Tena/II.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
I. Tena, II.
autor: Josip Kozarac
III.


II.[uredi]

To je bilo nekako sredinom ljeta. Tamo pod jesen zavladao u selu opet prijašnji život, pjevalo se i obijestilo, nedjeljom igrali kolo kao i uvijek, samo pogdjekoja crna, svilena marama podsjećavala, da netko nekoga još zaboravio nije. Takovih je bilo malo, ali među tima bila je Tena: crna marama na glavi bila je svjedokom, da još misli na vodnika. Poslije Miholja naumiše Matijevići da budu svatovi, nu ona nije htjela ni čuti o udaji, a Joza se usprkos oženio s djevojkom iz drugoga sela.

O Svima Svetima pričeli dolaziti šumski trgovci, da izrade preko zime one lijepe hrastove, dike i ures Slavonije, koje su na dražbi kupili. Umjesto pukovnijskih četa zgrnu se sada čitava vojska radnika iz Primorja i Kranjske i rasu se poput mravi po velebnom hrastiku. Među trgovcima koji šumom trguju, bilo Bečana, Bavaraca, Engleza i Francuza. Zastupnik jedne pariške tvrtke bio je Leon Jungmann, rođeni Alzašanin. Eto njemačkog prezimena, ali imena i osvjedočenja francuskog. Čovjek to mlad, ljepušast, sitnih vatrenih očiju, crnomanjasto-bljetkaste puti, guste, tamne kose a plavih brkova. Hrvatski je govorio, u kratkim odsječenim stavcima, neke riječi i preveć oštro naglašujući, a neke opet gutajuć, te si morao istom obiknuti da ga posve razumiješ. Kao zastupnik velike tvrtke živio je Leon na gospodsku; za ured i stan iznajmio je najveću kuću, držao konje i finog kuhača. Ljepušast i galantan ubrzo je omilio mladom ženskom svijetu, te su mu se mnoge namitale. Nu njemu oko zapelo o onu veličajnu djevojku s crnom maramom na glavi, koja uz sve nutkanje nije te jeseni još zašla u kolo, nego samo postrance promatrala ples. Crna marama, kao snijeg bijele skute i oplećak, oči kao dvije munje, bljetkasto rumeno lice, jedva vidljiv porazan posmiješak, koji je tek lebdio na usnama ni ne dirnuv se velebne tišine sjajnoga lica. Takova je stajala do kola, kada ju je Leon prvi puta vidio. On već nije ni skidao pogleda s nje, dočim je ona njega tek ispod marame sjeknula okom, više iz dosade, što ju toliko promatra, nego iz izvjedljivosti. Dok je taj njezin mir nju veličao, njega je sve većma dražio.

On je ubrzo saznao, tko je ona i čija je. Još iste večeri poruči on po nju i po još nekoliko najljepših djevojaka, da dođu k njemu, da ih počasti. Pripravio im je cigansku glazbu i po izbor poslastica... Sve su došle, samo Tena nije. U sjajno rasvijetljenim i francuskim sjajem uređenim sobama one se obijestile, jele datulje i čokoladu, pile čaj i slatki liker, vješale se Leonu oko vrata, draškala ga svaka, kako je najbolje znala, samo da mu omili, nu on se samo smijuckao, radoznalo ih promatrao i pomišljao na — Tenu.

I sljedećih dana ju pozivao, nu ni sada ne htjede doći. Ostale djevojke ogovarale ju pred Leonom, da je soldatuša, da plače za vodnikom; uistinu pako bilo im je drago, da Tena ne dolazi k Leonu, jer su znale, da im je najopasnija suparnica. Nije im ni to bilo baš pravo, što već triput dolaze k Leonu, a još nikako ne mogu na njemu raspoznati, koja mu je najmilija.

Dok su Primorci izrađivali hrastovu dužicu, dotle su siromašniji Posavčani pravili hvate od jasenovine i grabovine; među tima bio je i Jerko Pavletić. Prigodom isplate sjetio se Leon njegovog imena, te, opitav se kod poslovođe, sazna da je to Tenin otac.

— Recite vašoj kćerci da to nije lijepo od nje što neće da dođe k meni. Kada mogu druge djevojke, zašto ne bi mogla i ona doći? Na, ponesite joj ovo, i recite joj, da ju neću pojesti ako k meni dođe, govorio Leon u pol šale u pol zbilje, i pruži Jerku tri kutije raznoga slatkiša, a osim toga zapovjedi kuhaču da napoji Jerka i vinom i rakijom.

Kada se je Tena ujutro probudila i pred posteljom vidjela one kutije nemalo se iznenadi.

— A što je to, otkle to? — upita oca.

— Pogodi!

Ona se zacrljeni kao da si ju rumenilom polio, i pogodi.

— No, pa zar ti nije pravo? Druga bi jedva dočekala, a ti se nećkaš. Bilo bi već vrijeme, da izbiješ iz glave onoga soldata, baš je njemu stalo do tebe! Zar ne vidiš, što druge djevojke rade? — Jedva čekaju, da ih gospodin Leon pozove na večeru. Sinoć je svaka dobila svilenu maramu, a ti ideš u sedam sati u krevet kao kokoš...

— Jesi li ti poludio?...

— Poludio ja ne poludio, samo nije pametno od tebe, da ne ideš, kada te zove. Da vidiš, kako se kod njega sjaji i blista, da vidiš, kakove su tamo slike, kakovi su tamo ormari, zdjele i noževi, kako tamo miriše!...

I cio dan joj je prigovarao, što ne ide k Leonu, i cio dan joj je govorio, kako će joj dobro biti, kako se neće morati brinuti ni za marame ni za cipele, samo ako ode tamo k njemu.

I ona je otišla. On, otac, sam ju je odveo tamo.

Kada je stupila pred Leona, zasramila se, da nije znala ni ustiju otvoriti, tek pod silu nastojala, da se nasmiješi; nu kada je pregledala sav onaj neviđeni sjaj Jungmannovih soba, kada je čula, kako joj laska i udvara, kako ju nježno nutka sa ovim i onim, ona se brzo razabrala i osokolila. Ženska narav ubrzo nadjačala prvu sramežljivost, te ona u koji čas bila kao u svome. One sjajne slike sa divnim golim ženama, ona ogromna zrcala na svakom zidu, ona niska, široka, željezna postelja naslikana svakojakim cvijećem sa bijelim mirisavim jastucima i plavim svilnim pokrivačem, sve ju to zatravilo. Čas po čas, te se njoj već pričinjalo kao da je sve to samo za nju stvoreno, da je ona, njezino tijelo jedan dio te raskoši i sjaja.

Leon ju samo promatrao i vještački analizirao njezina čuvstva i misli u taj čas. On je vidio kako se njezina oporost i sramežljivost sve pomalo gubi, kako novi predmeti nova čuvstva u njoj rađaju. To su bili časovi u kojih mnoga žena pada i kleca pred silom i sjajem bogatstva. On je dobro opazio da se ona više divi tom sjaju, negoli njemu samu; on je tek u drugom redu dolazio, tek kao posjednik svega toga, ali je i znao da drugačije ne može ni biti ondje gdje se ljubav kupuje.

— No, kako ti se to sviđa? — upita ju on, siguran, da je već predobljena.

— Dobro, bolje nego ti.

On prasne u smijeh i poljubi ju u usta. Ona se sa toga poljupca samo lecne u duši, ali vanjština joj jedva jedvice pokaza da joj je taj cjelov nenadan.

A on je neprestance čavrljao, neprestance joj pokazivao ovo i ono, neprestance ju milovao, tako da ona nije ni imala vremena, da dođe k sebi, da dobro pomisli, što se to oko nje zbiva. Ona je bila posvema u njegovoj struji, snaga njezine vlastite volje izgubila se sasvime, te ona kao da je tumarala po divnim poljanama slatkoga sna...

Kada se je te noći kući vratila i sva uzburkana obraćala po postelji, ne mogavši usnuti, vrtile joj se po glavi misli slične onima, kada joj je mati umrla. Kuda slične! Onda još neiskusna djevica, koja je kao u magli tek nagađala slasti svijeta, a sada obožavana, svijesna svoje ljepote, srca već smirenog, koje je već duboko zaronilo u ljudsku narav prebirajući kao među voćem jednu slast i radost od druge. To prebiranje navratilo joj misao k onima danima prve njene ljubavi. Ej! koja li je ono blaga duševna svjetlost bila spram sadanjega ljeskanja, koje ti vid očinji zablištuje... Ona je danas ljubila drugoga čovjeka, ali u toj ljubavi nije bilo onog nadzemaljskog čara, kao negda, dok ju je cjelivao onaj vodnik! I u taj čas zasinula joj dosle nepoznata misao, da ima nešto u čovjeka, što se ne da ni zlatom otkupiti, ono nešto božanskoga, čime se srce samo jedanput može orajiti. Ta misao nije ju dugo zabaviti mogla; ona je sve to većma blijedila pod dojmom današnjih doživljaja, koji su još preveć novi i neobični bili, a da bi dopustili mjesta davnim uspomenama... I prebirajući i nadalje misli svoje i čuvstva, ona nakani da im poprati razvitak od onoga časa, kada joj je majka rekla da joj valja udati se, — ali nije nikako mogla slijediti tragove tomu razvoju. Ona je samo dvije točke, dva križopuća jasno i točno vidjela, ali stalne staze do njih nije naći mogla. Prelom sa Jozom Matijevića bio je časovit, silan, kao hitac iz puške, ništa ga ne bi moglo sastaviti, ali je i bio takav prirodan, takav nužan, da drugačije nije moglo ni biti. Ali ovaj drugi pad, ovaj drugi skok sa putanje, na koju je ljubav vodnikova ju navela i skoro godinu dana vodila, ovaj drugi nije joj se više onako prirodan i nuždan činio. Ona još nije točno znala, što ju je bacilo u Leonov naručaj? Da li očevo nagovaranje, da li Leonovo bogatstvo, ili ona neka neponjatna izvjedljivost, koja se skriva u najdubljem dnu ženskoga srca, — ili sve to skupa? A da nije prvo ljubila vodnika, bi li mogla učiniti ono, što je sinoć učinila? To joj se pitanje pričinilo još najzanimivijim u cijelom tomu prebiranju, i ona ga sto puta odgovorila sa »da« i sto puta sa »ne«. Pomisao na prvi sastanak sa vodnikom odgovorila joj sa odrješitim »nikada«; pomisao na sinoćnju večer kod Leona govorila joj drugačije. Napokon je razabrala, da nije sa svojom dušom i srcem načistu, da je nešto jačega, što ju naprijed potiskuje, te da se je ona toj nepoznatoj moći podala kao iver laganom talasiću, koji se njime igra, te ga sada k obali, a sada od obale prenaša.

I u toj misli je usnula, a kada se je probudila, bila joj je uspomena na sinoćnju večer toli slatka i draga, da nije pravo znala, što li je uistinu doživjela, a što samo sanjala. I ta slast podržavala se je cijeloga dana, te je ona nekim tajinstveno-ugodnim strahom dočekala večer i othrlila k Leonu.

Tako je proživjela zimu; bio to život sličan sjajnomu vatrometu, koji je jednako sjajan i kada se rađa i kada ga nestaje. Kao onda u slasti čiste, nepomućene ljubavi, koja nije ništa drugoga, nego samo izmjeničnu ljubav tražila, tako je sada živjela u raskošju tijela i neograničenih želja. Ona je imala, što god joj je srce zaiskalo, ona se nosila kao ni jedna djevojka u selu, ona nije znala, što je danas a što sutra, jedna radost izmjenjivala drugu. Ona nije znala, što su dani, što li su noći, ona je samo za onaj časak večeri, kada se je obukla što je znala ljepše, te pošla k Leonu; ona je samo znala za one raskalašene časove, kada je stupila u njegove tople mirisave sobe, te, osovivši junonski stas, sa onim izvjedljivim posmješkom, koji je više titrao u očima nego na usnama, stala usrijed sobe, i kao u čudu šaptala tiho tihano: a gdje si ti?... A dotle se on negdje sakrio, pa je ona morala sve sobe obići, dok bi ga našla. A i tada obijesti i smijehu ni kraja ni konca.

Svake nedjelje i svakog svetka dovela bi ona tri-četiri svoje najbolje i najljepše drugarice, te bi onda pri ciganskoj glazbi slavila ljepota i obijest slavlje, kakovog nisu ni elisejske poljane poznavale.

Ej! pusta ciganska glazbo, bezbrižna i lukava, slatka i obijesna kao cio život ciganski! Ti strasti budiš još neprobuđene, ti ih poput vignja rasplamsavaš u plamen, te već na pol utrnutu žeravicu nanovo raspaljuješ, dok sva u pepeo ne izgori! Sada si vatrena kao oganj, a sada cviliš kao vijor oko hladnoga šatora ciganinovog.

I dok su nje tri-četiri, rasplamane tom divljom glazbom, sad bezobrazno, sada kriomice — prkosno pokazivale zamamnije oblike svoga tijela, raskalašene bljeskutaje svoga duha, mamene popijevke sitnog grla, dok su one oponašale i oživljavale slike onih divnih polunagih ženskih likova, što su visjeli na zidovima, dotle je Leon sa još dvojicom-trojicom svojih prijatelja promatrao te bljeskove ženske ljepote, njega je mašta prenijela u onaj njegov obožavani grad »siromašnih lavica«, »gospođa s kamelijama«, njemu u taj čas bilo kao da nije u slavonskoj šumi, nego u »Naninom boudoiru«.

A onaj mladi, ljepušasti ciganin Đorđe, komu je tek na očima, na ponešto vitičavoj kosi i bisernim zubima ostao zadnji trag istočnog plemena, gusla, gusla, da ti se čini, i zadnju je kap krvi prelio u to gudalo. Kao pijan, kao lud poteče s njima, izvraća očima, potrzava tijelom, a kako se kolo oko njega kreće, tako se on bjesomučno sad sagiba, sad uspravlja, da ne možeš razabrati, ravna li on plesom ili ples s njime.

Dok je Leon hladnim pogledom promatrao ljepotu plesačica, vještački ocjenjujući, što je na ovoj, što na onoj ljepše, dotle je Đorđu ljubav zamaglila oči, te on nije nikoga vidio doli — Tene. Pogibajući od strasti, ona bi ga i udušila, da nije bilo onih gusala, u koje je salijevao burni oganj svoga srca; on se je zibao na vlastitoj glazbi, on se je u kolu postojano držao Tene, sada joj se pomičuć, sada sagibljuć, kao da bi rado, da ona uz one najtananije zvuke i šapat njegova srca čuje:

A gle žica — kako kuca,
A gle srce — kako puca!


Tako joj je on tiho pjevao i šaptao.

A ona, visoka, ohola kao jelen, uzrujana i rumena, odišući ružičinim mirisom, samo bi časimice sjekla okom po Leonu, da vidi, koju on najviše motri. Njoj je bio Leon kao i Đorđe, jer ona više nije znala što je ljubav. Ona je bila u onomu sretnomu raspoloženju, te je osjećala, da joj se svatko divi, da ju svatko ljubi, a ona da ne mora nikoga. Prije, dok je ljubila, uživala je svu slast i sreću ljubavi, ali i sve one boli i muke ljubećega srca: sada je bilo ono prvo, ali nije bilo ovoga drugoga. Bila je samoj sebi lagana kao ptica; nije marila, što toliki čeznu za njom, što joj Leon više puta ljubomorno zaviri u oči, što je Đorđe napustio i kuću i ženu, te kao lud mahnita za njom.

— Budite svi bogati kao Leon, pa ću onda biti i vaša! — Takova nešto odzvanjalo je u dubini njene duše, kad god je opazila, da ju muško oko požudno promatra. Kao što negda nije htjela da čuje za ikoga osim vodnika, tako ju sada sve izvjesnije obladavalo čuvstvo da ona ne pripada samo jednomu jedinomu čovjeku, i ta misao bivala joj svaki dan pitomija. Jednomu samo čovjeku pripadati, gdje joj se toliki nude, činilo joj se nepravedno. Iz njene duše sve je većma ponestajalo onoga svetoga plamena, koji je čuvao sliku jednoga jedinoga čovjeka, ne puštajući ni u blizinu ikoje drugo biće. U njenom srcu, u njenom pojimanju svijeta i životu nastala nova tvorba, njena čuvstva počela se u novom obliku kristalizirati, a taj oblik činio se njojzi sada puno prirodniji od onoga, kada je jedinoga vodnika ljubila.

Tu novu kristalizaciju njezinih čuvstava opazio je i Leon, jer on ne samo da je anatomički rasuđivao ljepotu njezinoga tijela, nego je potanko pratio i razvoj njenih misli i čuvstava. I akoprem su oni međusobno sve to bliže bivali, ipak je on opažao, kako njezin govor sve slobodniji biva, kako njezina čuvstva sve prostija i divljija bivaju, kako njoj svakim danom ponestaje onih mekanih, stidljivih izraza, kojima žena obavija golotinju tijela i duše svoje. Nu njemu nije baš puno do svega toga stalo; on nije u nju zaljubljen bio, ona nije bila njegova žena, ona mu je bila gotovo kao svaka druga, s tom razlikom da mu je krasota njenoga tijela ugađala ne samo očima nego i duhu. On nije ni za to bio puno mario da li ona njega ljubi ili ne; to je njemu bila deveta, gdjeno je znao, da ju po volji može milovati.

— Voliš li ti mene? — upita ju on kadgod, milujući ju bijelim punim rukama.

— A što ti ja znadem kazati! Više puta baš mislim: vidiš, kako ti je kod njega lijepo i dobro, a onaj soldat nije imao baš ništa, a ipak sam onoga volila, ja ne znam ni sama zašto... Bože moj, ala sam luda bila!...

A kada bi se na te riječi preko njegovog lica prevukao jedva vidljiv mrk potez, spopala bi ga ona za glavu pa privukla k sebi, te šaputala:

— Volim ja i tebe; ded pogleđi mi u oči, tako, lijepo, — je li, da te volim? — I pomilovala bi ga onako, kako se valjan lovački pas pomiluje, i poljubila bi ga dva-tri puta, i prasnula u smijeh, samo da taj razgovor što brže mine.

On je dobro znao da ona ljubi njegov novac, njegove lijepe sobe, i onaj burni raskalašeni život u tim sobama, ali to njega nije ni peklo ni snuždivalo, on je znao da nije ni tražio samotnu ljubicu, koju će presaditi u svoj vrt, nego ružu, koju će si zadjeti za prsa, da mu miriši i ugađa — jedan dan. On je nju volio toliko, koliko i zemlju, u kojoj je sada živio: on nije došao u Slavoniju, da ostane navijek u njoj, da bude članom te zemlje, da s njom diše i uzdiše, ne, on je došao, da se okoristi onim što je u njoj lijepoga, i vrijednoga, on je došao da se obogati u toj zemlji, a kada se obogati, onda da rekne: zbogom ostaj, lijepa zemljo, ja te više ne trebam, ja idem u svoj kraj, u svoj rod, da potrošim ono, što sam u tebi ubrao!... To isto je njemu i Tena bila...

Tena je u taj čas sjala u potpunom ženskom blistavilu; mladost i ljepota dosegla onu najvišu točku, koja se nigda više ne povraća. Bajnost mladenačkih sila povećavao bezbrižan život, izabrano jelo, čistoća — kupala se je svaki dan kao i Leon — te njena ljepota kao da neće uvenuti, kao ono cvijeće, što svakog jutra ljepše cvate.

Đorđe je mahnitao za njom; fanatizmom istočnjaka snivao on samo o njoj: ona je njemu bila »slađa nego mana nebeska«. On je znao za svaki njezin korak, on ju je izdaleka pratio, kada je išla k Leonu, i pratio ju kada se je vraćala odanle; on je radi nje dan na dan tukao svoju ženu, malu ciganku Marušku, a ona opet kraj svih udaraca neugasivom ljubavlju ginula za njime, za lijepim svojim Đorđem.

Đorđe je jedva dočekao nedjelju, da opet pođe k Leonu, da opet zagusla i nagne glavu do Teninih grudi, da opet jednom oćuti toplinu i miris njenog bijelog, bujnog tijela.

Jedne tople travanjske noći kada se ona samotnom ulicom vraćala od Leona kući, zaguslaše iznenada iza nje gusle tiho, ugušeno. Bio je Đorđe; ponešto ugrijan vinom usudio se tik za njom poći, i uze joj guslati melodije burne, strastvene, kakovih ni on, ni ona nigda čuli nisu. Guslajući tako pratio ju sve do kuće i ušao za njom u praznu sobu, i stao usred sobe i zacvilio o ljubavi i o strasti, te je bilo, kao da su gusle same nadahnute tim bjesomučnim čuvstvom te plakale i pjevale, kako samo srce u svojim dubinama neizrecivim glasovima zaključati znade. A ona zanašajući i tijelo i dušu na krilima bjesomučne glazbe, talila se, drhtala, dok na posljetku ne podleže toj buri i strasti, te grčevito privuče Đorđa k sebi, da su mu opale gusle i lučac.

Sutradan, kada se je Leon dizao — on nije ustajao prije desete, — već ga na vratima čekala žena, te se silomice utisnula k njemu u sobu. On dobre volje kao uvijek, primi ju šaljivo, a ona poče mudro okolišati, kako bi mu odala tobožnju tajnu koju je već cijelo selo znalo, naime, da je Đorđe izašao iz Tenine kuće, kad je sunce već dobrano bilo poskočilo.

— Eto, vidite, kakovi su vam zahvalni — uze ona poput hvalisavog prodavača, — a plaćate ih, da ih ne bi ni car bolje plaćao, a oni gle što počiniše na — vaš račun! Sram ih bilo! Sada otvorite oči, pa pogleđite, kako vam ta ciganka vraća ljubav ljubavlju!... Umjesto da vas nosi na rukama kao zlato i mekanu svilu, a ona bitanga — pa da bi s kime, već s ciganinom!... Niste se sretno namjerili, ali da poslušate mene, dovela bih vam curu kao biser...

— Biser!?... Kao što si i ti i Tena! Hajde ti, moja draga, odakle si i došla, znam ja, što tebi treba -: novaca, novaca, sve ste vi jednake, sve ste vi biser od stakla!

I uzevši ženu za ramena, sam joj otvori vrata i izvede van.

Akoprem ga ženina vijest nije osobito iznenadila, ipak nije rado slušao njenih vješto naperenih riječi, koje su uz Tenu i njega omalovažavale.

— Biser, biser!... Bijes bi ih znao, otkle tomu narodu još ta poezija! Došla, da mi proda djevojku, a zove ju biserom; došla da jednu okalja, a drugu da mi ponudi; jedna je »bitanga« jer je već prodana, a druga je »biser«, jer se istom prodaje...

Tako govorio Leon sâm sobom. A onaj »biser«, što mu ga je žena ponudila, bila je njezina rođena kći. Ona nije slagala, njezina kći bila je zbilja još biser, jer je tek navršila petnaestu godinu.

Kada se je Leon navečer vratio iz šume, nađe na stolu arak papira. U prvi čas izgledalo, kao da su djeca igrajući se išarala olovkom bijelu artiju, nu kada si bolje zavirio, vidio si, da su to slike i stihovi. A te slike i stihovi predstavljale su i opjevali su porugljivo i zlobnim načinom ljubav Đorđevu, i to sve od onoga časa, kako gusla i mahnitim okom Tenu motri, pa sve do sinoćnje noći... I slike i stihovi bili su puni onoga zloradoga pučkoga humora, da se je i sam Leon morao smijati.

— Na, evo ti je pa si ju metni u okvir za uspomenu — reče on Teni jetko, kada je stupila u sobu.

Ona pocrveni, oči joj planuše, te kao mamena zgrabi papir cijelom šakom. Ona je već čula da ju nešto čeka kod Leona, samo nije znala, što je i kako je. Na prvi pogled upozna ona ruku onih svojih družica, koje su skupa s njom k Leonu na igru dolazile.

— Vidi te beštije! One će mene pred tobom ružiti, a da tko o njima pođe pisati, ne bi ni u tri knjige stalo... Na, evo ti ih, kada su ti one bolje!... — I zgužvav papir, baci ga Leonu u oči i izađe prkosno iz kuće.

Nakon toga nisu se tri dana vidjeli: ona je htjela da ju on prvi zovne, a on opet, da ona sama skrušeno dođe. Treći dan ona već nije mogla odoljeti; prvo, jer se je utoliko navikla polaziti navečer k njemu, a drugo, jer se je bojala da je on ne bi kojom drugom zamijenio. I baš to ju je najvećma boljelo; činilo joj se da ne bi mogla preživjeti da mjesto nje druga uživa ono dobro kod Leona, da se pođe hvalisati, da ju je istisnula iz onih ubavih soba. Što je Đorđe bio kod nje, to ju nije ni najmanje peklo; njoj je to bilo kao da je usred sunčanoga dana natrkala plaha kiša, te ona pokisla, dok je samo preko puta prešla. Pa zar da je ona kriva, što se je baš u taj čas desila na otvorenom polju, kada je dažd najjače zapljuštao, zar ona može daždu zapovijedati?!.. — Falila — falila, ni prvi, ni zadnji puta... — Tako je ona umovala.

Kada je Leon treću večer došao pokasno iz gostione, našao ju je u svojoj sobi, tobože rasrđenu, a ovamo joj brizgao smijeh, da se je neprestance pod ponjavu sakrivala. On je taj dan počeo već smišljati da je se riješi; nu kada ju je sada nakon tri dana vidio ljepšu nego ikada, zamamljivu, svježu, kao da ju je sada prvi puta ugledao, zaboravio je na sve, te je željno srkao poljupce sa divnog joj zamamljivog lica, kao što ju nije ni prve večeri ljubio... Pričinilo mu se dapače, da ga više ljubi, da je sretnija negoli prije.

To su bili oni časovi, za koje se veli da poslje kiše sunce ljepše sjaje; nu nisu ni oni još dugo potrajali, jer je tvrtka kod koje je Leon služio, kupila od jedne podravske gospoštije veliku šumu hrastika, te Leon dobio nalog da ima što prije u Podravinu poći.

Tena je problijedila na tu vijest, a i samomu Leonu došla je prilično nenadano. Zadnjih dana nije ni odilazila od njega, samo da produlji onaj ubavi život. On ju sve do sada nije ni vidio žalosnu, te je tek sada opazio, da njenoj stasitoj junonskoj prikazi ljepše pristaje onaj uzvišeni mir tugaljivosti, nego li bučna radost. Savršena ljepota ne smije na sebi nositi tragova svagdanjega posmjeha. Taj svečani mir cijelog njenog bića ganuo ga, te se u njemu probudilo sažaljenje; njemu je i nehotice došla misao da će tu divotu druge ruke grliti, druga usta ljubiti.

— Što će biti od tebe, kada ja odem?

Ona ne odgovori, nego ga samo pogleda i slegnu ramenima.

— Hoće li ti biti žao, kada mene više ne bude?

Ona ni sada ne odgovori, ali onaj neodoljivi, snatrivi pogled reče, da će joj biti žao.

— Bilo bi najbolje, da se udadeš.

— To bi bilo najbolje, samo kada bih ja to mogla. Da ti znadeš, što je to udati se poslije ovakovog djevojaštva, ne bi me nikada na to nagovarao.

— Valjda ne misliš navijek ostati djevojkom; nećeš ni ti uvijek mlada biti.

— To je baš ono zlo; zato ću baš živjeti i uživati, dok sam mlada.

— A da se ti udadeš, a ja da slučajno opet amo dođem — — —

Njoj sinu na te riječi lice, kao malom djetetu.

— Vidit ćemo se, sastat ćemo se...

— A tvoj muž?...

Tena se čudno osmjehnu i sleže ramenima.

I tako su se rastali. Na rastanku zasjala joj suza, i na pragu ga još triput poljubila živo, vatreno, kao što nikada doslje, a onda ode čvrstim, naglim korakom ni ne okrenuv se više — — —

Treći dan otkako je došao u Podravinu dobije Leon od Tene pismo, u kojem mu se tuži, da joj je sve tužno bez njega, da vene za njim, a njega da već možda grle druge ruke. Piše mu u narodnom stihu, tugaljivo i mekano, kako joj iz srca izvire narodna pjesma. Svoju tugu ne bi znala izreći bolje nego pjesmicom...

Ej slavenska pojezijo, ej mekano srce slavensko! Tko bi dan danas još znao, da li ćeš zavladati svijetom, ili ćeš na sve vijeke samo maštati o svojoj veličini i ženijalnosti!

Tako je mislio Leon, kada je pročitao pjesmicu kojom je Tena tužno, ali i preveć iskreno i preveć vatreno opisala svoju bol, želje i čeznje...


Sljedeća stranica