruška, mala ciganka, neka puca od jada! Jest, tako će to biti — Joza i Đorđe! Joza će me hraniti, a Đorđe će mi novaca davati!«

I pritom se nasmiješila, kao da se raduje, što se je domislila pravoj misli. Nehotice se pogledala u zrcalo, nehotice skinula maramu s vrata i razgalila pune toplinom odišuće grudi. I opet se nasmiješila samoj sebi; omamljiva vlastitom ljepotom, ogleda se sa svih strana kao da se je zaljubila u svoju rođenu ružičnu put... Dok je bila Leonova, nikada se ona nije tako zagledala u samu sebe. Ona je onda imala, što je htjela, pa se nije brinula, je li lijepa ili ne, a sada joj je bilo upravo nužno, da se umiri sa svojom vlastitom ljepotom, jer do nje nije ništa više imala. I promatrajući tako svoje bujno tijelo bila je posve zadovoljna i sretna, i sada je istom pojmila, zašto se momci za njom požudno ogledavaju, zašto je Leon toliko puta upiljio svoje oči u njezine čare, zašto je griskao i cjelivao njezin jedri vrat pohlepno i strastveno.

To divno tijelo biti će sada Jozino i Đorđevo; Jozino, koga nije mogla pred dvije godine ni gledati, koji joj je bio nemio kao zelena voćka! Je li joj žao? Čemu da joj bude žao, kada poslije vodnika ionako nije nikoga više ljubila, ali u dubini duše mora si ona priznati, da joj se vatreni Đorđe većma dopada, negoli gospodski Leon. Razlika stališa, naobrazbe, način života među njom i Leonom, sve to više ju je odbijalo, negoli privlačilo k Leonu.

Da ju sada Leon vidi u Jozinom i Đorđevom zagrljaju, što bi on rekao, bi li mu možda bilo žao? Ne bi, njega bi to samo neugodno dirnulo, baš kao kada bi vidio Canovin kip u zadimljenoj seljačkoj kuhinji. On ne bi žalio za njom, nego za onim, što je na njoj lijepoga, — a za čim ona da žali, ona, koja bolje razumije Đorđevu neobuzdanu vatru, Jozine prostačke riječi, negoli Leonovo obožavanje »lijepoga« na njenom tijelu? To čuvstvo »lijepoga« naleti katkad i njojzi u dušu, ali njezina duša već je bila podivljali busen cvijeta, iz kojega je više trnova, negoli cvjetića isklijalo. Pa i koja joj korist da čuva to divno tijelo? Tko bi ju razumio, zar bi se možda bolje udala, zar joj se ne bi rugali, da je valjda nitko neće? To bi joj gorje bilo, nego da je živa ukopana. Zazeblo ju u dnu srca na samu pomisao da je nitko ne bi htio. Sjetila se krmeljive Stane i onih očiju njezinih bez treptavica, a kažu, da je još pred pet-šest godina bila ljepota na glasu; sjetila se i Ruže Ljubićeve, kojoj su po čelu i nosu kraste kao dlan velike izrasle, te joj koža ostala kao da je na ognju opaljena, — a negda je bila ljubovca velikoga gospodina — pa onda ona Kaja Apićeva... protrnula je na pomisao, kako se sada svatko od njih odvraća, kako se svakomu gade, a negda se za njima čitavo selo otimalo!... Strašno, neugodno čuvstvo ju obuzelo, te joj čisto odlanulo, kada se je opet pogledala u zrcalo. Na taj pogled nestalo u jedan čas sve one ogavnosti, na taj pogled granuo u njenoj duši opet onaj bujni raskalašeni život, kao što je cijela njena prikaza bila... Da, ali ona zapovijed Božja veli, »ne poželi tuđega druga«, a tko ga poželi, taj počini grijeh, — tako je učila, dok još nije ni razumjela smisla toj zapovjedi. To je bilo možebiti negda, dok je svijet još drugačiji bio, — ali dandanas, tko bi još i na taj grijeh pazio! Dandanas ne otima se više nitko za »svoga« i »svoju« iz puke ljubavi, dandanas nismo mi onako sretni kao ptice nebeske, koje se ne moraju brinuti za svakidanji život; pa kada se i sam čovjek, muškarac, bori na svaki mogući način, da ugrabi ženu lijepu, mladu, bogatu, onakovu kakovom će i najljepše i najbolje živjeti moći, zar da toga prava ne ima i sirota žena, koja ne ima baš ništa, doli svoje ljepote? Zar da ona ne smije oteti — makar i tuđe — a da uzdrži samu sebe? Jedna to čini ovako, druga onako, kakova se već prilika ovoj i onoj nadade: jedna se voli udati, jer ima nešto na sebi i u sebi, što ju sili i podmorava na to; druga voli krasti po tuđem gnijezdu i ognjištu, i opet samo zato što joj je narav nešto dala, što ju sili na to! Ivka se morala udati, jer tko bi mario za žensku sitnu, lica bez krvi kao kreč, snuždenog pogleda kraj svih onih dukata, što ih na prsima nosi... Da, Ivka se je morala udati, — ali ja sa ovim licem, sa ovim tijelom... Takove misli rojile se jadnoj Teni po srcu i glavi, i kao svatko u škripcu tako i ona držala da su njezine misli prave, da drugačije ne može biti, da joj samo u njima spas. Bez vjere, bez odgoja, pokvarena Tena, tako je grozno i ludo umovala.

Na prvi dan Duhova igralo kolo pred gostionom; kolo bilo ogromno kao rijetko kada, jer je bilo dva dana svetka. Đorđe je guslao kao i obično i neprestance pogledao tamo preko kola u hrpu gledalaca, gdje je i Tena bila. Obučena kao nikada do sada, zažarenim licem, koje se je od časa do časa mijenjalo, jer se još nije mogla odlučiti, bi li skočila u kolo ili ne. Dok je bila Leonova, rijetko je kada zalazila u kolo, pa mu se nekako već odvikla. Napokon se odluči, približi se kolu i pričeka, dok Joza Matijević ne dođe do nje: a kada joj se on primakao, utisnu se ona u kolo i uhvati do njega. On se iznenadi, kao da mu je guja u njedra pala: otkako se je on oženio, nisu njih dvoje govorili, jer je njega peklo, što ga je prevarila i ostavila poradi vodnika. A sada najednom uhvatila ga ona oko struka. Bilo mu je, da joj skreše kakovu psovku ili pogrdu, ali sjaj njezine ljepote, veličanstvenost njezine prikaze zaguši mu riječ u ustima, te on samo nekom osvetnom srdžbom pogledao nijemo i postrance na nju.

— Što si se ukočio kao lipov svetac? — šapne mu ona smijućke.

On i opet ne znade, bi li ju gurnuo od sebe, da bi odletila tamo do gledalaca, ili bi kao mamen poskočio i zapjevao.

I za cijeloga kola bockala ona njega, da ga je od muke znoj probijao, krv mu zujila u glavi i u peti, te on kao pijan, okretao se u kolu, ne znajući ide li sam ili ga kolo vuče.

Samo gusle Đorđeve, koji se je namah k njima privukao, pištale mu nekud čudnovato u ušima, kao da mu se je i sluh i vid i sve oko njega skupa smiješalo. A kada je kolo stalo, onda tek ne znade, što da počme, bi li stao kod nje ili bi otišao a da je ni ne pogleda.

— Baš sam se oznojila; daj mi rubac da se obrišem — reče mu ona kao da mu je sestra ili žena, te se sama maši za njegovim rupcem, štono je bio metnut pod prsluk na ramenu.

— Kakav ti je to rubac?

— A ti mi daj bolji!

— Pa i dat ću ti ga...

Uto dođe Đorđe i ponudi joj čašu piva; ona uze i ispi polak čaše, a drugu polovicu ponudi Jozi. Joza ju pogleda zbunjeno, pa nagnuv čašu, ispi ju do dna.

Kao da je tom čašom ulio dušu njenu u se, on od tog trenutka posta njezin i on je ćutio na čaši dah njezina života, iz rupca mu mirisao znoj njezinog lica i vrata, po leđima ga kao oganj palio dodir njezine ruke.

Kada se je kolo razilazilo šapne mu ona:

— Kada ćemo se vidjeti?

— Sutra...

— A zar ne još danas?

I oni su se vidjeli još isti dan, iste večeri.

Sutradan nije više ona njega nudila vinom i pivom, nego on nju; a Đorđe, kao da nigda nije se dirnuo njezinoga tijela, drhtao o svakom njenom migu, o svakoj njenoj riječi, prateći ju posvuda i okom i skokom.

Od toga dana obistinilo se ono, što je ona u svojoj duši osnovala. Joza i Đorđe mirno su dijelili njenu ljubav među se, jer je ona tako htjela; ona kao da je bila njihova sestra, koju su braća milovala i milošte joj donašala. U njima nije nikada ni bilo onoga čuvstva, koje je neodoljivom silom tražilo jedno biće lih za sebe: to čuvstvo je razvijeno kod naroda, koji su još na nekom stupnju divljaštva i onda opet na nekom stanovitom, višem stupnju kulture; onaj dio čovječanstva, što je između ta dva pola nije kadar razumjeti čar apsolutnog posjeda druge polovine ljudskoga spola. S jedne strane odmakao se je dobrano od onoga najnižega stepena ljudskog stanja, koje se dodira sa životom zvjeradi, s druge strane opet nije dostigao onu tankoćutnost, koja u braku vidi nešto uzvišenoga, a u lijepoj ženi alem, koji se ne može dosta načuvati.

Jozina žena Ivka nije se mnogo protivila odnošaju svoga muža sa Tenom; taj odnošaj nije joj doduše bio po ćudi, ali to nije ništa novoga u selu bilo, jer je malone svaka žena imala svoju inoču. Bolje da se drži i s Tenom negoli s kakovom sto puta gorom. S druge strane znala je i to, da je Joza prvo nje zaprosio Tenu, a znala je i to, da se ne može s Tenom ni izdaleka sporediti što se tiče ljepote. Osim toga nosila je ona baš u taj čas nešto pod srcem, te je još ružnijom postala: u licu posinjela, usnice joj problijedile i nabrekle, oči i nos kao da su niže pale.

Tena je bivala većinom kod Ivke, tamo je i jela i pila, a kući samo rijetko zalazila. Ona je bila pravi gazda u Jozinom domu, jer kako je ona htjela, onako je moralo biti. Ivka, akoprem teška, morala ju je dvoriti, morala ju pitati, što bi kuhala danas, a što sutra. Joza je posve zanemario ženu, on ju je zvao svakojakim ružnim imenima, te je Ivka morala upravo moliti Tenu, da ju brani od Joze, morala ju moliti, da sklone Jozu, da i njoj kupi rubac ili inu potrepštinu.

— A sada će doći još i to dijete, a on se baš ništa ne brine! — uzdahnu Ivka.

— A što ti je i palo na pamet, da zaneseš? Vidiš, kolika je to pokora! — podigne Tena ramena.

— Ne bih ja, ali su mi kazali da bi poslje poroda mogla izrasti i okrupniti, ovako sam bila nekud uvijek sitna i mršava.

— Tko zna, mogla bi još i više izmršaviti.

— Ja se nadam, da neću. Tako mi je barem kazala ona doseljena Pemica preko puta. I ona je bila sitna kao ja, a vidi kakova je sada, a već ih je devetero rodila.

— Jao meni! — prekriži se Tena, smijući se.

— Kaže, da kod njih tamo u Pemskoj nema žene koja ne rodi barem šestero-sedmero, a kod nas je već kazan Božja kada četvrto zanese.

— A da što bi drugoga bilo već kazan Božja!

— To sam joj i ja kazala; rekoh da zato i moraju bježati od svog roda pa se seliti k nama, ali ona veli, da je za nas veća sramota, što nismo kadri ni svoje zemlje obraditi, a najviše radi toga, što ne imamo djece.

— Znaš, jedno ili dvoje, ne bih baš marila, samo da nije toga poroda! Pa kada ga već rodiš, da bar brže raste; nego pati se pet-šest godina s jednim, pa onda s drugim, pa s trećim, a uto eto ti i starosti za leđima, pa u što ti onda život?...

— Ali zato će njoj pod staru glavu biti lakše — veli ona Pemica.

— Hoće, da! Baš danas mare djeca za roditelje! Znadem sama po sebi... Čini mi se, da mi je baš Beranek jedanput kazao: lakše je materi desetero djece othraniti, negoli svoj toj djeci, kada odrastu, jednu jedinu mater uzdržavati. Dok je dobro, dotle štuju djeca roditelje, a roditelji djecu, a nastane li zlo, onda širom svako sebi! Pripovijedao mi Leon, da ni kod njih tamo žene ne rađaju puno djece: najviše dvoje, troje, a to zato, jer računaju da je bolje imati samo dvoje, pa da imaju od šta živiti, negoli imati sedmero, osmero, pa svi skupa prosjaci. Kod njih, kaže, da ni ne ima sirotinje: koliko ih umre, toliko ih se rodi, pa uvijek ostaje na djeci, što su im očevi i djedovi stekli. -

Kao što su Ivka i Tena, tako su Joza i Đorđe dobro živili, — samo da nije bilo Maruške! Ona je bila onaj trn, koji se je zabadao u život Đorđev i Tenin. Tek da je se Đorđe natuče, te u misli, da će mu sada bar mjesec dana dati mira, eto ti nje za pol sata za njime i Tenom, te pođe trgati i po sebi i po plotu, neprestance naričući, da bi čovjek pomislio: sasjekoše ju na komade. -

Nije joj ni bilo zamjeriti: ovamo je volila Đorđa, a onamo on što god zasluži, bilo na guslama, bilo na koritima, sve odnese Teni, te bi ona, da joj nije bilo rodbine, mogla i od glada umrijeti.

U bogata posavska sela naselili se cigani već odavna: jedni su kovači, drugi koritari, a rijetko da se je koji i pluga latio. Ta svoj zanat tjeraju oni samo naoko, uistinu su pako pravi nesretnici. Da je to tako, slijedi već iz toga, da se naseljuju samo u najbogatije predjele, a gdje je sirotinja, tu ih nema. Inače su pasmina obdarena prirodnom filozofijom kao rijetko još koji narod: nitko od njih nikakve koristi nema, a oni ipak živu; nitko ih nije vidio, da se ubiše teškim poslom, a oni se ipak lakše proturaju kroz život, nego mnogi gazda, koji ima trideset rali zemlje. U neku ruku slični su oni ljudima a la Leon Jungmann: i jedne i druge uzdržaje tuđa zemlja, za koju oni ne mare, za koju oni ne rade, već su samo dotle u njoj dok im račun podnaša. Slavonija je slična prezreloj voćki, koja je pala sa stabla, pa ju sada grizu i ose i pčele i muhe, sve samo zato jer je Slavonac lijen bio da uzbere svoju voćku. Pa zar da ga tko zato požali, da tuđinac u toj zemlji od suviška živi i opstoji, a on nije kadar sa onim što su mu djedovi namrli?...

Slavonski cigani ostali su vjerni svojim običajima, do najmanje malenkosti; rijetko da koji okrene sa staze otaca. Među tima rijetkima bio je Đorđe, koji se je u svakom obziru odmakao od ciganluka, i u nošnji, i u govoru, i u ostalom životu; dapače nije ni garav bio kao ostali cigani, te su mu se znali nasmijati da mu otac nije ciganin bio. Sa ostalim momcima slagao se Đorđe dobro, jer je još od mladosti zalazio u njihovo društvo, a kada su odrasli, zavolili su ga, što im je guslao. Jedino, kada bi se zavadili, onda bi mu nabacili da je ciganin. Za Đorđa nije bilo veće uvrijede.

Ali zato ga opet cigani nisu volili; bio im je bezvjerac, renegat, i da nije bio onakav lijep, snažan, i u svačemu spretan, zlo bi prošao kod rodbine. Sada, otkako je zavolio Tenu, još su većma na njega navalili. Nije prošla nijedna mlada nedelja a da nisu ciganke oko njega bajale i oko Tenine kuće vračale, ne bi li ih ikako zamrazili i razdvojili; ali uzalud, ljubav je bila jača, Tena je bila ljepša od Maruške.

Na Stjepanski sajam dobio Đorđe preko dvadeset forinta za korita, i sav taj novac potroši na Tenu. Kada su cigani za to saznali, planuše kao guje, te ih čitava četa i muških i ženskih nahrupi pred Tenin prozor, urličući kao vuci: — Kuga, beštija, frajmadla!...

I dok su oni tako vikali i prijetili se šakama, stajala Tena na prozoru, pa im sve usprkos redom pokazivala, što joj je Đorđe na sajmu nakupovao.

— I ovo je od Đorđa! — podiže ona par visokih, mekanih cipelica.

— Moje Đorđe, moje bijelo grožđe! — zareva Maruška.

— Da te kolera pojela! — zaurlaše ostali cigani u jedan glas.

— I ovo je od Đorđa! — pokaza Tena crljeni rubac.

— I to od Đorđe — moje zlatno grožđe! — kukala Maruška.

— Da ti vile kosu počupale! — urlali cigani.

— I ovo je od Đorđa! — pokaza Tena dražestan zobunčić.

— I to od Đorđe — moje slatko grožđe! — zaplače Maruška, čupajući kosu s glave.

— Da ti kuga oči iskopala!...

Pa kada su se do volje navikali i napsovali — i »slavonski« i ciganski — okrenuše se cigani naglo, kao na zapovijed, te prijeteći se šakama i okrećući se sada jedno, sada drugo za Tenom, pođoše otkle su i došli; a kada zakrenuše u drugu ulicu, te ne uzmogoše više, da se prijete i dovikuju Teni, navališe jedni na druge, te sa nemoćne srdžbe i muke potukoše se međusobno, samo da iskale žuč.

Što god cigani naumili, sve osta uzalud: Đorđe osta Đorđe. Jednoga takvog burnog dana zapitat će stara ciganka Marušku:

— A što mu ne rodiš sina?

— A rodi mu ga ti, kada ga ne imam!

I nato njih dvije uzeše šaptati, a šaptale su dugo i dugo, a posljedica toga šaptanja bila je, da od toga dana nisu ni cigani, ni Maruška više vikali na Đorđa...

Nekoliko mjeseci iza toga, znalo se među ciganima, da je Maruška zanosila, prvi puta nakon petgodišnjega braka. Od toga dana ne samo da ona nije dirala u Tenu i Đorđa, nego se ona sprijateljila sa Tenom kano i Ivka. Tena nije bila ni zlobna ni oštroumna, a da bi joj to nenadano prijateljstvo cigankino iole zazorno bilo. Ona je žene smatrala kao i muškarce, svi su se klanjali njenoj ljepoti. Nemarišna mekoputnost, to je bila jezgra njezina značaja; oštrijeg, izrazitijega poteza nije bilo u njezinoj duši. Da ciganka nešto drugo misli, a drugo radi, nije joj ni u snu dolazilo na pamet.

Sljedeća stranica→