Tena/IV.

← III.

Tena, IV. autor: Josip Kozarac

IV.

Tako došla i zima, a za zimom i proljeće. Tena se još uvijek držala Joze i Đorđa, nu govorilo se po selu, da su ju zimus katkad vidjeli i po gostioničkim sobicama. Ona se doduše branila, ali s druge strane opet kolala među šumskim trgovcima riječ: »da nije ništa na njoj, lijep ali mrtav kip...«

Ivka je rodila nekako o pokladama, a dijete slabašno kao i ona umrlo nakon mjesec dana. Jozina ljubav naprama Teni kao da je za to vrijeme popustila; roditeljska dužnost, kojoj se ni on oteti nije mogao, pomutila je za čas ono čuvstvo, što ga je vuklo k Teni. Ono što je njega s njome vezalo, nije bila prava ljubav, nego putena pohlepa za onim lijepim tijelom, ono sebično čuvstvo, da to tijelo njemu pripada, ono sveđerno podgrijavanje strasti s njene strane. Za prvu ljubav nije on nikada ni znao; njegova narav bila je preveć mlitava, a da bi mogla poroditi ono velebno čuvstvo, koje podrma cijelim ljudskim životom. Ljubav i ljubakanje — daleke su si sestre, nu više puta nisu si ni u rodu...

Maruška se nadala porodu o Đurđevu; bude li sin, biti će Đorđe... Ciganinu zasjao svijet drugim svjetlom, kada je prvi puta čuo, da će imati dijete, koje će se zvati kao i on, jer ciganin voli svoje čedo više nego išto na svijetu. Ta je ljubav za djecu tim veća, na što nižem stupnju kulture čovjek stoji; slična je donekle ljubavi zvjeradi za svoje mlade. Ta ljubav dolazi odatle, što s njome nije pomiješana briga: otkuda će se smoći trošak za odgoj djeteta, što će biti od njega, hoće li biti valjano ili ne, hoće li biti zdravo, ili će umrijeti u najljepšoj dobi? Tih pitanja ne ima kod zvjeradi, ne ima ni kod cigana: njihova ljubav ne pomućuje neizvjesnost sutrašnjega dana.

Kao po cijeloj slavonskoj okolici, tako zalazili cigani i u Bosnu, nešto u prevaru, nešto u trgovinu. Ona Maruškina stara susjeda otišla je već pred osam dana u Bosnu; prodavala je vretena, bacala karte i vračala. Jednoga dana povrati se ona odande i eto je ravno k Maruški.

— Donijela sam — reče joj tajinstveno. — Lijepo kao za caricu, umotala sam dobro, da ne ishlapi; bilo je čitav jedan dan na Ljubi Bogdanovoj, — tamo su svi obolili: i Bogdanovi, i Vosilkovići i Jovanovići. Jedna Bogdanova je i umrla... Idem odmah, da joj dadem, da se obuče, pa onda što Bog dade i Mati Božja...

I obe ciganke uzeše fanatički lamati rukama, kao da prose milost Božju...

— Evo ti zlatna moja, golubice moja, Maruška ti kupila, u svoj Bosnoj ne ima takove marame, ne ima takovog zobunčića, obuci ga, golubice moja, da te vidi ciganka stara pa makar na odmah tu umrla — govorila je Teni ciganka.

A Tena se nekud nedužno-glupo smiješila i obukla stvari na se; a stara ciganka nije se mogla nahvaliti, kako joj lijepo stoji: bila je lijepa kao paunica, bila je ljepša od sunca i mjeseca!...

A Teni opojenoj svojom ljepotom, otupljeloj za svako dublje čuvstvo, nije ni na um palo da promisli čemu li Maruška njoj kupuje te lijepe darove, čemu li joj stara ciganka laska, gdjeno bi ju morale otrovom napajati.

Sutradan potuži se Tena Ivki, da ju boli glava, i da joj se čini kao da će dobiti groznicu. Drugi i treći dan bilo joj mučno i zbilja dobila groznicu, te koliko se i otimala, nije se mogla oteti postelji. Četvrti dan pokazaše joj se po licu i čelu crljene, okrugle piknje. Peti dan već nije bilo dvojbe, da je dobila kozice.

Zgrozila se, upropastila se, kada je prvi puta čula tu riječ. To divno lice izrovat će kozice, izrovati na sve vijeke! Od najljepše postat će najgrđa; kao što su dosada upirali u nju oči radi ljepote, tako će sada pokazivati na nju radi grdobe. Hoće li ju i ovakovu još voliti Joza i Đorđe, hoće li ju ovakovu nagrđenu itko htjeti oženiti? Zar će morati raditi i služiti a da preživi?...

Proplakala je kao nikada, otkako se je rodila; uzela zrcalo i gledala se cio dan, da se još jednom nagleđe svoje rođene ljepote. Da barem može tu sliku zaustaviti u zrcalu, da može onima, koji joj se budu rugali, pokazati, kakova je negda bila. Do sada rastala se je s majkom na grobu, rastala se sa dragim, kada je polazio u boj, a sada se rastajala samom sobom. Poslje desetak dana, kada ozdravi, ona će doduše biti živa, ali to neće više biti ona divna, nego nekakova posve druga, njoj sada još nepoznata Tena. Ona će samoj sebi biti tuđa, ona će se istom morati upoznati sa svojim novim licem, morat će pomiriti se sama sobom, obiknuti na samu sebe. To će biti početak nekog novog, ali ružnog i teškog života...

Šesti dan već nije mogla iz postelje, nije dapače mogla ni gledati. Ivka ju je posluživala, a Maruška nije više k njoj ni dolazila. Samo stara ciganka došla jedanput i čim ju je ugledala, odmah je otišla.

— Osvetili smo se! — napol zapjevala, napol zaplakala stara ciganka pred Maruškom. — Nema je više, što je bilo — bilo, ni krepati ciganin je neće više pogledati!

Đorđe je radio u šumi, te se je obično subotom kući vraćao. On o svemu tomu nije ništa znao, te se nemalo začudio, kada je Maruška pred njega klekla i molila ga, da za Boga ne ide k Teni, jer bi mogao i on dobiti kozice a naposljetku i umrijeti, — pa tko će se onda brinuti za maloga Đorđa? A mali Đorđe evo ga — danas-sutra...

Đorđu bilo sve to nekako smiješno i ludo kao da sanja, te se otputi k Jozi, da čuje što je to sa njihovom Tenom, sa njihovim »zumbul-cvijećem«. Joza mu potvrdi, da je sve onako, kako je i kod kuće čuo, i još nadoda, da je ni on nije vidio, otkako je obolila, i da je Tena sama poručila po Ivki, da ne dolaze k njoj dok ne ozdravi.

Kada su se zbilja uvjerili da cijele nedelje nijedan nije kod Tene bio, rastadoše se obojica mučeć, obojica sa tajnom odlukom da će što prije k Teni poći, tobože da ona sama vidi koji za nju više mari.

Međutim bolest Tenina sve to gore. Sjedeć cio dan sama samcata kao kip na postelji, cvilila je od duševne i tjelesne boli. Svatko se bojao strašne bolesti, pa osim Ivke malo tko dolazio, da joj prigleđe. Svaki dan, kad god je Ivka došla, pitala ju Tena, je li još tko u selu obolio? Bilo bi joj lakše, da je još koju djevojku snašla ta nesreća, nu osim nje nitko nije obolio, u cijeloj okolici nije bilo kozica, samo tamo preko Save u Bosni, govorilo se, da je ta pošast harala.

— Bože moj, Bože moj! što sam ti skrivila, da si baš mene tako kaznio? — naricala Tena.

— Jedni kažu, da si obolila, što si se miješala s ciganima, a drugi opet, da te je Bog kaznio, jer da si ohola bila na svoju ljepotu — odvraćala joj Ivka, koja ju je polak žalila, ali i polak se radovala nesreći svoje inoče.

— Ma gdje bi dragomu Bogu bila kriva, što sam ja lijepa? Ta on me je stvorio takovu... — cvilila je Tena.

— Bog dao, Bog uzeo.

— Jao, jao! Samo da ne budem jako izrovana! Jesi li pitala po selu, što bih radila, da isperem rupice, da ne budu velike?

— Pitam svakoga, ali mi nitko ne zna kazati; samo mi jedni vele, da se umivaš u mlijeku, čim kraste opadu.

— A kakova sam sada? Jesam li jako ružna? — pitala je Tena, jer već nekoliko dana nije ništa vidjela.

— A što ti znadem reći? Znaš, kakovo je čeljade kada mu se licem ospe krasta do kraste.

— A što vele, hoće li mi i kosa ispasti?

— Kažu, da hoće tamo, gdje bude krasta.

— Reci mi pravo, hoću li biti kao Ruža Ljubićeva?

— A tko bi to sada još znao?

— Jao, jao, baš mi nikakve nade! Ao moje milo mirisavo tijelo...

Dok je Tena još zdrava bila, dala joj je Ivka svoj niz dukata, da ih nosi o vratu. U selu je takav običaj, da mlade žene, kojima više nije korist kititi se, daju svoje dukate siromašnijim djevojkama, koje ih ne imaju, samo da budu viđenije. Teni doduše nije bilo do tih dukata da bude viđenija, al bi ipak bila sramota da ih ne ima na vratu. Otkako je obolila, uplašila se Ivka za svoje dukate, te sada odluči da ih uzme natrag. Našla ih je u škrinji, povezane u papiru. Sva vesela, da je opet došla do svoga, odnese ih kući i razveza ih u krilu. Kada ih je pogledala, učiniše joj se jedni tamniji a drugi svjetliji, zato uzme krpu, da ih obriše i osvjetla; nu sada istom spazi, da oni tamniji nisu pravi dukati, nego lažni, truljarski, kako ih na selu zovu. Pet pravih a pet lažnih! Prevarila ju Tena, prorajtala pet pravih, pa ih nadomjestila sa truljarskima!

Ivki bilo da proplače; ali nešto, što ju je za cijele bolesti Tenine bodrilo, što joj je davalo snage da ju je u onoj strašnoj bolesti još išla dvoriti, te nada u nekakovu bolju budućnost olakšala joj bol, pa mirne duše pregorjela onih pet dukata. Sada samo nije znala, bi li Jozi rekla štogod o tom ili ne bi, jer još nije mogla znati, što se u njegovom srcu kuha: hoće li on i nadalje ludovati za Tenom, ili će mu se zanavijek ogaditi, kada ju prvi puta ugleda. Da znade, da će se ovo drugo dogoditi, ona bi mu kazala za te dukate; ako li se pako on ne promijeni, već ostane, koji je i bio, onda bolje, da mu ni ne spominje ništa, jer kakav je, mogao bi je se još i natući radi toga, što je uzela dukate od Tene.

Dok je ona tako smućena premišljala ovo i ono, dođe Joza još smućeniji, nego li je ona bila. Obično je on rogoborio, kada je došao, prigovarao Ivki ovo i ono, prkonjio se kao čeljade, komu se valja pokoravati — a ovamo ništa na njemu nije bilo, što bi tu njegovu želju i izvana potkrijepljivalo, ali danas je nekud tih i šutljiv bio.

Ivka je sjedila do prozora i vezla, a on sjeo kraj peći i svlačio mokre opanke; kradomice pogledao on nju, i kradomice pogledala ona njega, kao da jedno od drugoga ispipava, što misli.

On je taj čas bio kod Tene i vidio ju sa dvorišnog prozora.

— Očuvaj nas Bože!

To su bile jedine riječi, koje je mogao da izlane, kada je vidio Tenu, gdje sjedi pognuta na postelji. Veći dio lica joj bio u jednoj jeditoj mrkoj kori, samo ispod očiju i oko usta bijelila se ljudska koža. Bila je slična kornjači.

Zar je to ona, Tena?

Jozi se preokrenula utroba; sva njegova tjelesna i duševna snaga klonula na taj pogled; to je bilo razočaranje, kao kada misliš skočiti u toplu vodu, a ti skočiš u mrzlu kao led. On je u taj čas ostao ukočen, snebiven, bez ikoje misli; a kada je došao k sebi, onda se mrtvo okrenu i ode natrag. Sve do kuće nije došao pravo k sebi. -

— Za nedelju dana ozdravit će ti Tena — progovori Ivka, da napokon vidi, što li mu je.

Joza ju samo pogleda čudnim, tupim pogledom, pa zaljuljav glavom udari se lijevom rukom triput u prsa.

Sada je Ivka znala da je vidio Tenu.

— Sirota, baš da je ružna...

— Očuvaj nas Bože! — odgovori on jedva čujnim glasom.

U Ivki zaigrala duša. Izvadi dukate i pokaza ih Jozi.

— Vidi ih!

Joza pogleda lažne dukate i još se većma smrče.

— Ja joj nisam ni riječi progovorila, prosto joj bilo. Sirota, dosta je nastradala!...

Joza pogleda u Ivku, i kako mu je pred očima još uvijek lebdio onaj ružni lik Tenin, pričini mu se Ivka kao anđeo. A ona se je pod zadnje vrijeme zbilja poljepšala; nakon poroda ispunila se i izrasla, lice dobilo nešto življu i svjetliju boju, te se pri težjem poslu počela već malo rumenjivati.

Joza ju gledao postrance, kao da će reći: ma, ženo, jesi li ti to?

U njegovoj duši se u taj čas nešto preokrenu, njegova žena prikaza mu se u nekoj milini, kakove on još oćutio nije.

U to banu Đorđe.

Maruška je rodila sina, pa lukava ciganka, znajući kakova je Tena u taj čas, posla Đorđa k njoj, da joj on glavom javi tu radosnu vijest.

Kada je Đorđe ugledao Tenu, pobježe kao i Joza.

Ona radost, ona slava u njegovu srcu, što je dobio sina, nije se mogla složiti sa strašnim Teninim licem. Ta slava i taj Tenin lik potamniše, uništiše jednim mahom onu bivšu Tenu. Da Tena nije oboljela, onda bi se u Đorđevu srcu pobile dvije ljubavi, i tko bi znao, koja bi na posljetku nadvladala. Da Maruška nije u taj čas rodila sina, onda bi se u Đorđevu srcu, ugledav svoj ideal onakav nakažen, pojavilo ono tiho sažalenje, ona bolna pjesnička ljubav, koja bi sve polako ali sigurno izumirala. Ali ovako nasta u onaj čas u Đorđevu srcu pusta praznina, a već drugi čas ispuni se ta praznina ljubavlju za svoje prvo čedo.

— Što je, Đorđe? — upita ga Ivka.

— Sina sam dobio! Debeo ko kukinja, lijep kao sunce, govorit već znade, samo ne znam, što govori!... — usplahirio se Đorđe, koji u časovima uzbuđenja nije mogao zatajiti halabučne ciganske naravi.

— Sisati traži, eto što govori! — poduči ga Ivka.

— Sada ćeš imati dva zumbul-cvijeta: sina i Tenu! — kimnu Joza.

— Šuti, ne govori! Vidio sam ju... — zalama Đorđe rukama i zakreta očima.

— Evo ti, pa daruj sina dukatima, to mu inoča šalje... — naruga se Ivka i položi pred Đorđa onih lažnih pet dukata.

Ciganin je odmah upoznao truljarsko zlato.

Nato on opet smiješno-zdvojno zalama rukama i cijelim tijelom.

— Da vam Bog dao svima sreću... Moje malo Đorđe, moje slatko grožđe! — zapjeva ciganin i požuri se van.

— Hoćeš, da mu budem kumom? — povika za njim Joza u pol šale.

— Ne možeš, nisi ciganske vjere — odgovori Đorđe ozbiljno i ode kući bezobzirce.

Udario je prekim putem, samo da ne mora poći pokraj Tene.

Njegov mali Đorđe, Tena, lažni dukati, sve mu se to miješalo po glavi, te je prebacivao pete, kao da bježi iz krađe.

»Prevarila... truljarski dukati... one prave skupa smo zapili...«

Smijao se ciganin u sebi, smijao se lažnim dukatima, a nije jadan znao, da je i njegov mali Đorđe lažan, da nije on otac malomu Đorđu. Prevari Maruška i Tenu i njega.

Je li grijeh, što je ona njega ljubila svom silom duše, a on ljubio drugu? Je li grijeh što ga je odvraćala od Tene, a nije mogla da ga drugačije odvrati, nego s djetetom ispod svoga srca? Je li grijeh, što se je na čas drugomu čovjeku podala, da zanese, kada s Đorđem nije zanijeti mogla? Je li grijeh, što je počinila nevjeru, da privede opet u naručaj nevjernoga muža? Je li to zbilja grijeh?! Maruška, ciganka, mislila je, da nije prevelik...

Bila Maruškina lukavost grijeh ili ne, ona je svojim grijehom postigla svoju dobru svrhu, a njeno dijete, kao i mnoga druga djeca, nije imalo na čelu žiga: Đorđe mlađi, lažni. Tako je pak umovala ona stara ciganka...

* * *

Kao što je Jerkova kuća propala, tako ih je propalo i mnogo drugih. Već godinu dana nuđao je porezni ured nekoliko stotina jutara i koji dvadesetak kuća na prodaju, a to sve radi nagomilanoga poreznoga duga. Akoprem je cijena bila niska, ipak osta mnogo zemljišta neprodano; među neprodanima osta i Jerkova kuća; tu kuću i zemljište od osam rali nudio je porezni ured za 200 forinta, ali se ne nađe kupac. U taj čas nagrnuše Česi i pokupovaše sve do zadnjega rala zemlje. Jednoga dana dođe u porezni ured desetak doseljenih Čeha i upitaše se za zemljište i kuće, koje su bile na prodaju. Vođa tih doseljenika bio mlad čovjek sa vojničkom kapom a bez desne ruke; govorio je hrvatski i bio tumačem ostalima. Porezni činovnik uze im nabrajati kućne brojeve i cijenu uz koju se prodaju. Među inima spomenu i kuću Jerka Pavletića.

— Jerko Pavletić, kbr. 40? — upita tumač Čeh.

— Da, kbr. 40. Odakle vi to znate?

— Bio sam prije okupacije tamo. Bi li mogao ja to zemljište odmah kupiti?

— Odmah, samo položite 200 forinta.

Sav radostan krene tamo prema Savi, istim putem, kojim je pred tri godine polazio u boj. Onda je išao u smrt, a našao je svoju ljubav, našao najljepše dane svoga života, a sada ide, da počme nov život živiti. Što li ga, mili Bogo, tamo čeka...? Ona draga kuća, u kojoj ju je prvi puta ugledao, sada je njegova, al čija li je ona? Hoće li ga htjeti sada samo pogledati ovakovoga bez desne ruke? Da je znao, da će ona draga kuća biti igda njegova, on bi joj se javio, ali ovako, kad sâm nije mogao pisati, čemu da joj po drugima obznanjuje da je izgubio ruku, čemu da joj se javlja, jer šta će njoj ljepoti nad ljepote kljasti ubogac? Ali sada kada je onako nenadano postao vlasnikom one kuće, zasjala mu tiha, daleka nada, da će i nju tamo naći. I našao ju je.

Zadrhtao je kao šiba, kada ju je izdaleka opazio na prozoru, nagnutu nad vezivom. Ona ga je dakle čekala, dvije duge godine čekala, dvije ga godine ljubila bez glasa, bez nade! Što li će sada reći, kada ga vidi ovakovog kljastog, možda će joj se zgaditi, možda će pobjeći pred njime. On se pred tom pomišlju zaustavio, ukočio, ne znajuć, bi li pošao naprijed, ili bi se vratio natrag.

Nu noge ga poniješe naprijed.

Ona je još uvijek sjedila nagnuta nad vezivom, te nije ni opazila, da je on ušao u dvorište.

Uto on stupi u sobu; ona se prene, ugledavši nepoznata čovjeka, sa visećim praznim rukavom, dosta loše obučena, s puta umorna i neoprana, s plavom tvrdom bradom, te pomisli, da je prosjak.

— Hajde! Otkle si i došao? Ne imam ni sama ništa. — Tako je glasio njezin pozdrav.

On sve do toga časa, kad ona nije progovorila nije pravo znao, je li to Tena ili nije; istom sada ju upozna, i kud je smućen bio još se većma smuti... On je gledao dvije Tene pred sobom; jednu lijepu, onakovu, kakovu je pred dvije godine ljubio i jednu ružnu. Lik one lijepe bio je u njegovoj duši, a lik one druge stajao pred njime. Onaj u duši bio je jači i silniji, a ovaj drugi — ružni — kao da ga gleda u snu. Tako bilo prvi časak, nu što dalje, to se onaj duševni lik počeo sve većma mutiti, kao poblijedjela slika, dočim je ovaj drugi sve jasniji, sve krepčiji pred njegovima očima bivao. A što dalje, a to onoga krasnoga lika poče sve većma nestajati, dok napokon posve ne isčeznu, a pred njime se stvori Tena onakova, kakova je uistinu bila. Nad njenom glavom lebdilo kao fatamorgana ono negdašnje divno lice, koje ga je blagoslivalo, kada je u boj polazio...

U taj čas poče i pred njezinima očima titrati slika vodnika Beraneka. Kao kada se probudiš od sna, te se mišlju pođeš hvatati za javu, tako prelazila njena misao sa negdašnjega dragoga, negda lijepo obrijana, u onom tijesnom vojničkom odijelu, na toga čovjeka, što je pred njom poput prosjaka stajao. Ponajprije ju prostruja nekakovo slatko sjećanje, zatim nekakova neizvjesna praznina, onda opet onaj njegov pogled, one oči, koje u tili čas premostiše onu neizvjesnost i spojiše negdašnju vodnikovu prikazu sa onom, što je pred njom stajala.

Poput krvi, što joj je sunula u obraze, tako joj se prikaza u tom času sav njezin život otkako se rastadoše pa sve do danas. A kakav je to život bio? Znade li on za taj njezin život? Je li on možda došao, da ju pozove na račun, da ju pita, gdje je ono blago, što je bilo njegovo i ničije više?... Ali to pitanje brzo isčeznu, a pred njenom dušom izgubiše se, propadoše te dvije godine kao da ih nije ni bilo, a samo osta zadnja točka, onaj trenutak, kada se zadnji put pod Brčkom ugledaše... Njoj je bilo, da onaj čas i sada još traje, a sve ono, što je bilo između toga časa pa do danas, da je laž, da je isprazan san... Čuvstvo onoga časa razlilo se po njoj, te poplavilo, izbrisalo sve ono, što se je kašnje dogodilo; to čuvstvo bilo je tako silno i u nje i u njega, da su, baciv se jedno drugomu u zagrljaj, na štropot prozora trgli se i pomislili, da to grmi top kod Brčke...

Govoriti nisu mogli; mjesto jezika govorile su oči, a te oči vidjele su njezino izrovano, tamno-crveno lice, koje je počelo prelaziti u bjelinu bez sjaja i izraza; te oči vidjele su viseći rukav, koji se je tresao, podrhtavao, kao da nešto tajnovitoga u njemu živi, nešto, što bi ju rado ogrlilo, pomilovalo, ali taj zagrljaj se zaustavio, ukočio, a mjesto njega rukav samo bolno zatreperio...

To su vidjele njihove oči, a što su vidjele nije bilo lijepo; ali dok je to došlo do srca, pretvorilo se u ono anđeosko milosrđe, iz kojega se rodio biser, — suza na njihovim očima, suza, iz koje je prosijevala sjajna traka ljepše budućnosti, budućnosti, koja će kuću Jerka Pavletića iznova podići, zapustjela polja iznova pomladiti, novomu pokoljenju ljepši put utrti...

Zagreb, 1894.

Povratak na vrh stranice.