Svjetski rat i Hrvati/Uzroci stanja u Hrvatskoj prije rata

← Rat i Hrvati

Svjetski rat i Hrvati —  5. Uzroci stanja u Hrvatskoj prije rata autor: Ivo Pilar

Iskorišćenje rata →

Konstatovali smo, da u oči sudbonosnih događaja i razvitaka, koji su u savezu sa svjetskim ratom, stojimo mi Hrvati gospodarski, socijalno i politički nemoćni. U tom odlučnom času više je nego ikada momenat, da se uzdignemo sami nada se, pak da pođemo mirno i objektivno istraživati, gdje u nama leže uzroci narodne bijede.

Tek stvarno, objektivno i istinito ustanovljenje uzroka narodne nevolje može hrvatskom narodu pomoći i povesti ga do preokreta na bolje.

Mi dakle smatramo svojom dužnošću pokušati, da damo hrvatskom narodu po svojim slabim silama stvarni, objektivni i istiniti prikaz o uzrocima naših nevolja.

Neima dvojbe, da uzroci hrvatskih narodnih nevolja leže vrlo daleko, već u drevnoj povjesti našoj. U uskom okviru, koji nam je ovdje dan, moramo se ali stegnuti na najnužnije i na pregled stražnjih 30—35 godina.

Od početka 80-tih godina prošlog stoljeća najjača je politička stranka u Hrvatskoj ona, koja se je osnivala na naukama Dra. Ante Starčevića, t. zv. hrvatska stranka prava, (t. zv. pravaška ili starčevićanska stranka).

Ova stranka, usprkos mnogih svojstava, koja joj nisu sticala simpatija, neustavno se je širila, sve u borbi sa hrvatskom neodvisnom strankom (t. zv. obzorašima). Ova borba nije stojala na osobitoj visini, nije se vodila stvarnim razlozima, kritički, nego većinom u formi osobne polemike i osobnih napadaja. To naravno nije služilo, da digne niveau političke borbe, naprotiv naš politički život podivlja, surovosti, psovke, osobni napadaji preotoše maha u javnosti. Politički argumenti stranke prava sastojahu se iz dedukcija iz pravnih i povjestnih teza. Glavna borba vodila se je oko nagode, koju Starčević ne priznavaše, te pravaši tvrđahu, da odgovornost za ovaj neuspjeli državni ugovor nose obzoraši. Kad je prošlo njeko vrijeme, a stranka prava nije mogla postići nikakova pozitivna uspjeha, skovana je daljnja formula: obzoraši su krivi, da stranka prava neima uspjeha, oni smućuju narod, zato s njima ni u crkvu, i dok nestane zadnjega obzoraša, ne može hrvatskom narodu granuti sunce.

Međutim dođe 1883. era Khuen-Héderváryja sa svima svojim, posljedicama. Khuen-Héderváry bijaše čovjek izvanredno sposoban, ali ambiciozan i vlastohlepan, samovoljan, naučan bezobzirno provoditi svoju volju i slomiti svaki otpor. Uz sve te znatne sposobnosti bijaše [strahovito] neproduktivan i negativan duh. [Stvarati, osobito realne vrijednosti kulturnoga i gospodarskoga života, za to nije imao smisla. — Ova era pade kao mraz na mladi i nerazviti još kulturni, socijalni i politički život hrvatskoga naroda.]

Stranka prava za kulturna, socijalna i gospodarska pitanja nije imala oka ni mnogo smisla. Nepovoljni razvitak na tom poprištu za khuenovske vlade nije joj pao u oči, za to su pravaši i dalje smatrali prvom svojom zadaćom uništiti »obzoraše« i »slavoserbe«, dočim nisu ozbiljno kušali mobilizirati svoje sile proti nenarodne vlade. A kad su to i kušali za poznate arhivske afere, doživiše težak poraz, što im još više pokvari tek na borbu proti sistemu.

Tako prođe deset godina Khuenove vlade, ispunjene bjesomučnom borbom između pravaša i obzoraša, koju je daroviti Khuen upotrebio u svoju korist, da oslabi koli jedne toli druge. Sistematske borbe proti sistemu nije bilo.

Narodu dozlogrdi ta bezuspješna i besmislena borba, umorilo ga ono neprestano međusobno uništavanje, vođeno većinom psovkama, klevetanjem, aferama, demonstracijama itd. Narod stane želiti mir između stranaka i ozbiljnu borbu proti sistemu, te stade vapiti za slogom. To zbilja i uspije god. 1894. Obzoraši i pravaši sklopiše kompromis, Starčević i Strossmayer se izmiriše, izrađen bi zajednički program, te se činjaše, da će sada jedinstvena hrvatska opozicija moći uspješnije raditi.

Međutim programi ne davaju strankama glavnu snagu, nego ljudi.

Ovaj kompromis je usprkos svega bio gnjil. Ovakve dvije stranke, koje su reprezentirale dvije oprečne struje u narodu i izrasle u međusobnoj borbi, ne mogu se trajno vezati, bez da se jedna od njih ne iznevjeri svojim načelima, ne zataji uvjete svoga opstanka. To je bilo na strani obzoraša, koji doskora izginuše, prestadoše eksistirati kao stranka. List »Obzor« postade tečevno poduzeće, najodličnije obzoraške perjanice dijelom se povukoše iz javnog života, dijelom pomriješe, i tim »obzoraši« koji nikad nisu bili brojna stranka, nečujno iščeznuše sa površine.

Starčevići postigoše željeni cilj: »obzoraša« nestade i pravaši imađahu otvoreno polje, da rade i stvaraju. Do toga ali ne dođe. — Skoro iza kompromisa sa obzorašima umre Dr. Ante Starčević. (28. veljače 1896.), i iza njega počeše jedan za drugim raskoli u stranci prava. Stranka se raspadne na dvije frakcije, od kojih svaka tvrđaše, da je nasljednica nauka i maksima, jednom riječu čitave velike ostavštine Dra. Ante Starčevića. Između ove dvije frakcije nastade sad isti odnošaj, koji je njekad nastajao između »obzoraša« i »pravaša«, one se međusobno borahu na nože, uništavahu se međusobno istim onim oružjem osobnih napadaja, psovaka, sumnjičenja klevetanja, bez da bi jedna mogla nadvladati ili istisnuti drugu.

Kako god bilo, pravaši opet ne dođoše do kakove ozbiljnije i važnije akcije za opću narodnu korist, stranka iscrpljivaše narodnu snagu u sasvim jalovom nutarnjem trvenju.

Mi držimo ali, da i nije Dr. Ante Starčević umro, i da nije došlo do raskola stranaka, da stranka prava opet ne bi bila postigla nikakovih uspjeha. Mi držimo, da ova stranka uopće nije imala uvjeta za kakovu veliku i sistematsku akciju i to uslijed temeljne pogrješke čitave Starčevićeve nauke: najme pretežne negativnosti njezine. Praktički najvažnije zasade njegove nauke bile su skroz negativne prirode. Starčević nije priznavao nagode, nije priznavao Srba, nije priznavao našega državopravnog odnošaja sa kraljevinom Ugarskom! Naravski s tim nije bilo ništa dobiveno — jer činjenice imaju to neugodno svojstvo, da postoje i dalje bez obzira na to, da li ih se priznaje ili ne. — Dr. Ante Starčević nije nam umio kazati, kako ćemo ukinuti nagodu, kao niti što na njezino mjesto metnuti, nije umio kazati kako će riješiti teški srpski problem itd.

Uslijed te pretežne negativnosti, a pomanjkanja pozitivnog sadržaja i konkretiziranih ciljeva, bila je stranka prava a priori osuđena na potpunu nedjelatnost, jer iz svoga programa u opće nije mogla iskristalizirati plana za pozitivni rad. Ona je svoj rad morala ograničiti u negativnom smjeru, na razaranje i na rušenje.

Tako prođe opet jedan lustrum, približi se mijena stoljeća, a grof Khuen sjeđaše čvršće na banskoj stolici nego ikada. — Narod bijaše nezadovoljan videći nazadovanje na svima poprištima narodnog života. Politički život zadnjih 20—30 godina bijaše mu donio samo razočaranja. Narod gubio je polako vjeru u spasonosnost postojećih političkih stranaka, a nije se mogao otkinuti od njih. Tako nastupi pod konac XIX. stoljeća i početkom XX. stoljeća njeko napeto očekivanje naroda, očekivanje nječega novoga, što bi moglo donijeti željeni preokret stvari. Znao je narod, da od postojećih stranaka i poznatih ljudi neima očekivati spasa.

Očekivao je jednog novog čovjeka, ili novu stranku, koji bi bio kadar zapala kola narodnog života krenuti iz blata. To je bilo ono doba, kad su pojedini naši mladji političari doživljavali iz prilično neznatnih povoda burne ovacije, bili opsipavani cvijećem i slično.

Narod je očekivao spasitelja narodne stvari.

Nu on nije došao. Prilike nisu bile takove, da bi mogle iznijeti jednu snažnu, nadmoćnu ličnost.

Nješto drugo ali nastupi. Narod sam, pojedine grupe, đaci, stadoše revoltirati proti sistemu. Nastadoše afere, kao one spaljenja zastava, djačke emigracije etc. Hrvatska mladež odilazaše u većim masama na strane univerze, osobito u Prag. Tu dobivaše nove utiske, i mogaše uspoređivati prilike u Hrvatskoj sa onima na drugim pokrajinama Monarhije. Naravski, da ova usporedba nije mogla biti povoljna za hrvatske prilike. Novi utisci, novi pogledi, novo pojimanje stade ulaziti u narod. Osobiti upliv imađaše na hrvatsku mladež češki realizam, koji je cvao na praškoj univerzi.

Opaža se dakle na početku XX. vijeka njeko vrijenje u Hrvatskoj. Opće nezadovoljstvo dobi uslijed pritoka novih ideja jačega maha. I jedan dio Srba, koji su inače bili glavni oslon politike grofa Khuena, poče uvidjati štetnost ovoga režima ne samo za Hrvate, nego i za Srbe, i pridruži se novim smjerovima kod Hrvata. Stvorena bi takva situacija, koja u junu 1903. ukloni grofa Khuena.

Valja odmah istaknuti, da je ovaj prvi uspjeh, koji je hrvatska politika nakon više od dvadeset godina imala, postignut u glavno bez sudjelovanja stranke prava.

Pravaši kod te akcije nisu bili u prvim redovima, već radi svoje principielne opreke proti Srbima, s kojima oni ne htjedoše nikakva doticaja imati.

Ova nova struja tjerala je k življoj pozitivnoj akciji, premda nije još samostalno istupila kao stranka.

Za to se pruži prilika prigodom krize između Austrije i Ugarske god. 1905. Znatan broj hrvatskih zastupnika iz svih hrvatskih zemalja sastane se u oktobru te godine na Rijeci, te ondje stvoriše 5. listopada t. zv. riječku rezoluciju. Tenor te rezolucije bio je da se Hrvati u borbi između Beča i Ugarske stavljaju na stranu Ugarske, a proti Beču.

Ova je riječka rezolucija uzvitlala mnogo prašine i mora se priznati, da je inaugurirala novu periodu hrvatske političke povjesti. Danas već možemo kazati, da je ova riječka rezolucija bila teška pogrješka hrvatske politike.

Malo dana iza riječke rezolucije skupiše se srpski zastupnici iz hrvatskih zemalja u Zadru i stvoriše t. zv. zadarsku rezoluciju, u kojoj se i Srbi priključuju stanovištu po Hrvatima zauzetom, i izjaviše se spremnima s njima usporedo raditi.

Mađarska neodvisna stranka, s kojom rezolucionaši stojahu u dogovoru dođe na vladu.

Nastade u Hrvatskoj perioda političke »Hochkonjunktur«, autori rezolucije dobiše silni upliv u Hrvatskoj, stadoše provoditi mjere, da se vidaju rane zadane narodu za khuenovskoga režima, počeše namještati ljude, uništene za ono vrijeme itd. Provedoše se nakon više decenija prvi slobodni izbori, koji iznesoše u saboru većinu narodnih stranaka.

Jadnom narodu odlahnu, i svi se po krasnim početcima nadahu, da dolaze bolja vremena.

Ideje, koje su djelovale već kod riječke i zadarske rezolucije iskristaliziraše se, te iznesoše konačno 1906. na t. zv. Duhovskoj skupštini »Hrvatsku pučku naprednu stranku«, koja izađe na poprište sa opširnim, akoprem po sadržaju ne vrlo sretnim programom.

Program ove stranke koji pokazuje mješavinu liberalnih, socijalističkih i česko-realističkih ideja, imao je u opreci sa pravaškom naukom jednu vrlo važnu točku: jedinstvo hrvatskog i srpskoga naroda. Tvrdilo se, da su Hrvati i Srbi jedan narod sa dva imena, da ih dijeli samo vjera, i da treba da se narodna politika hrvatska i srpska vode tako, kao da je to jedna narod.

Međutim poče skoro pokazivati se nevidljiva ruka na zidu i pisati: mene tekel ...

Koristnici riječke rezolucije, zaštitnici toga smjera, mađarska neodvisna stranka nađe za shodno odvrnuti se od hrvatskih i srpskih rezolucionista. Hrvati dobiju sad pritisak iz Beča i Pešte. Hrvati i Srbi organiziraše otpor u Pešti, koji je iznio takih momenata, da se je narodu činilo, da se uspjesi dadu postići i proti Beča i Pešte.

Onda ali dođe aneksiona kriza. Hrvati, izgubiše oslon u Pešti, mišljahu, da im se je tim jače prisloniti uza Srbe. Nu pritisak postajaše sve jači, otpor sa hrvatske strane sve slabiji. Nastale internacionalne krize, aneksiona i balkanska, otešćaše silno situaciju Hrvata, počelo se sumnjati u lojalnost i čiste namjere Srba. Sjena, koja je padala na Srbe, padala je i na s njima sjedinjene Hrvate. Dođe komesar u Hrvatsku sa vrlo daleko idućim povlasticama, te pritiskaše zemlju. Sumnja nelojalnosti dade maha svima protunarodnim težnjama, da dobiju aureolu zaštitnika monarhičnoga interesa, te se ovi sve više i sve jače ispoljavahu. Hrvati pako mišljahu, da je to taktika, da ih se odvrati od Srba i ništa nego stari princip: divide et impera, i pritiskavahu se tim jače uz Srbe. Iza Cuvaja dođe barun Skerlecz. Koalicija kuša postati guvernementalnom strankom. Međutim nepovjerenje odozgora osujećivalo je svaki uspjeh. Koalicija osjećajuć, da joj tlo izmiče ispod nogu, kušaše koncesijama Pešti, da spasi situaciju. Iđaše u istinu vrlo daleko, narod se je uznemirio, jer je vidio, da se jedan za drugim napuštavaju narodni principi i interesi. Nu sve uzalud, koalicija se ne mogne guvernemantalizovati.

Širokim se slojevima hrvatskoga naroda ovaj smjern nije dopao. Ali izgubivši vjeru u pravaštvo, a ne mogući se ugrijati za jedinstvo, narod gubljaše interes za narodnu politiku.

U to dođe svjetski rat, i prebaci sve stubokom.

Nama je sada ovaj razvoj, što smo ga samo letimično pregledali, i kritički ocijeniti.

Kod toga moramo utvrditi, da je nepovoljno gospodarsko, socijalno i političko stanje hrvatskoga naroda u glavnom posljedica naše slabe politike od zadnjih 30 godina.

Obzoraši imali su njeki kulturni, socijalni i gospodarski program, akoprem sve to nije bilo ni veliko ni duboko. Ali kao stranka slaba, bez organizacije, nisu bili kadri svojih programnih točaka izvoditi.

Pravaši nisu nikada imali ni gospodarskoga ni socijalnoga ni kulturnoga programa. — Evo dokaza: Godine 1909., kad su se pravaške frakcije privremeno fuzionirale među sobom i sa hrvatskom kršćansko-socijalnom strankom, doniješe u svom manifestu stavku: hrvatska stranka prava prima kulturni, socijalni i gospodarski program kršćansko-socijalne stranke. — Šta to znači, kad jedna tako velika stranka nakon tridesetpetgodišnjega opstanka prima »kulturni, socijalni i gospodarski program« druge jedne stranke? — Znači, da ta stranka ili programa nije imala, ili da joj nije valjao.

Mi pako tvrdimo, da stranka prava svoga kulturnog, socijalnog i gospodarskog programa u opće nije nikad imala!

Tvrdimo dakle, da je zastoj i nazadovanje hrvatskoga naroda na spomenuta tri važna polja narodnoga života imalo svoj zadnji uzrok u tome, što je grof Khuen, koji je kroz 20 godina potpuno dominirao upravom zemlje, bio duh potpuno negativan i neproduktivan, čija je vlada na tim poljima radila samo toliko, koliko je bilo najnužnije. — Stranka pako, koja je preko tri decenija imala vodstvo duhova u narodnom životu i čija bi zadaća bila djelovati kao korektiv manjkavoj politici vladinoj, za rad na tim trim poljima nije imala nikakovog programa, ni plana, ni smisla, te da dosljedno tome nije sama radila, a ni mogla vršiti pritisak na vladu, da ona nješto stvara. Tim manje što joj je falila taktika i prestiž, da sa svojim eventualnim predlozima kod vlade prodre. — I tako je kroz preko dvadeset godina, za kulturna, socijalna i gospodarska pitanja trajao nemar odozgo, neshvaćanje i manjak jasnih ciljeva odozdo. Tradicije i početci iz doba preporoda nisu bili tako jaki, da bi tu dugu kušnju mogli podnijeti, i sve trgnu u nazadak.

Nastaje sada pitanje: kako se je stranka prava usprkos svega toga mogla tako dugo držati? — Mi smo je možda u prvome dijelu nešto neprijazno ocijenili, ali kad se govori o kulturnim, socijalnim i gospodarskim prilikama, tada čovjek kraj najbolje volje ne može, ako iole shvaća pragmatički razvitak naših prilika, prijazno o toj stranci govoriti. Stranka prava imala je nedvojbenih zasluga. Kraj hrvatske neodvisne stranke (obzoraša), koji su bili nemoćna stranka, i više klika nego stranka, ona se je narodu prikazivala kao elemenat snage, koji je obećavao uspjehe. Sa svojim programom narodne veličine »velike Hrvatske« on je moćno djelovao na narodnu fantaziju. Sa svojim odrješitim ekskluzivnim hrvatstvom, ta stranka povoljno se je sticala naprama »obzorašima«. koji nemogaše nikako stresti ljuske svoga jugoslavenskoga jajeta, iz koga su se izlegli. Stranka prava postala je budilicom narodne svijesti, nosilicom hrvatskog nacionalizma, koja je narodnu svijest pobjedonosno pronijela kroz sve hrvatske zemlje Dalmaciju, Istru, Bosnu, tako da je narodu dala u istinu sliku narodne veličine.

I ovim prednostima za volju snosio je narod strpljivo teške mane te stranke, a to su bile pomanjkanje sposobnosti za jednu sistematsku akciju napram van, jalovo utrašanje narodne sile u nutarnje trvenje, i napokon potpuno nerazumjevanje i neinteres za gospodarska, socijalna i kulturna pitanja.

Prikazali smo na uvodu ovog poglavlja, kako se je uslijed višegodišnjih neuspjeha narod uznemirio i stao polako odvraćati od stranke prava, te da je razvitak donjeo nove stranačke grupacije na površinu, najprije hrvatsku pučku naprednu stranku (t. zv. pokretaše, kojim su u Dalmaciji odgovarali t. zv. demokrati), a kad je ona doskora bez glasa i uzdaha uginula, koaliciju, njeku vezu hrvatskih i srpskih stranaka.

Premda je okret iza riječke rezolucije iznjeo ljude i smjerove, koji su si stavili za zadaću, da poprave nepovoljne razvitke iz Khuenove ere i premda se je godine 1905. i 1906. činilo, da će se nješto postići, to je zadnjih godina prije rata razvitak po našem shvaćanju bio još gori, nego za Khuenovog vremena. Onda se je još živjelo od staroga sala iz vremena preporoda sad ni toga više nije bilo, jer se istrošilo.

Po našem shvaćanju leži uzrok za ovaj nepovoljni razvitak u naravi i evoluciji t.zv. principa hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva, koji su sve nove stranke, nastale iza godine 1905., poprimile.

Dr. Starčević negirao je Srbe, t. j. tvrdio je, da oni nisu Srbi, nego pravoslavni Hrvati. Time se je on stavio u protuslovlje sa nepobitnom činjenicom, da je najjači kriterij narodnosti nutarnji osjećaj pripadnosti k jednoj ili drugoj grupi, i ako se netko duboko osjeća Srbinom ili Hrvatom, da mu toga nitko oteti ne može. Ujedno je Dr. Starčević duboko mrzio Srbe možebiti za to, što je osjećao, da su oni najveća zapreka ostvarenju njegovog programa. — Tim ih je ali samo natjerao u naručaj grofa Khuena, koji se sa Srbima služio, da slabi otporne Hrvate.

Kad je iza 1900. stala padati snaga pravaša u narodu i rađati se reakcija proti njemu, stade se u odnošaju prama Srbima pripravljati potpuni preokret. Našlo se je, i ne bez razloga, da potpuna međusobna izolacija ovih dvaju elemenata nije na korist zemlje. Sudjelovanje Srba kod rušenja Khuena upotpuni preokret i stade se tražiti formula, kako da se ova dva naroda nađu u što tješnjoj vezi u spasavanju ugrožene zajedničke domovine.

Hrvatska pučka napredna stranka iznese kao bitnu točku svoga programa: »Hrvati i Srbi jedan su narod sa dva imena«.

Odakle je ova teza potekla i tko joj je autor, nismo dosele mogli ustanoviti, najvjerovatnije, da je po hrvatskoj mladeži donešena sa jedne vanjske univerze, najvjerovatnije sa praške. Ova hipoteza nije za sebe imala historičke istine, jer u cijeloj našoj povjesti ne nalazimo osnova za ovu tvrdnju. Istina je naprotiv, da su ova dva narodna elementa imala u povjesti usprkos najbližeg susjedstva izvanredno malo dodirnih točaka. Dodirna točka nastala je tek od turskih vremena, kada je seoba Srba i njihov bijeg pred Turcima stvorio u hrvatskim zemljama današnje Srbe.

Nu mi znamo iz naše najnovije povjesti, da se kod nas u konstrukciji idealnih okvira za naš razvoj u njeku veću olinu nije mnogo pazilo na historičku istinu. Ni ilirstvo ni jugoslavenstvo nisu imali u povjesti više osnova nego srbo-hrvatstvo, pak su ipak igrali znamenitu ulogu u našem narodnom razvitku.

Tako se i ovaj put nije mnogo gledalo na historičku opravdanost ili istinitost tog principa narodnog jedinstva. Glavno je bilo to, da je hrvatski narod, izmučen [mnogogodišnjom bijedom za Khuenovog vremena,] prevaren u tolikim nadama na poboljšanje svojih prilikah na koncu mislio, da je u tom srbo-hrvatstvu našao ono nješto veliko i jako, što će preokrenuti prilike na bolje, našao ono spasenje, na koje je tolike godine žudno čekao. Stranka prava bila je nosilica ideje čistoga hrvatstva; ova je toliko puta razočarala nade i očekivanja narodna, da je narod počeo gubiti vjeru i u spasonosnost toga čitavoga, ekskluzivnoga hrvatstva.

Olakšanje, koje je narod osjetio u godini 1905., kada su Hrvati i Srbi realizirali — žalibože vrlo kratkotrajno — uspjehe riječke rezolucije, zatim lijepi momenat hrvatsko-srpske opstrukcije u budimpeštanskom saboru, sve je to budilo u narodu uvjerenje, e se sada našao princip, koji mu je osigurao narodni opstanak i bolju budućnost.

I tako je narod do danas ustrajao kod toga principa, premda je i taj princip sve nade i očekivanja teško razočarao.

Neima dvojbe, da su oni srpski političari, koji su godine 1903. sudjelovali kod rušenja Khuenovog sistema, postupali iz najčistijih motiva: iz osjećanja da taj sistem škodi toli hrvatskome koli srpskome narodu, te su se u svom istupanju dali voditi čuvstvom najnesebičnije i najidealnije uzajamnosti ovih dvaju naroda.

Obzirom na poglede, koje nam je otvorio ovaj rat, na ciljeve srpske državne i dinastičke politike od godine 1904.—05. kako smo to u prvom poglavlju ovoga djela izložili, moramo ali već sumnjati u potpunu čistoću i idealizam začetnika zadarske rezolucije. Kažem sumnjati, jer dokazati im se ne može, da su onda već stojali pod uplivom ciljeva srpske državne politike.

Nu praktički je za Hrvate skroz irrelevantno, jesu li Srbi već 1905. vodili politiku pod vidom interesa velikosrpske propagande, ili nisu. Na svaki je način najvjerojatnije, da svi nisu u to bili upućeni.

Nedvojbeno jest, ali da se od godine 1907. srpska politika u Hrvatskoj vodi isklučivo pod vidom propagande, koju kraljevina Srbija vodi u svrhu svoje državne ekspanzije.

Budući kulturni historičar imati će zahvalnu i zanimljivu zadaću, da ustanovi, kako je Srbima od toga roka uspjelo, da si osiguraju upravo neodoljiv upliv u Hrvatskoj. Sve novine hrvatske, ali ne samo one, koje su stajale na temelju hrvatsko-srpskog jedinstva, nego često puta i čisto pravaške počeše donositi dopise, sve sa više manje i vidljivom tendencijom, da se skinuće dinastije Petrović-Njeguš i utjelovljenje Crne Gore u Srbiji kano i oduzeće Bosne i Hercegovine Monarhiji i povratak Turskoj prikaže kao neophodno nužna, neizbježiva i za sveukupno Slovjenstvo korisna mjera.

Osobito je to bilo začudno glede Crne Gore. Od Mažuranićevog eposa bili smo mi Hrvati vazda navikli gledati u Crnoj Gori jednu simpatičnu oazu slavenske slobode, duševne veličine. Najedared izbiše dopisi iz Cetinja, Beograda i Bog zna od kuda, bezbroj članaka koji svi pisahu o Crnoj Gori sve u najcrnijim bojama, narod nezadovoljan, gospodar Nikola I. krvopija, koji muči, kini i ispija svoj narod, dinastija Petrović-Njeguš gnjila, zrela, da bude lišena naslijeđenog prijestolja i t. d.

Narod u Hrvatskoj primio je sve to bez kritike, i bez potrebe da makar i nabaci pitanje, je li to sve u istinu tako? Zašto se to tako tamno riše?

Onda je došao bombaški proces i otkrio sve besramne mahinacije oficielne Srbije, da se ukloni rodbinska dinastija Petrović i Crna Gora utjelovi Srbiji. Zaista već je to moralo biti dosta, da Hrvatima, ako nisu bili zasljepljeni, otvori oči. Ali grandijozni aparat srpski učini potpuno svoju dužnost. Interes po Hrvatskoj je bio za proces velik, jer je bilo novinskih glasova u organima Srbima neprijaznim, koji su prikazivali pravo stanje stvari. Njekolicina hrvatskih novina posla izvjestitelje u Cetinje, da izvjeste objektivno hrvatsko općinstvo o toku parnice. Kako se je zbilo, ne znamo, samo je faktum, da su svi izvještaji bili potpuno u duhu srpskog oficielnog pressbureau-a. Dotični izvjestitelji znali bi nam to rastumačiti, ako se ne bi stidili priznati, da su iz komotnosti, indolentnosti jednostavno primali gotove sastavke, spremljene od oficielne srpske strane.

Cilj srpskih napora je išao onamo, da prikaže, kako je taj cijeli proces insceniran od crnogorske dinastije, da se riješi neugodnih političkih protivnika. Janje, koje vuku vodu muti! I taj kniff^[1] imao je uspjeha! Hrvatska je to vjerovala! Ne, da nije bilo ljudi orientiranih, nego opće javno mnijenje, opinio communis, ono, koje je vladalo u javnosti, u krugovima političara, prihvatilo je to mnijenje. Dapače svi pristaše narodnog jedinstva smatrali su svojom dužnosti vjerovati toj fabuli i žrtvovati sve one sumnje, koje su svakom zrelo mislećem čovjeku morale kod te afere izbiti. Jer da nisu to žrtvovali, morali bi već onda doći do zaključaka, koji bi ih prisilili revidirati stanovište, koje im je bilo toli srcu priraslo.

Srpski vodeći krugovi vidiše, s kim imaju posla. U koliko nisu bili upućeni od pouzdanih hrvatskih Srba, mogli su i sami vidjeti, da većina hrvatskoga naroda stoji pod hipnozom srpsko-hrvatskog jedinstva i da mogu uz nješto truda voditi Hrvate kamo god hoće.

Sad je došlo bosansko pitanje, i tu je uspjelo Srbima, da orientiraju Hrvate u smislu svojih želja. Zanimljivo je proštudirati, kako su to postigli. Čitava riječka rezolucija stoji pod dojmom dvajuh skroz čuvstvenih momenata: mržnja proti Austriji i strah od Njemstva. Mržnja protiv Austrije, sada vidimo, da je to orientacija čitave srpske politike od dolaska Karađorđevića, do danas. Mržnja je čuvstvo, i mi svaku politiku čuvstva kao principielno pogrješnu, opasnu i nepouzdanu zabacujemo. Isto tako je loša politika mržnje, pa bila to mržnja proti Austriji, protiv Mađara, protiv Srba ili bilo koga. Mržnja pomućuje pogled za prave interese, i vazda izvanredno povećava vjerojatnost, da će mržnjom zaslijepljeni poći krivim putem. Za tu tvrdnju nam ovaj rat pruža klasičnih primjera, u koliko to ne bismo iz vlastite povjesti mogli razabrati. Nadalje držimo, da Austrija iza 1866. nije više ona od prije te godine, [te su mnogi razlozi naše mržnje protiv nje za uvijek otpali.] Konačno držimo teškom taktičkom pogrješkom, da mi u dualističnoj državi unaprijed mržnjom otešćamo, ako ne isključujemo svezu i političku suradnju sa jednom polom Monarhije. Po našem mnijenju to znači polovicu vjerojatnosti za uspjeh jednostavno baciti kroz prozor.

Eto, i tako ova mržnja protiv »Austrije« uz strah pred Njemcima, koji su Srbi lansirali krilaticom: »Der Drang nach Osten« i svakom prilikom Hrvatima najdrastičnijim bojama risali i ulijevali^[2] bile one uzde, kojima su Srbi komotno upravljali našom javnosti.

Srbi su dalje stali prikazivati Hrvatima, kako je jadna Bosna i Hercegovina izvrgnuta pritisku mađarskom i njemačkom ako ostane pod omraženom Austrijom, i da je sa opće slavenskoga gledišta bolje, da ona dođe kraljevini Srbiji.

I pristaše hrvatsko-srpskog jedinstva progutaše i ovo. Hrvatski narodni zastupnik Frano Supilo držao je u martu 1907. u hrvatskom saboru govor, koji je išao onamo, da hrvatski narod neima otporne snage i da će uslijed toga sa simpatijom gledati ako Bosna i Hercegovina izađu iz okvira Monarhije i pripadnu kraljevini Srbiji. Ovaj govor uzvitlao je silnu prašinu, i sam Supilo dao si je mnogo truda, da oslabi dojam ovoga govora. Danas ali ne može više biti dvojbe, da je onda na njegova usta izašlo ono mnijenje, koje je kraljevina Srbija željela, da ga hrvatska politika prihvati.

I od onda je u Hrvatskoj dužnost bila svakoga pristaše jedinstva, da prema tome misli, osjeća i radi. Prije aneksije vjerovali su svi pristaše jedinstva slijepo sve, što se je o Monarhiji u pogledu Bosne nepovoljnoga pisalo, a aneksiju samu pozdravili su kano nesreću za nas, a u aneksionoj krizi stojali su na strani protivnika Monarhije.

Ne možemo propustiti, da ovdje ne preciziramo naše stanovište u pogledu Bosne i Hercegovine.

Ispravno hrvatsko stanovište je upravo protivno od onoga, što su ga pristaše jedinstva zastupali.

Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugačkim, uskim teritorijem vrlo male dubine, koji se proteže u dva smjera^[3] same za sebe u opće nisu sposobne, da budu poprište ikakve državne ili političke tvorbe, te u tom obliku kao narodno-političko tijelo u opće ne imaju nikakve budućnosti. Ovo spoznanje bilo je po našem uvjerenju uzrokom onom grčevitom traženju jednog šireg okvira za naš narodni razvoj prije godine 1878., bilo je zadnjim uzrokom oblikovanja ilirstva i jugoslavenstva. Trojedna kraljevina dobiva svoje elementarne uvjete života tek onda, kada joj se priključiše Bosna i Hercegovina. Hrvatski narod na samom territoriju Trojedne Kraljevine ima vrlo malo nade, da se održi, i Bosna i Hercegovina prikazuju se kao jedan bitni uvjet za narodno održanje i politički razvoj hrvatskoga naroda. Ograničen na samu Trojednicu, hrvatski narod može samo životariti, živjeti može samo onda, ako ima i Bosnu i Hercegovinu.

To je jedna geografsko-politička istina, koju nijedan iole dublje misleći politički čovjek ne će moći poreći.

Pak ipak su se pristaše hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva za vrijeme aneksije dali u službu jedne politike, koja je išla za tim, da Bosna i Hercegovina dođu izvan okvira Monarhije, i Hrvati budu državnom granicom odsječeni od svojih životnih uslova. I to usprkos okolnosti, što u Bosni imade 400.000 Hrvata, koji neimaju ništa manje narodne svijesti nego što su ga Slavonci imali prije 40—50 godina, i što ondje živi 600.000 Muslimana, koji danas doduše još nisu nacionalizovani, ali koji od početka više naginju k nama, nego k Srbima i za koje možemo s potpunim pravom očekivati, da će se u doglednom vremenu nacionalizovati u hrvatskom smislu.

Pak što ćemo kazati o takovoj politici, što ćemo misliti o narodu, koji trpi ovakovu samoubilačku politiku?

Za vrijeme aneksije počelo je svitati njekim ljudima, ali onda dođoše veleizdajnički proces u Zagrebu i Friedjungov proces u Beču.

Srbi ali ovaj neuspjeh sjajno u Hrvatskoj izrabiše, da se pred Hrvatima pokažu kao nedužni janjci. Uspije im Hrvatima utuviti, da su sve tvrdnje, da Srbi rade o ocijepljenju državnog territorijuma od Monarhije, zlobne izmišljotine i oba ova procesa samo sredstvo, da se Monarhiji politički nepoćudni Srbi unište, i da se složna braća Hrvati i Srbi razdvoje po starom principu »divide et impera«.

Hrvati i opet upadoše u zamku. Bila je dužnost svakoga pristaše hrvatskog-srpskog narodnog jedinstva vjerovati, da su Srbi skroz nedužni, da ne imaju »veleizdajničkih težnja«. i da su sve dotične tvrdnje samo sredstvo vlasti da rastavi Hrvate i Srbe.

Međutim aneksija donese Monarhiji uspjeh. Bosna i Hercegovina ostade u okviru Monarhije, Srbi u i izvan kraljevine izgubiše partiju,^[4] a Monarhija pod vidom svojih interesa spasi ovaj put interese Hrvata.

Valja ovdje istaknuti, da su bosanski Hrvati (400.000 katolika u onim zemljama) uz izrazite svoje pristaše među muslimanima, u pravom shvaćanju opasnosti, koja prijeti hrvatstvu u opće, a naposeb u Bosni i Hercegovini, organizovali se u moćnu jednu organizaciju »Hrvatsku narodnu zajednicu«, da su stali na stranu Monarhije i radili iz napetih žila za aneksiju. To im je u Hrvatskoj i Dalmaciji donijelo samo mržnju i prezir kod jedinstvaške većine. Time ali dobili su bosanski Hrvati odrješene ruke, dočim su prije bili vrlo skučeni i mogli su prigodom uvedenja parlamentarizma nastupiti kao važan faktor u političkom životu Bosne i Hercegovine.

Politika srpsko-hrvatskoga jedinstva stupi u novu fazu. U periodi opstrukcije nastade hrvatsko-srpska koalicija. To je bila veza hrvatskih i srpskih stranaka u Hrvatskoj i Slavoniji, koje su stajale na principu hrvatsko-srpskog jedinstva, ili koje su stavili na stanovište »tolerari posse«. Razvitak je u toj koaliciji bio, da je ona doduše dobila veliko znamenovanje, ali da su unutar nje Srbi sve više dobivali na znamenovanju, a Hrvati gubili, i da je čitava orientacija njezine politike slijedila sve više i sve otvorenije po isključivo srpskim interesima.

Naprama unutar imalo je to za posljedicu, da je hrvatsko javno mišljenje dolazilo još više pod srpski upliv, dapače i njeke pravaške frakcije, inače principielno proti Srbima orientirane. Naprama van pako, da su u Beču i Pešti sve više uvidjali, da u toj koaliciji imadu zapravo samo sa Srbima posla, a Hrvati da su u vlastitoj svojoj domovini postali quantité négligeable.^[5] To je dalo smrtni udarac političkom ugledu Hrvata u Monarhiji.

Imalo je nadalje za posljedicu čitav niz mjera i pojava, nepovoljnih po Hrvate. Hrvati pako u svojoj nutarnjoj politici mislili su, da se moraju kao ustuk tomu tim čvršće držati Srba. Time je nastao neki circulus vitiosus,^[6] čiji je uspjeh bio: neustavno pogoršavanje situacije Hrvata.

Nakon neuspjeha kod aneksije, uze kraljevina Srbija, kako smo već u prvom poglavlju istakli, orientaciju, da se valja potpuno priključiti ruskoj izvanjoj politici, čiji je cilj bio uništiti Monarhiju, i nastojati kod te prilike riješiti skupni problem austrijskih jugoslavenskih zemalja. Iza aneksije vidi se u Srbiji jasna aspiracija na sve hrvatske i slovenske zemlje.

Srbi u Hrvatskoj priznali su izrijekom, da se u svojoj politici orientiraju po Beogradu. Moramo dakle nepobitno poprimiti, da je i njima više manje bio ovaj cilj orientacijom.

Pod uplivom srpske agitacije, raznih putešestvija i sastanaka u Beogradu, stade se širiti među Hrvatima uvjerenje, da je samo Monarhija kriva našoj nevolji, stala se tiho javljati nada, da bismo se izlaskom iz okvira Monarhije »oslobođeni po jednokrvnoj braći Srbima« mogli jednim udarcem riješiti svih naših nevolja.

Balkanski ratovi sa svojim neočekivanim uspjesima Balkanaca a naposeb Srbije, još pojačaše ovo raspoloženje i neodoljivo djelovaše na maštu hrvatske inteligencije.

Pravaši, koji su dosele bili vazda protuteža jednostranosti pristaša hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva, stadoše gubiti na ugledu i uplivu. Jedna frakcija dođe pod upliv koalicije, a drugoj se vodeći ljudi u jednoj poznatoj financijalnoj aferi teško kompromitovaše.

Beograd, vrlo dobro informiran o stanju u Hrvatskoj, stade pripravljati potpunu pobjedu sebi korisne ideje hrvatsko-srpskog jedinstva u Banovini. Rodi se posebna tendenciozna literatura, u kojoj i biogradski sveučilištni profesori i ini inteligentni krugovi revno suradnikovahu. — Stadoše izlaziti članci, brošure, revije o hrvatskim prilikama, o zajedničkoj budućnosti etc., čak i o Dr. Starčeviću.

To nastojanje imalo je uspjeh, u Dalmaciji na žalost vrlo veliki, u Hrvatskoj i Slavoniji veliki, ali ne potpuni, a u Bosni i Hercegovini nikakvi. Zanimivo je ustanoviti, da ti uspjesi srbo-hrvatske propagande stoje u obratnom razmjeru sa brojem srpskoga pučanstva u dotičnoj zemlji. To dozvoljava vrlo daleko iduće zaključke o praktičnoj vrijednosti njezinoj za hrvatski narod.

Međutim usred toga razvitka bukne najedared svjetski rat. Došao je očevidno prerano. Hrvatska još nije bila sasvim zrela. Postignuto je samo toliko, da su simpatije jednog dijela hrvatske inteligencije, i to velikog dijela, bile na strani trojnog sporazuma. Što je pako tripple ententa željela i šta željeni uspjeh može donijeti hrvatskom narodu, to smo već prikazali.

Valja istaknuti, da je atentat na prijestolonasljednika, koji je bio prijatelj Slavena, u svojoj kući češki govorio, uzdrmao duhove u Hrvatskoj i to u smjeru za Srbe nepovoljnom. Ali Srbi imali su toliko spretnosti i iskustva u hrvatskim stvarima, da su taj nepovoljni skretaj hrvatske politike umjeli popraviti.

Kod pretresanja nutarnje situacije u hrvatskim zemljama tijekom rata, ne smijemo ali previdjeti jednu velevažnu činjenicu. Jedan dio inteligencije, osobito znatni dio slobodne inteligencije u Dalmaciji i u Banovini nije na strani Monarhije, dapače na neprijateljskoj strani. Narod ali je svom dušom na strani Monarhije i nečuvenim se junaštvom i prezirom smrti bori za državu, jer samo tako se dade rastumačiti herojsko junaštvo i požrtvovnost hrvatskih četa. Nijedan narod se ne bori za ono, što ne vjeruje. Neka nitko ne kaže, da je drill, tradicija, nesvjesnost mase itd. To znači naprotiv, da je narod bolje shvatio situaciju i da ne odobrava avantirsku, katastrofsku politiku većine hrvatske inteligencije, kojom je ona zakoračila sa hrvatsko-srpskim narodnim jedinstvom. Narod ne će podraživanja fantazije, nego hoće svoje realne interese, a to smatra bolje osiguranim u okviru Monarhije. Politika jedinstva dovela je dakle danas do rascjepa, do jaza između hrvatskoga naroda i hrvatske inteligencije, do pojava, koji može za našu budućnost biti upravo sudbonosan. To u Hrvatskoj istina nije toli vidljivo. Značajno je ali, da je hrvatska seljačka stranka, koja sigurno najbolje pozna raspoloženje u seljačkim krugovima, baš u zadnje vrijeme prije rata stupila na stranu protivnika jedinstva. Ali tim više je vidljivo u Dalmaciji. Tamo je narod ušao u rat sa poklicima »Smrt Smodlaci«. Jedan dalmatinski političar morao nam je priznati, da je inteligencija danas izgubila svaku vlast nad narodom u Dalmaciji. Da to nisu važni i kobni pojavi, ne će nitko moći poreći.

Sad nam je preći na vrednovanje principa hrvatsko-srpskoga narodnoga jedinstva kao političkoga faktora u Hrvatskoj.

Princip hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva nastao je oko mnijene XIX. i XX. stoljeća iz najčišćih patriotskih motiva na strani koli Hrvata toli Srba, došao je ali uslijed nove orientacije spoljašne politike kraljevine Srbije, nakon dolaska Karađorđevića, sasvim pod upliv te politike. Hrvati toga nisu zamjetili, i da li su se slijepo izrabljivati za interese kraljevine Srbije i Rusije, a protiv interesa Monarhije i protiv, kako mi tvrdimo, svojih vlastitih najsvetijih interesa.

Ovo je hladna i gola istina o hrvatsko-srpskom narodnom jedinstvu. Mi znamo, da je ova spoznaja jedno gorko razočaranje za hrvatsku inteligenciju, jer je većina nedvojbeno optima fide^[7] pristajala uz nju. Ono je tako udovoljavalo čuvstvenoj potrebi hrvatske inteligencije, tako ležalo u smjeru naših narodnih, tradicija, u kojima ilirstvo i jugoslavenstvo nije bilo izbrisano, i tako odgovaralo nadama i težnji hrvatskoga naroda za njekom veličinom, za koju se činilo, da će se ovim putem najprije postići, tako podavalo hrvatskom čovjeku podatnoga materijala za snatrenje, maštanje, što njemu toliko treba, da je vršilo upravo neodoljivu moć nad hrvatskom psychom.

Srbi su to opazili i majstorski izrabili. Nije badava u Srbiji prevedena Le Bonova »Psyhologija gomila«. Srbi su na svaki način iz nje naučili izvrsno baratati sa hrvatskom gomilom.

Politički nam hrvatsko-srpsko jedinstvo nije koristilo niti moglo koristiti, kao što slijedi iz gore prikazane prirode njegove. Iz početka je imalo lijepe uspjehe, dok je još trošilo od ostanaka prvotne iskrenosti i idealnog sadržaja, i dok se nije kompromitovalo. Kasnije je moglo i moralo hrvatskom narodu samo škoditi i to iz slijedećih razloga:

1. Iza Khuenove ere mogla je Hrvatima koristiti samo solidna, ozbiljna nutarnja politika. Srbi ali nisu imali interesa za to, pod dojmom ruske hypnoze, oni su samo gledali na vanjsku politiku. Srbi to nisu ni tajili, nego su u godini 1909. sasvim otvoreno očitovali »da se oni ne će eksponirati za skrahanu hrvatsku politiku«. Konačno nisu Srbi imali interesa podići i ojačati Hrvate, čim bi to uslijedilo, Hrvati bi prestali biti poslušno oružje, koje su Srbima od 1905. do danas bili.

2. Hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo je nutarnjom logikom učinilo Hrvate posve ovisnima o beogradskoj politici. Ako su Hrvati i Srbi jedan narod, onda je Srbija naša država, i dužnost je Hrvata zalagati se za ovu već postojeću našu državu i interesima te države podvrgavati sve druge interese. Iz ovoga slijedi dvoje:

a) interesi kraljevine Srbije su interesi Hrvata. Tako je i bilo. Hrvati su od godine 1907. vazda prihvaćali i ove interese pod svoje. Ali mi Hrvati smo se faktički orientirali skroz krivo i proti našim najrealnijim, najprečim i najsvetijim interesima.

b) Mi smo došli u kolliziju sa Monarhijom u kojoj živimo. Pokazali smo, da je Srbija iz spoljašnje političkih razloga, došla u spor sa Monarhijom, dapače da je vodila jednu politiku, koja je išla na uništenje te Monarhije. Dosljedno tome mora Monarhija iza toga rata, koji je sve niti otkrio, s nama postupati kao sa nutarnjim neprijateljima. A ja pitam za što? — Ima li narod ikakve koristi od toga? — Mi od srca žalimo našu braću u Dalmaciji, ali mi smo to vidjeli doći i hvalimo Bogu, da zlo nije još veće. Da je rat došao 3—4 godine kasnije, bilo bi još gore.

Država danas raspolaže sa takovim sredstvima, da mi nesmijemo dolaziti u takove situacije, gdje ona s pravom može na nas mobilizirati svu svoju silu. Velimo s pravom, jer ako smo malo upućeni i objektivni, moramo priznati državi pravo, da se brani od tendencija, koje idu za njezinim razorenjem. A ako smo si mi utuvili u glavu, da Srbija ne ide za uništenjem Monarhije, iz toga ne slijedi, da to nije istina, ovaj rat je to u potpunom opsegu pokazao. Jer država može ekspatriacioni zakon izdati ne samo u Bosni nego i u Dalmaciji i Hrvatskoj.

Politika dakle sadržana u hrvatsko-srpskom narodnom jedinstvu bila je štetna i ubitačna, i ne samo, da nije popravila situacije Hrvata iza Khuena, nego ju je uslijed svojih prirođenih mana još pogoršala, jer je naša slaboća postala jasna svem svijetu i svi su protuhrvatski smjerovi držali da se mogu neženirano ispoljiti, odjelotvoriti protiv nas. Još su se mogli uspješno odjeti izlikom, da to čine samo iz lojalnosti i da štite državu od veleizdajničkih Hrvata.

Da se rekapituliramo: Nepovoljno današnje stanje Hrvata datira u glavnom iz khuenovskog vremena, [koje je u socijalnom pogledu prekinulo sve razvitke iz doba preporoda]. Zlo je postalo tim veće, što opozicija te vlade, u glavnom stranka prava, za gospodarsku, kulturnu i socijalnu politiku nije imala nikakovog smisla, te nije mogla vršiti korekturu proti vladi. Da su pravaši imali program i smisla oni su mogli prisiliti vladu da što radi, kritikom i privatnom organizacijom u tom smjeru. Nijedna svjestna vlada ne može dopustiti, da ju privatna inicijativa opozicije preteče i plodnim još radom otme prestiž.

Tako je s krivnje odozgo i odozdo sve trglo unatrag.

Onda je početkom XX vijeka došlo hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo. Ono nije imalo uvjeta da rane iz khuenovskog vremena zacijeli. Naprotiv ono je narodnoj stvari neizrecivo škodilo jer je uništilo ono malo političkog ugleda, što smo još imali, ojačalo je sve razorne i protunarodne elemente, u najvažnijim momentima sasvim nas krivo orientiralo, i dovelo nas u sasvim jalovu opreku sa državom, uslijed koje tako reći cijela jedna hrvatska generacija teško kompromitirana, izlučena iz političkog rada u svojoj domovini.

Ovo su uzroci nepovoljnog stanja Hrvata u oči svjetskog rata.

Bilješke

1. trik, doskočica
2. Sama kraljevina Srbija nije se orientirala po tim principima. Srbija je bojkotirala austro-ugarsku trgovinu, ali je poravnala pute njemačkoj, te je poznato, da je u svom izvozu Njemačka istisnula Austriju iz Srbije. Pogodovanje njemačkoj trgovini sigurno nije shodno sredstvo za borbu protiv »Dranga.«
3. Dalmacija mjestimice samo njekoliko kilometara.
4. »Srpska Riječ« u Sarajevu donijela je u martu ili aprilu 1909. članak u kome doslovce stoji: »Mi smo izgubili partiju«. Bosanski državni odvjetnik je bio dosta pametan, da to pusti pasirati. U Hrvatskoj naravski, nisu iz tog značajnog priznanja ništa naučili!
5. zanemariva vrijednost, sitnica
6. začarani krug (naziv logičke pogrješke gdje se nešto objašnjava samim sobom)
7. u najboljoj vjeri