Svjetski rat i Hrvati/Rat i Hrvati
| ← Posljedice rata | Svjetski rat i Hrvati — 4. Rat i Hrvati autor: Ivo Pilar |
Uzroci stanja u Hrvatskoj prije rata → |
Mi smo ovaj rat, ovaj strašni bljesak, kojim se izravnaju munjevne napetosti u internacionalnoj politici Europe, u tančine ogledali i razglobili. Učinili smo to u posljedku dubokog uvjerenja, da između spoljašnje i nutarnje politike svih naroda i država postoji najuži i najjači koneks. Dapače i kod onih naroda koji nemaju svoje samostalne države. Na politiku svakoga naroda djeluju neizbježivo tendencije, smjerovi i težnje susjednih, a višeput i udaljenih država i naroda. Simpatije i antipatije, zajednički interesi i protimbe, sugestije masa, sve to djeluje te nastaje čitava suma izmjeničnih utjecaja i sukoba među narodima i državama, koji stvaraju spoljašnu politiku, a utječu najsilnije i na nutarnju politiku svakog pojedinog naroda. To je bilo od vajkada, a još je pojačano danas, kada je ogromni napredak tehnike tako usavršio prometala i općila; da je otpor vremena i prostora izvanredno umanjen, tako da narodi mogu vrlo lahko među sobom općiti i jedan na drugog utjecati.
Time je spoljašna politika od većega upliva na nutarnju politiku nego ikada prije. Time zapada ali i svaki narod, koj hoće ili mora voditi samostalnu politiku, tim ozbiljnija dužnost, da tu spoljašnu ili internationalnu politiku što točnije pozna, i da ima o glavnim momentima njezinim što točnije i što preciznije pojmove.
Time smo, mislimo, dovoljno opravdali opširnost, kojom smo obradili uzroke, predvidivi uspjeh i posljedice svjetskoga rata.
No dok smo dosele obrađivali svjetski rat kao faktor spoljašne svjetske politike, biti će u idućim poglavljima naša zadaća, da ovaj rat ogledamo i u svim njegovima posljedicama za hrvatski narod, ogledamo ga kao faktora nacionalne naše, hrvatske politike u užem smislu.
Ne će nas suviše truda stajati spoznaja, do koje smo morali doći već kod razmatranja svjetskoga rata kao faktora internacionalne politike, do spoznanja naime: da je sadanji svjetski rat sudbonosan za hrvatski narod, da on u svojim posljedicama odlučuje o biti i ne biti hrvatskoga naroda za sve vjeke vjekova.
Sigurno ova spoznaja drijema u svijesti znatnog dijela naših najboljih ljudi, ali moramo konstatirati, da ona nije dosele postala tekovinom našega javnoga mnijenja.
Jedna od glavnih svrha ove knjižice jest u hrvatskom narodu u što većoj mjeri proširiti spoznaju o izvanrednom znamenovanju sadašnih događaja za budućnost hrvatskoga naroda i potaknuti ga na držanje, koje ovoj spoznaji u svoj njezinoj težini odgovara.
Nužno je da ogledamo u čemu leži sudbonosnost ovoga rata za hrvatski narod.
Eto u tome:
1. Ovaj rat proistekao je iz poznatog događaja koji se zbio u Bosni, t. j. na territoriumu, u kome su Hrvati bitni dio pučanstva. — Ratne operacije vodile su se u pojedinim fazama i na hrvatskom territoriumu, te se može i ponoviti, i što je glavno, ovaj rat odlučiti će konačno o državopravnoj pripadnosti hrvatskih zemalja na vjekove. To su tako važne činjenice, da se kod njihovog uočenja mora stisnuti srce svakom domoljubnom Hrvatu.
U koliko će ovaj rat biti odlučan za državno-pravnu pripadnost hrvatskih zemalja?
Prikazali smo već, da je svjetski rat nastao i postao tako neotklonivim, da je prije ili kasnije morao doći, što su u tripple ententi našle spoj i utjelovljenje dvije težnje: francusko-engleska težnja za uništenjem Njemačke i rusko-srpska težnja za uništenjem Austro-Ugarske. Ovaj rat pokazao je svakome, tko nije slijep, da je cilj njegov među inima bio odcijepljenje hrvatskih zemalja od Austro-Ugarske Monarhije i pridruženje kraljevini Srbiji, čime bi se stvorila »zavjetna misao«, čiji je sadržaj bio stvorenje »velike Srbije«. U koliko nismo vjerovali srpskom novinstvu, koje od godina varira ovu misao, izjavio nam ju jasno i glasno srpski poslanik u Parizu, Vesnić, te je bilo moguće početkom ove godine čitati u francuskim novinama njegovu izjavu, da Srbi kao nagradu za svoje velike žrtve i usluge ententi traže osim Bosne i Hercegovine, Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju. Događaji, koji su se odigravali kod prve invazije Srba u Srijem mogli su nas u tome uvjerenju samo učvrstiti.
Istaknuli smo već jedared u predhodnom poglavlju, da je cijela ta konstrukcija rusko-srpske politike bila vrlo naivna, da se ne poslužimo krepčim, makar neparlamentarnim izrazom, jer je bila račun bez krčmara. [Spominjali smo, da se ova kombinacija ne bi dala postići bez diobe Austro-Ugarske, a ovaj historički događaj ne bi propustila jedna interesirana europejska velevlast, Italija, da ne ostvari tradicionalni cilj svake jake države na Apeninskom poluotoku, da si prisvoji čitavu istočnu obalu Jadranskoga mora od Trsta do Valone.
Kod toga ne treba smetnuti s uma, da ta težnja ne samo da ima tradicionalnu podlogu u rimskoj i mletačkoj povjesti. Poznato je, da je mletački dužd, kome je talijanski kralj pravnim sljednikom kroz 600 godina od Petra Orseola nosio naslov »dux Dalmatiae et Croatiae«, dakle pravni naslov, kakav Srbi ni njihovi vladari na ove zemlje apsolutno neimaju.
Ona je za svoju stvar kadra založiti mornaricu, po veličini petu na svijetu i kopnenu vojnu silu od više milijuna ]judi. — Velika snaga Njemačke i Monarhije sigurno bi i u nepovoljnon slučaju toliko vezala snagu Rusije i Srbije, da bi ove nastupom nove neprijateljske sile od znamenovanja Italije došle u vrlo nezgodan položaj i da bi se morale upustiti u pogađanje. Ovo pogađanje donjelo bi, da bi Italija dobila nedvojbeno makar sjeverozapadni dio jadranske obale sa komadom kopna, dostatnim da zaštiti pomorski posjed. To dokazuje nedvojbeno citirani već u prijašnjem poglavlju senzacionalni razgovor Sazonova sa talijanskim poklisarom u Petrogradu.] — Engleska pako i Francuska nemaju interesa uništiti Austriju kao takovu, naprotiv imaju interesa, da se Rusija previše ne ojači.
Tako je ovaj rat u slučaju uspjeha tripple entente nosio u svom krilu, ne mogućnost, nego sigurnost, diobe hrvatskih zemalja.
Kojem se hrvatskom domoljubu ne će zgrčiti srce kod ove pomisli?
Ne treba pustiti s vida, da bi ova dioba imala neizbježivo najnepovolnije posljedice za hrvatski narod, da bi bila za nj upravo katastrofalna, mnogo katastrofalnija nego dioba Poljske. [Jedan dio hrvatskih zemalja došao bi u okvir države talijanske, nacionalno najjedinstvenije velevlasti u Europi. Čuvstva Talijana za nas poznata su, a ne treba zaboraviti da Talijani imadu godišnji suvišak ljudi od četvrt milijuna duša. — Italija bi nedvojbeno već pod vidom osiguranja novostečenih pokrajina tok svog iselivanja navrnula u dotične zemlje i slavenstvo dotičnih hrvatskih i slovenskih pokrajina spadalo bi u najkraće vrijeme u prošlost.]
Ovaj neizbježivi razvitak, bio bi odsudan za sudbinu drugih djelova hrvatskih zemalja. A tko je tako naivan, da vjeruje da bi i sami Srbi u stečenim hrvatskim zemljama čuvali i njegovali Hrvate? Pokrajine, koje bi Srbi dobili bile bi onako ko one gdje Hrvati živu pomiješani sa Srbima. Srbi buduć pravoslavni, uživali bi puno veće povjerenje pravoslavne Srbije, koja katoličkim Hrvatima ne bi nikada [potpuno] vje- rovala. A ako uživamo iskustva, koja su bosanski Hrvati učinili još pod austrijskim gospodstvom sa bosanskim Srbima, to moramo ustvrditi, da bi Hrvati u novo-osvojenim zemljama imali najtužniju sudbinu.
Dakle ovaj rat, u komu se uspjeh tripple entente nije mogao a priori isključiti, otvorio je vrata strašnim mogućnostima za hrvatski narod.
Uspjeh trojnog sporazuma značio bi diobu Monarhije, dioba Monarhije značila bi diobu hrvatskih zemalja, značila bi ne samo »finis Croatiae«, konac Hrvatske kao političke oline[1], stare sada već dvanajest stotina godina, nego »finis Croatorum« značilo bi konačnu propast i zator jednog historičkog slovjenskog plemena.
Svaki objektivni čitalac morati će priznati, da ovaj prikaz nisu slike usijane mašte, nego zaključci rezultirajući logičkom nuždom iz trijeznog vrednovanja realnih sila, koje se u ovom velikom međunarodnom konfliktu odjelotvoruju.
2. Sudbonosan bit će ovaj rat za hrvatski narod i time, što će on po našem uvjerenju dovesti nedvojbeno do unutarnjeg preustrojstva Monarhije i do kristalizacije novog državnopravnog poredka na slavenskom jugu Monarhije, i što će o našoj politici iza rata ovisiti, kakovu situaciju će Hrvati u ovom novom poretku zauzeti. Budu li Hrvati vodili pametnu politiku, biti će njihova situacija povoljna, ne budu li vodili pametne politike, biti će njihova situacija nepovoljna. Ovaj poredak rodit će se, kako već gore rekosmo, ne odmah iza rata, nego tek nakon proteka njekog vremena — roditi će se uz velike zaprjeke i nutarnji napor, zato će biti trajan, moramo s njim računati na dugi niz godina. Ne samo na decenije, nego — ako ne baš na stoljeća — ono sigurno na jedno stoljeće. Mi smo pako Hrvati jednom nesretnom i iz temelja pofaljenom[2] politikom zadnjih četrdeset godina tako oslabljeni, da nepovoljan poredak ne bismo mogli podnijeti, te bi ovaj eventualno mogao značiti i našu narodnu smrt.
Ja znam, da će nam se prigovoriti: Poznamo to! I iza aneksije, nadali su se naši ljudi svačemu, trializmu i t. d., pak smo dobili — brus!
Nu taj prigovor je neispravan i počiva na površnom prosuđivanju predmeta. Ovaj novi poredak je kraj današnjih prilika i razmjera sila u Monarhiji izvanredno teška stvar, on mora savladati upravo ogromne otpore, i može nastati samo onda, ako se za nj angažiraju dovoljne sile, da sve otpore savladaju. Ovaj će se problem kao i svi socijalno-politički problemi dati svesti na jednu mehaničku formulu, koja glasi, da se uspjeh U dade postići onda, kad je kvantum za nj angažirane snage X veći od kvantuma otpora Y. Formula dakle glasi U = X>Y.
Ova formula iza aneksije nije bila dana.
Uređenje državno-pravnih prilika nije se moglo obaviti samo za sebe, nego samo kao sastavni dio općeg preustrojstva Monarhije. Za ono posljednje pako u ovo vrijeme nisu bile dane prilike. Sama forma trializma držim, da nije bila sretno izabrana, dapače da je bila neostvariva. Nadalje valja istaknuti, da iz samih hrvatskih krajeva nije bilo ama upravo nikakve akcije, koja bi bila namjere za to zauzetih faktora vidljivo i uspješno poduprla. Pomisao pako, da će jedan po nas povoljni poredak doći sam od sebe, bez našeg truda i žrtava, bez ozbiljnoga rada i napora svih sila, da će doletiti kao pečeni golub u usta, jest, neka mi se oprosti trivialni izraz, jednostavno glupa. Konačno su najveće zaprjeke za ondašnje ostvarenje toga novog poredka ležale baš u samim hrvatskim zemljama. Srbi koji su već 1909. imali odlučan upliv u Hrvatskoj, očitovali su na usta Dra. Srškića u bosanskom saboru, da su najodlučnije proti trializmu kao i svakom novom poredku u Monarhiji i izjavili se svečano za dualizam. Srbi su dakle time stali otvoreno na stranu Mađara i svih neprijatelja koncesija za južne Slovjene, a naposeb Hrvate. Hrvati nisu smogli snage, da u tom zauzmu ikakvo samostalno stanovište i osim nješto starčevićanske vike, bez ozbiljnih posljedica, nije bilo u tom pogledu nikakve akcije kod Hrvata. Srpsko stanovište je pobijedilo, a oni koji su se u Beču za ovu stvar zanimali, vidjeli su se od glavnih interesenata na toj stvari napušteni. Što su si o Hrvatima morali misliti, ovdje radije ne ćemo tumačiti. Konačno došli su u Beču sa sobom na čisto, da kraj tada postojećih nutarnjih političkih prilikah na jugu, nije podesno sa gledišta općemonarhičnih interesa povećavati samostalnost i političku slobodu u Hrvatskoj. Srbi su bili svemoćni. Ja mislim, da je ovaj rat svakom otvorio oči, da bi to sa gledišta Monarhije u ono doba značilo postaviti jarca za vrtljara.
I tako je uslijed svih tih momenata pokušaj preuredbe na slovjenskom jugu iza aneksije bio sasvim bezizgledan.
Iza svjetskog rata uslijediti će preuredba i to bez obzira je li kod Hrvata ili kod Srba budu za to povoljni uvjeti ili ne. To će se dogoditi neodgodivom nuždom, ne iz simpatije odlučujućih krugova za nas, dapače dogoditi će se usprkos općenito pogoršane situacije Slovjena u Monarhiji. Dogodit će se pod pritiskom internacionalne situacije.
Internacionalna situacija, to je čarobna šibka, koja je danas u Austro-Ugarskoj svemoćna, koja je već čudesa stvorila (koncesije Rumunjima!), i koja će još veća čudesa stvoriti.
Iza rata naime biti će skroz promjenjena internacionalna situacija. Punctum minoris resistentiae,[3] zlijedno mjesto u Monarhiji prenijeti će se sa sjevera na jug. Rusi već su dobili, a još će više dobiti takvih strašnih udaraca u Galiciji, da će ih kod same pomisli na tu zemlju, na Grodek, na Karpate jeza podilaziti. Monarhija će na sjeveru imati mir i biti olakšana, a poteškoće početi će na jugu. [I najosjetljivije] mjesto u Monarhiji biti će upravo hrvatske zemlje. Monarhija će dakle biti prisiljena, da na tom izloženom mjestu načini red, jer je danas općenito poznato, da su jugoslavenske zemlje bolesno udo. [Ako ne bude išlo sa južnim Slovjenima, ići će bez i protivu njih. Naravski: zadovoljavajuće riješenje moguće je samo š njima, a ne protiv njih.] Nu pošto južni Slovjeni nisu jedinstveni, ne će biti moguće zadovoljiti ih sve; Monarhija osloniti će se na onu grupu, koja će davati najviše garancije za opstanak i sigurnost sveukupne države na jugu.
Ovaj po našem uvjerenju neizbježivi razvitak trebali bi si Hrvati držati trajno pred očima kod svojih političkih odluka.
4. Svjetski rat biti će i po tom za nas sudbonosan, što će iza njega uslijediti silne promjene u misaonom svijetu kulturnih naroda. Mi smo već u predhodnom poglavlju utvrdili, da će ovaj strašni rat proizvesti dubok i neizbrisiv dojam u duši svih kulturnih naroda, i da će silno uplivati na kulturni, socijalni i politički razvitak naroda. Nastati će ono što prirodoznanci zovu »mutacija«, nagla promjena značajnih svojstava naroda i država. Narodi, koji imaju snage za život promjeniti će svoj duševni život na bolje a koji te snage neimaju, na gore. Ovaj rat sa svojim silnim tegobama i patnjama, prokaliti će značajeve, nevolja gola najbolja škola; u muci se poznaju junaci. — Narodi će u toj teškoj školi sazoriti i započeti, koji budu imali snage za to, bolji, snažniji i ljepši život.
Pitanje nastaje sada za nas Hrvate, hoćemo li mi upotrijebiti tu priliku, da mutiramo, i da najprije svoj misaoni život poboljšamo i obogatimo, i da s tim misaonim preokretom pokrenemo sve naše tužne prilike na bolje. Na gore neide više, u tome smo, mislimo, svi složni. Ako su veliki napoleonski potresi na početku XIX. vijeka rodili hrvatski preporod, tu sjajnu i privlačivu pojavu hrvatskog života, zašto ne bi gorostasni potres svjetskoga rata rodio nješto slično, novi jedan preporod?
Mi smo Hrvati na svim bojištima pokazali, da smo junaci bez para, i udivljenje predpostavljenih i suboraca prati hrvatske čete, kuda god one idu, gdje se bore. A zar da samo to znamo? Zar da znamo samo junački ginuti a da nikako ne možemo potrefiti i junački živjeti?
To je veliki problem koji mi u ovom okretnom momentu svi moramo bezuvjetno shvatiti i riješiti.
Mi Hrvati zadnjih pedeset godina nismo imali nego neuspjeha. Naša je mana, da za naše neuspjehe uvijek krivimo druge i ne ćemo da uvidimo, da smo im najviše sami krivi. — Krivica naših neuspjeha leži u dvome: naši ljudi nevaljaju, i misli, koje ove ljude vode, također nevaljaju, a rezultat je: neuspjeh na svim poprištima narodnoga života.
Neka bude naša zadaća, da u svjetlu ratnih bakalja, koje svijetle svemu čovječanstvu i mi nađemo put k riešenju ovih dvaju pitanja i time izlasku iz naše narodne nevolje.
Pošto smo ovako ustanovili svu važnost i sudbonostnost ovoga svjetskoga rata, a osobito u njegovim dalnjim posljedicama za budućnost hrvatskoga naroda, pristupiti nam je istraživanju pitanja, kako mi stojimo, sa kakvom spremom, sa kakvom orientacijom, sa kakovim materijalnim sredstvima idemo mi svojim zadaćama odmah iza rata u susret.
1. Gospodarsko stanje naroda je nepovoljno. Istina ima njeko poboljšanje u svim hrvatskim krajevima. U Hrvatskoj i Slavoniji seljaci nješto bolje obrađuju zemlju, imadu bolju i vredniju stoku. U Dalmaciji je vinogradarstvo, uljikarstvo napredovalo, nove neke intenzivnije kulture su uvedene. U Bosni hrvatski se seljak katolik mnogo otkupljuje, procenat propadanja uslijed otkupa je malen. Usprkos svega prosječni niveau seljačkog gospodarstva je nizak, rezultati njegovog rada su nepovoljni, jer su gospodarske metode zastarjele. Hrvatski seljak nigdje nije dorastao ni mađarskom ni njemačkom kolonisti.
Industrijalnoga radništva kao staleža još neima u Hrvatskoj, jer neima industrije. Radništvo je kod nas većinom obrtno radništvo, pak ćemo o njem pod rubrikom obrta govoriti.
Srednjeg posjeda gotovo i neimamo, a veleposjed je dijelom u rukama inonarodnih aristokrata ili bogataša, dijelom u rukama hrvatske aristokracije, koja je ali još na žalost velikim dijelom narodnom životu tuđa.
Stanje obrta je slabo. Obrt stagnira. Hrvatski obrtnik digne se do njeke visine, onda popusti. Čim je postigao njeko blagostanje, neima više ambicije, da napornim radom, izgradnjom organizacije i poboljšavanjem radnih metoda poveća svoj pogon. — Za to ima tako malo hrvatskih velikih i kvalificiranih obrtnih poduzeća, (u prosjeku naravski, iznimaka ima). Obrtna obuka manjkava je, jer se nije umjela snaći u faktični niveau i potrebe našeg obrtništva. Odgojila nam je ali čitav niz finih, specijaliziranih obrtnika i umjetnika.
Najslabiji smo u trgovini. Hrvati zastupani su gotovo samo u najnižem stepenu trgovačke organizacije, krčmari, sitničari, manji trgovci, to su većinom Hrvati. Što idemo više na ljestvici trgovačke organizacije i spreme, to su slabije zastupani Hrvati, ali jače nehrvati. Čovjek ne smije ni pomisliti kolike svote zarade hrvatskoga naroda propadaju za narod i idu u tuđe ruke, vrlo često, da služe protiv interesa našeg naroda, sve to samo za to, jer nismo vodili brige, da sve grane gospodarskog života, a osobito trgovinu, nacionaliziramo.
Industrija i veletrgovina pretežno je u tuđinskim rukama. Trgovački i industrijalno visoko kvalificiranih ljudi imamo vrlo malo, ono što ima, to je prosjek ili ispod prosjeka, snažnih izrazitih ličnosti na trgovačkom i industrijalnom polju neimamo.
Vidimo dakle, da su samo najniže stepenice u gospodarskoj ljestvici popunjene Hrvatima, što idemo više, to Hrvata više nestaje, a mjesta zapremaju tuđinci. Posljedica je toga, da je vodstvo u svim gospodarskim granama u nehrvatskim rukama, pak se ne treba čuditi, da u gospodarskim pitanjima ne odlučuju nikada hrvatski pogledi ni hrvatski interesi. Mi dakle Hrvati našeg gospodarskog života u naše narodne svrhe iskoristiti ne možemo, vrela narodna bogatstva znatnim, ako ne većim su dijelom oduzeta našem uplivu.
2. Socijalna je organizacija slaba. — Usprkos skoro stotinu godina narodne politike nije još prodrlo u narod zdravo shvaćanje socijalne politike. Ono što je učinjeno, učinjeno je odviše pod uplivom jednostranih socialnih doktrina, klerikalizma, socijalizma i t. d.
Nutarnja je struktura naroda nepovoljna.
Hrvatski narod neima vodećeg sloja. Aristokracija, koja je njekad bila vodeći sloj, u prvoj je polovici XIX. stoljeća potpuno ispala iz narodnog života, i danas mu je većinom tuđa. Vodeći krugovi gospodarskog života: veleposjed, veleobrt, veletrgovina, koji u drugim zemljama igraju vodeću ulogu, većinom su u tuđim rukama.
Kod kristalizacije narodnog političkog života iza apsolutizma preuzeše narodno vodstvo i narodni inteligenti, učenjaci, svećenici, knjževnici i t. d. No u političkom vodstvu se nisu vrlo iskazali. — Kod sklapanja nagoda dapače su se blamirali, jer se je vidjelo, da gospodarskim i financijalnim pitanjima nisu dorasli. Onda su učenjaci pod Khuenovim regimom deklasirani, svećenstvo se je znatnim dijelom iz narodnog života povuklo a književnici su degenerirali. Pod konac XIX. stoljeća ostalo je narodno vodstvo u rukama advokata i nekolicine svećenika.
Čitao sam pako u jednoj sociološkoj raspravi, na žalost neznam u kojoj, da je najzdraviji parlamentarni i politički život u onim državama, gdje je političko vodstvo u rukama zemljoposjednika, a najnezdraviji ondje, gdje je vodstvo u rukama advokata i svećenika.
Srednji je stalež uslijed slabosti obrta i pomanjkanja zdravog narodnog trgovačkog staleža slab. Preveliku ulogu igra u njemu činovništvo sa svojim manama, servilizmom, nesamostalnosti u mišljenju, manjkavim smislom za individualnu privredu i t. d.
Socijalna i gospodarska organizacija u zemlji je vrlo slaba. Nješto ima u Dalmaciji, a i u Bosni počela je Hrvatska Narodna Zajednica raditi. Koliko je ali i ima, uspjesi nisu dostatni. Pojedinac ne nalazi vodstva, oslona ni pomoći u nesmiljenoj gospodarskoj borbi i bježi u Ameriku.
3. Političko stanje je žalosno. Narod se je zasitio politike, najbolji ljudi povlače se sa političkog poprišta.
Političke stranke ne pokazuju nikakovog razvitka, sve su nedostatne i sav njihov rad ograničuje se na grčevitu borbu za samoodržanje. Što manje svojim tendencijama i programima odgovaraju narodnim potrebama, to se grčevitije bore za obstanak, to im manje prilike ostaje, da urade štogod za narodno dobro.
Narodu je dozlogrdila ova politika, on se je odvrnuo od nje. Sve stranke silno su izgubile na ugledu.
Nijedan objektivni posmatrač ne može osporiti vidljive i teške dekadense našega političkoga života.
Osobito pada u oči, da naša politika i dosadanje tekovine hrvatskoga naroda nije znala očuvati. Ne možemo sve niti ispresti, navest ćemo samo da dragocjena svijest o narodnom jedinstvu, o skupnosti hrvatskih zemalja propada u rukama hrvatske dekadentne politike. Zagreb je do prije 20 godina bio kulturni i politički centrum naroda. On to svojstvo od dana u dan više gubi, i ako tako potraje dalje, Zagreb će posve izgubiti svoje vodeće znamenovanje. Hrvati će izgubiti žarište svoje prosvjete i kulture, koje su si nakon dugih dvanaest stoljeća tek u XIX. vijeku stekli. Hrvatska se je politika razišla po provincijama, Banovina ima svoje stranke. Dalmacija svoje, Bosna svoje, Istra svoje, svaka provincija vodi politiku na svoju ruku. Provincijalizam pobjeđuje ujedinjujuću snagu narodne hrvatske misli.
Svaka stranka živi samo u svom najužem okviru, ne brine se, dapače ne će da se brine za potrebe drugih hrvatskih pokrajina. Tako su, sve stranke sitne, nemoćne, bez šireg horizonta, bez ugleda i upliva naprama gori i naprama doli.
Upliv i znamenovanje hrvatskih političkih stanaka spao je na najniži mogući stepen.
4. Orientacija i raspoloženje hrvatskog naroda potpuno odgovaraju ovom općem tužnom stanju na gospodarskom, socialnom i političkom polju. Narod nije orientiran o najvažnijim pitanjima, koja se tiču njegove egzistencije. Novinstvo je pretežno u stranačkim rukama, sve ono ne smije narodu priznati čitave istine, jer to bi bila teška optužba protiv naših stranaka, za to valja istinu zabašuriti. Narod nije upućen o najglavnijim gospodarskim, socijalnim, prosvjetnim pitanjima. Iznose se u novinama silni detalji, ali jedinstveno shvaćanje, koje tek oživljuje detalje i omogućuje dublje poimanje, fali, i za to detalji ostaju mrtvi.
Raspoloženje naroda je nepovoljno. Narod osjeća tek da pada, da nazaduje, da se ne može održati, a nezna si pomoći. Stranke koje se izdaju za mentora, i koje su narodu utuvile, da su mu spasiteljice, nisu u stanju na ovom kobnom razvitku išta promijeniti. Narod je uslijed toga izgubio vjeru u sebe. Jedan od najnepovoljnijih momenata hrvatske sadašnjosti je gubitak samosvijesti i vjere u svoju snagu i sposobnost samoodržanja. Osjećanje nedostatnosti svega, što ima u rukama, probudilo je u hrvatskoga naroda njeko patološko raspoloženje straha, pred raznim, dijelom postojećim, dijelom umišljenim opasnostima. Ovaj strah paralizira svaku akciju, prije nego što je došlo do djela, već je strah osujetio svaku snažnu odluku za kakovo poduzeće.
Ovo općenito stanje u pogledu orientacije i raspoloženja proteže se i na sadanji rat. Hrvatski narod nije orientiran ni o obujmu ni o znamenovanju rata, neima svoga mnijenja ni o uzrocima, ni o izgledima ovoga rata. Banovina misli drugo o ratu, Dalmacija drugače. Herceg-Bosna drugače. Hrvatski narod u cjelosti ne shvaća zamašnost ovoga rata za svoju budućnost. Rascjepkanost ide tako daleko, da danas u hrvatskom narodu nije moguće uspostaviti one jedinstvenosti i mišljenja, koja je nužna, da se postigne jedna akcija iole u većem opsegu. I zato, ako se ne poradi za vremena, ovaj sudbonosni rat prehujati će preko glave hrvatskoga naroda, i onda kad dođe vrijeme, da se narod prihvati opet posla, hrvatski narod ne će znati sa kojega gledišta, na kojem temelju bi trebalo početi raditi.