Svjetski rat i Hrvati/Posljedice rata
| ← Uspjeh rata | Svjetski rat i Hrvati — 3. Posljedice rata autor: Ivo Pilar |
Rat i Hrvati → |
O uzrocima rata bilo je najlakše govoriti: oni leže kao gotove činjenice pred nama. Već je teže bilo govoriti o uspjehu rata, ta on je još u toku. Najteže je pako govoriti o posljedicama rata, gdje danas nitko nezna i nitko ne može točno znati, kako će on svršiti. Tu već moramo u znatnoj mjeri polaziti sa predpostavaka, moramo baratati sa mogućnostima, računati sa vjerojatnostima, koje nisu nikad cijele oline[1], nego postotci i po veličini postotaka moramo se odlučiti, da li ih prihvaćamo u naše proračune ili otklanjamo.
Nastaje pitanje, je li korisno baviti se tim problematičnim poslom. Kratko razmatranje poučiti će nas, da je ne samo korisno, nego i nužno. — Današnji rat tako je nješto strašno gorostasno i neviđeno, da posljedice iz njega proizlazeće također moraju biti strašne i teške. — Od najveće važnosti je dakle za svaki narod, da si predoči sve te mogućnosti, i da si za vremena za svaku osigura držanje. Taj silni interes, koji se u Njemačkoj, Austriji i Ugarskoj očituje bezbrojem publikacija, članaka i političkih govora postoji i za nas. Za to držimo, da je i za hrvatski narod od najvećeg interesa, da si moguće posljedice rata točno predoči i iz njih zaključke povuče.
Prvo je pitanje, koje nas vodi do prosuđivanja posljedica: Kako dugo će rat trajati? — Odgovor: vrlo dugo! Sile, koje su angažovane, ogromne su, bez paralele u svim dosadanjim ratovima. Interesi, o kojima se radi, veliki su, snažni, ili kako ono reče onaj engleski parlamentarac: igra ide o vrlo velike uloške. — Začetnik je rata, kako smo već ustanovili, trojni sparazum, makar mu je uspjelo, da odium formalnog započetka navještenje rata, svali na centralne vlasti.
Među članovima, i aktivnim sudionicima entente u ratnom koncertu očevidni je kapelnik Engleska. — Ona ima nedvojbenu duševnu premoć nad saveznicima i izvršuje neodoljivu sugestivnu moć nad njima. Svi se daju slijepo od nje voditi. Engleska im sugerira misli i osjećaje, ispravne i krive, kako joj je drago, upravo tipički slučaj sugestije gomila. — Engleska je pako poznata majstorica, da tuđe vojne sile izrabljuje u svoje svrhe. To su već i najbolji ruski duhovi upoznali, i od Rusa potiče isto tolika zlobna, koliko istinita krilatica »da će se Engleska junački boriti do zadnjega ruskoga vojnika.« — Usprkos toga saveznici Engleza nisu kadri slomiti te sugestije. Naprotiv umiru naglo oni, koji se usuđuju oprijeti engleskoj sugestiji kao na pr. Jaurès, Witte itd., i povijest imaće riješiti pitanje, nisu li baš od te engleske sugestije umrli. Engleska je geografski tako povoljno smještena, da se kontinentalni ratovi ne vode na njenom teritoriju. Nijedna pako morska sila ne dostaje, da blokira britanske otoke. — Za to će Engleska vazda najmanje trpiti od rata i dosljedno tome dugo bez poteškoća u ratu uzdržati. A dok Engleska može uzdržati, ona će vazda znati sugerirati svojim saveznicima, da i oni još mogu, i oni će pod tom sugestijom ići do najskrajnijih granica fizičke mogućnosti. A pošto je na strani centralnih vlasti ne manja snaga volje odoljeti i održati se, to je jasno, e će rat dugo trajati. — Rat će dakle iscrpsti strahovito sile svih dionika, sile financijalne i fizičke. To je neizbježivo, ako kakova nepredvidiva katastrofa ne završi rata. Da ne bi bilo nesporazuma, valja istaknuti, da ta katastrofa ne će biti na bojištu. Mi smo se dosele mogli uvjeriti, da u ovom ratu na bojištu neima katastrofa. I jedna i druga strana podnijele su udaraca, koji se mogu nazvati katastrofalnima, pak ipak to nije bitno promijenilo situaciju na bojištu. Gotovo neiscrpivi rezervoiri naroda opet sve zatrpaju; silna produktivna snaga moderne industrije nadoknadi sve gubitke ratnih tehničkih sprema. I tako je svakoj od sila bilo moguće, da u najkraće vrijeme izravna svaki poraz. Ta katastrofa koju smo spomenuli, mogla bi biti politička ili socijalna, na pr. veliki japansko-kineski rat, u koji bi Amerika bila upletena, revolucija u kojoj od zaraćenih država, uspješan atentat na koju od vodećih osoba rata ili slično. — Valja ali ustanoviti, da dosele neimamo nikakove osnovke, ovakovu katastrofu kao konac rata predvidjeti.[2]
U razmjeru sa ogromnim obujmom toga rata pozitivni uspjesi njegovi biti će minimalni. — To polazi već iz našeg shvaćanja, da je ovaj rat pokušaj tripple entente, da uništi Njemačku i Austriju, koj ne će uspjeti. Kraj ove situacije nisu pozitivni uspjesi u većem opsegu ni mogući.
Teritorijalno ne će ovaj rat donijeti velikih promjena. U glavnom raditi će se o Belgiji i Srbiji. Sve drugo riješiti će se ako ne drugačije — ono putem kompenzacija.
Sudbina Belgije ovisiti će o uspjehu konačnog hrvanja između Njemačke i Engleske, o tome je teško što kazati.
Više nas zanima sudbina kraljevine Srbije i Crne Gore.
Najveći dio posljedica ovoga rata biti će negativne naravi. Sve zaraćene države pretrpjeti će strahovite gubitke, na ljudskom materijalu, financijalno i gospodarski. Ja mislim, da ne idem predaleko, ako ustvrdim, da će preko 10 milijuna ljudi ginuti, ili postati za svaku gospodarsku privredu nesposobnim. Već sama činjenica, da deset milijuna najkrepćih ljudskih sila ispada iz gospodarskoga života Europe, ostaviti će duboke tragove u njenom razvitku, te pokazuje strahovito znamenovanje toga rata. Onda dolaze opustošene pokrajine, srušeni gradovi, potopljeni i uništeni brodovi i silan potrošak svih zaliha hrane, tegleće marve, konja, kola, gospodarskog i tehničkog pribora itd. Narodno gospodarstvo svih europejskih država, a osobito zaraćenih, raditi će prvih godina iza rata samo sa najvećim poteškoćama, jer će se iza rata naći jednostavno vis-à-vis de rien.
Ovaj rat stajati će po našem računu sveukupno 120—150 milijarda kruna ratnih troškova. Ne vjerujemo u ispad da bi se komu mogla ratna odšteta nametnuti, konačno ne bi je mogao nitko ni platiti.
Iz svih ovih činjenica, kojim se ne možemo upustiti u detalje, jer bismo inače morali foliante ispisati, proizaći će:
- Oslabljenje zaraćenih država prema nezaraćenim državama.
- Oslabljenje europejskoga državnog sistema prema izvaneuropejskom t. j. naposeb prema Sjevernoj Americi, Japanu i Kini.
Sve zaraćene države će iza rata izgubiti na političkom uplivu, jer kroz čitavi niz godina iz tehničkih i financijalnih razloga ne će biti sposobne za ikakvu akciju. Ovu će slaboću naravski izrabiti svi oni, koji budu imali kakovih konkurirajućih interesa.
Najvećih žrtava ljudskih pretrpjeti će Njemačka i Rusija, jer imaju najveće bojne fronte.
Njemačka će se usprkos toga i velikih financijalnih gubitaka, od svih europejskih država prva oporaviti, i to za to, jerbo je od svih europejskih država biološki, socijalno, intelektualno i gospodarski najharmoničnije razvijena. Ljudske gubitke će Nijemci kraj svoga naglog porasta pučanstva brzo nadoknaditi, kroz 3—4 godine. Osim toga će Njemci htjeti svijetu pokazati, da su neslomljeni i neslomivi, te će stvarati čuda u regeneraciji svoje porušene trgovine, gospodarstva itd., te za to moramo odmah druge i treće decenije iza rata računati sa orijaškim porastom njemačke snage i upliva u svjetskoj politici. Kojim će smjerom ovaj razvitak udariti nije lahko predvidjeti, držimo, da će se Njemci još više baciti na svoje kolonije i pomorstvo, već za to, da mogu paralizirati svoje najljuće i najopasnije neprijatelje: Engleze. Ja držim da će potegnuti »der Drang nach Westen« i da bi s toga gledišta za nas dobro bilo, kad bi Njemci mogli zadržati Belgiju.
Rusija će svoje zapravo strahovite krvave gubitke također razmjerno lahko preboljeti. Najveće će ali poteškoće imati na gospodarskom polju. Ona se je naučila gospodariti sa jakim pritokom izvanjskog kredita, taj će sada presahnuti. Glavni vjeresijodavci Francuzi i Englezi biti će sami iscrpljeni, u Americi će sve europejske države tražiti kredita, uslijed te konkurencije ne će za Rusiju ostati toliko, koliko bi ona trebala. Prestiž Rusije izvanredno će trpiti. Ovo će biti drugi rat uzastopce, koj će za Rusiju nepovoljno ispasti i pokazati, da je ona kolos na glinenim nogama, tim više, što je ovaj rat poveden sa priznatom namjerom, da Rusija u Europi opere svo- je japanske poraze. Istup sa prohtjevima na Carigrad donijeti će Rusiji mnogo neprijateljstava, u glavnom će se to tek iza rata likvidirati. Ruski upliv na Balkanu biti će paraliziran za duže vremena osim u Srbiji, jer ona će samo Rusiji imati zahvaliti svoj opstanak.
Da li će ovaj rat imati u Rusiji za posljedicu nutarnji prevrat ili revoluciju nije lahko reći. Ruskoj je vladi hajkom na Njemce i prohtjevom na Carigrad uspjelo ovaj rat načiniti popularnim. Svakako će se ruski narod zamisliti u uzroke uzastopnih ratnih neuspjeha i kušati, da reformama postigne bolji razvitak na političkom i socijalnom polju.
Najtežu krizu moralnu i materijalnu imati će prepatiti Francuska. Što rat bude duže trajao, to će »Katzenjammer« iza njega u Francuskoj biti veći. Gorko će ondje razočarati, što rat usprkos silnih žrtava ne će donijeti Elzasa ni Lotaringije, nego naprotiv daljnih gubitaka na životnoj, financijalnoj snazi, na ljudstvu i imetku. Krik zdvojnosti odjeknuti će Francuskom, kad se začuje, koliko je ona u ovom ratu izgubila na svom ljudstvu. Po našem računu izgubiti će Francuska preko pol milijuna ljudi, mrtvih i neuporabivih bogalja. Francusko pučanstvo pomnožalo se je od 1896. — 1901. za 1.15% po tom razmjeru računajući, biti će Francuska tek nakon dvadeset godina nadoknadila svoje ljudske gubitke. Najljepše i najbogatije francuske pokrajine su od rata uništene, a francuska trgovina i industrija, usprkos velikog bogatstva, onako nisu osobito elastične i ekspanzivne. Posljedice rata biti će teška gospodarska kriza još otešćana nestašicom ljudi. Mi držimo da će to voditi do teških socijalnih i političkih kriza, koje mogu Francusku lahko dovesti do političkih prevrata, srušiti treću republiku, a kraj temperamenta Francuza, njezine vodeće ljude stajati glave.
Najmanje će u pučanstvu i svojim gospodarstvom trpiti Engleska. Englezi će do krajnih mogućnosti štediti toli svoje brodove koli svoje ljudstvo i pustiti rađe, da se drugi iskrve. Engleska će potrošiti od svih ratujućih država najviše novaca. No Engleska tako je financijalno jaka, da je to bitno ne će smetati. Na svom prestižu Engleska će najviše štetovati. Ne toliko radi ratnih neuspjeha proti Njemačkoj, jer taj će na koncu biti približno njeke vrsti remisa. Glavnu štetu pretrpiti će Engleska time, što će svi oni, koje je ona tijekom rata držala pod pritiskom svoje sugestije, na svršetku u oči uzaludnih žrtava buknuti groznim gnjevom proti njoj i njezinoj izrabljivačkoj politici. Ova strašna politika Engleske, da u krvi drugih naroda pravi svoje gešeftove, koju ona tjera već preko dvije stotine godina, biti će cijelom svijetu jasna. Ako Njemačka bude to znala izrabiti i uspjesima zaslijepljena ne postane nasrtljiva, biti će to zadnji rat, koji će Engleska voditi tudjim vojskama. Provale mržnje proti Engleskoj mogle su se već tijekom rata opažati kod Franceza, Rusa i Belgijanaca, ali zajednička nužda sve je to opet pridušila. Iza rata biti će to faktor, koji će biti odlučniji u svjetskoj politici od mržnje Njemaca protiv Engleza. Ovo će imati za posljedicu, da će Englezi morati sve više upotrebljavati svoju brutalnu bezobzirnost i ovo će dalje rađati sve više otpora i pogoršavati će njezinu političku situaciju. Uslijed toga će položaj matere zemlje prema kolonijama oslabiti, i to otvara izglede, koji, ako ovaj neuspjeli rat ne bude imao posljedicom dubokih socijalnih reforma u sjedinjenim britskim kraljevstvima, nedaju ružičastih izgleda za budućnost engleske svjetske države.
Dolazimo do Austro-Ugarske, koja nas, naravski najviše zanima.
Usprkos, svih gubitaka će Monarhija ojačati. Od g. 1866. rado se u Europi govori o Monarhiji kao o njekom bolesniku kome su mnogi liječnici (nu većinom oni, koji su interesirani na nasljedstvu) proricali skoru smrt. Ovaj rat je odsudna kušnja o životnoj snazi Monarhije, i ona će ju časno preturiti. U svijetu može trajno obstati samo ono, što se vlastitom snagom može održati. Monarhija će pružiti taj dokaz na dostojni način, to će se u političkom životu očitovati na taj način, da će ona uživati veći ugled, [i da će s njome više računati nego dosele.] Monarhija kroz njeko vrijeme ne će moći odlučno uplivati na vanjsku politiku, dok ne preboli posljedice rata. Kroz to vrijeme pretrpjeti će možda koj politički gubitak, ali tu joj ne će ići ni gore ni bolje, nego ostalim vlastima, koje će se u ovom strašnom ratu iscrpsti.
U nutarnjoj strukturi ne će se predbježno ništa mijenjati. Svi su narodi do neznatnih iznimaka učinili svoju dužnost potpuno i doprinjeli teške žrtve. Svako jednostrano pogodovanje, koje bi jedne zadovoljilo, a druge povrijedilo, izbjegavati će se, makar kroz njeko vrijeme. Nedvojbeno će ali iz ovoga rata datirati zametci dalnjem razvitku Monarhije, koji će uslijediti tek iza dužeg vremena, jer su vezani na dalnje događaje, koji se u Monarhiji u dogledno vrijeme imaju očekivati.
U nutarnjoj politici biti će znatnih promjena. Te promjene uslijediti će kao nužne posljedice izvanjske politike Monarhije. Ovoj politici uslijedit će njemačko-austro-ugarski savez, i sadanji rat je dokazao, da je politika sadržana u ovom savezu bila dobra, ne samo to, nego da je bila po Monarhiju jedina spasonosna. Nijedna druga država ne bi bila u stanju takvu pomoć dati Austriji u sadašnjoj borbi za opstanak, kao što je to mogla i morala dati Njemačka. Snaga toga ugovornog odnošaja ležala je u tome, što je on bio u jednakom interesu obijuh kontrahenata.[3] Niti bi se u tom strašnom ratu bila mogla održati Austrija bez Njemačke, niti Njemačka bez Austrije.
Posljedica će toga biti, da će oni politički faktori, koji su ovaj ugovor zagovarali, ojačati, a oni pako, koji su ga pobijali, oslabiti i izgubiti na političkom uplivu. Ojačati će dakle Njemci i Mađari, a Slovjeni će izgubiti na znamenovanju. Makar kroz njeko vrijeme, dalnji razvitak ovisiti će o njihovom držanju.
Mi ovu činjenicu, premda Hrvati i Slovjeni, spominjemo posve mirno, ma kako ona bila za nas neugodna, čak i bolna. Tek one činjenice, koje upoznamo, svim mirom uočimo i njihove uzroke upoznamo, možemo ukloniti.
Dalnja posljedica ojačanja Njemaca i Mađara a oslabjenje Slovjena biti će, da će odnošaj u dualističnom uređenju utvrđen ostati, i da će kod preustrojstva Monarhije, u koliko ne bi do onda nastupile promjene, nepovoljno djelovati na buduću situaciju Slovjena.
Nismo u stanju biti toliko neobjektivni, pak ne vidjeti, da su si Slovjeni sami krivi ovom pogoršanju svoje situacije. Slovjeni nisu bili u stanju pročistiti svoj odnošaj prema Monarhiji, kano ni odnošaj svojih interesa prama Monarhiji i Rusiji. Od 60 do 70 godina svi naši neprijatelji svakom našem narodnom poduzeću predbacuju, da je panslavističko, i za državu pogibeljno. Nije se našao ipak nitko, da ide istraživati objektivno, je li u tom prigovoru ima štogod realno i opravdano. Proti tome prigovoru smogli smo samo prezir i omalovažujući smješak i primjetbu, da su svi odnosi Slovjena među sobom i prema Rusiji samo kulturne naravi bez političke primjese. — Ovaj današnji rat obara ovu našu obranu, koja je u toliko opravdana, što je odgovarala dobroj vjeri pretežne većine Slovjena u Monarhiji. Ne odgovara ali činjenicama, jer je izvan svake dvojbe, da je Rusija u težnji za svojim svjetskim carstvom odredila svima Slovjenima svijeta zadaću, da imadu biti pomoćnici ruske politike i konačno se rasplinuti u moru velikoruštine. — Slovjeni dolazili su u dilemu između svojih odnošaja prema Rusiji, koji su bili čuvstvene naravi, i svojih odnošaja prema Monarhiji, koji su bili racionalne, praktično-interesne naravi. I kao što kod Slovjena većinom odlučuje čuvstvo, često i prečesto su oni u velikim linijama svoje politike davali tom čuvstvu prevagu nad racionalnim i praktično-interesnim dijelom. — I tako je ovaj uspjeh samo neizbježiva posljedica jedne nepromišljenje i nedosljedne politike, koja je silom htjela sjediti na dva stolca, što, kako je poznato nigdje ne vodi do dobra uspjeha.
Uz to nisu Slovjeni shvatili bivstva Monarhije nisu si umjeli iskristalizirati jedan opširni, čitavu Monarhiju posežući zajednički program sa pozitivnim programom, nego su se ograničili lih na negativnu politiku, opozicije ili politiku sićušnih postulata.
Posljedice ove pogrješne politike od decenija biti će sadanje pogoršanje situacije Slovjena u Monarhiji, koja će biti tim osjetljivija, jer nijedan od slovjenskih naroda osim Poljaka, nije si umio stvoriti jaku situaciju u Monarhiji.
Ovaj rat biti će ishodna točka nove orientacije za buduću politiku Monarhije. Tek iza rata doći će u politici Monarhije do izražaja uvjerenje, da je ovaj rat bio najteža kriza Monarhije, odkad ona postoji. Ovo gledište vodit će do pogodovanja onih elemenata, koji su se u ovom odsudnom ratu pokazali kao vojnički najvaljaniji i najpouzdaniji elementi u vojsci. Valja ustanoviti, da mi Hrvati uz Poljake imamo u tom pogledu najpovoljniju situaciju u Monarhiji i da je to jedna od aktivnih stavaka u našoj politici. Aktivna stavka u toliko, da će se iza rata dati izrabiti, ako budemo pametni i dobro orientiranom politikom znali iskoristiti situaciju. Valja istaknuti, da smo onakvu aktivnu stavku imali i god. 1848., ali ju na žalost nismo znali izrabiti. Naše nastojanje mora ići za tim da ovaj put priliku na nikoji način ne propustimo, i da tolika krv hrvatska ne bude prolivena uzalud.
Vrlo je važno pitanje kako će se iza rata razviti odnošaj između Monarhije i Njemačke.
Za sada je Monarhija saveznica Njemačke. Već smo istakli, da je u svjetskom ratu ovaj savez izvanredno izvršio svoju dužnost. Da će neposredno iza rata biti diplomatski odnošaj ojačan, o tome iza takovih uspjeha ne može biti dvojbe.
Dalnja sudbina njegova ovisiti će o dalnjem razvitku internacionalne situacije. Ovaj savez bio je Njemačkoj asekuracija proti Francuskoj i Rusiji, a Austriji asekuracija proti Rusiji. Iza rata postati će ovaj savez poglavito međusobna asekuracija Njemačke i Monarhije proti Rusiji i time će on postati zidom proti proširenju ruske ekspanzije u srednju Europu. Njegova sudbina ovisit će o smjeru, koji će uzeti ruska politika iza rata, a o tom se danas ni približno ništa reći neda. — Uvažujući ali zakon socijalne ustrajnosti, držimo, da Rusija, dok ne bude u temelj oslabljena, ne će napustiti ni svoje težnje za ostvarenjem svjetskog carstva, ni težnje za osvajanjem Carigrada, ni težnje za narodnom i vjerskom asimilacijom svih Slovjena, a dosljedno tome ni težnje za uništenjem Austrije. Dok ta težnja pako postoji, postojati će i austrijsko-njemački savez kao prirodna i geografski uvjetovana protuteža te ekspanzije i za to moramo s njime računati još na nedogledno vrijeme.
Nastaje dalnje pitanje, da li će ovaj savez imati posljedica u nutarnoj politici, naročito ne će li taj savez, koji je danas još sasvim internacionalne prirode, dovesti do veza obijuh država nutarnje političke naravi.
Mi držimo da do ovoga razvitka ne će doći.
To je činjenica koju osobito mi Slovjeni moramo točno uočiti i upamtiti.
Neima dvojbe, da će činjenica ovoga saveza ići u korist austrijskih Njemaca, jer će oni pomoći u Reichu tražiti, a donjekle, ne u preobilnoj mjeri i naći.[4]
Ali i najljepša državna ili privatna pomoć iz vana ne može promjeniti prirodnih razvitaka država. Prirodni pako razvitak Austro-Ugarske Monarhije ne leži u njemačkom smjeru i na toj činjenici ne će ni austro-njemački savez ništa promjeniti, ako mi sami Slovjeni teškim pogrješkama ne bismo silom toga priveli.
Niz posljedica ovoga rata dao bi se izvoditi i dalje, ad infinitum. Mi moramo ovdje ali zaključiti, te samo još istaknuti, da će posljedica ovoga rata biti najveće na poprištu nutarnjeg duševnog života naroda. Ovaj strašni potres, koji je od jedared pokrenuo egzistenciju od 300 milijuna europejskih ljudi iz redovite kolotečine, koji je cvijet toga ljudstva odveo na bojište, s koga će se samo jedan postotak vratiti živ, ali sa užasom u duši, taj će potres ostaviti najdublji utisak u duši europejskih naroda, a dosljedno tome i u razvitku svjetske kulture. Kakav će rezultat tih utisaka biti, ne po dubini, nego po sadržaju, i kojim će smjerom krenuti kulturni razvitak čovječanstva toga ne može nitko živ znati. Za to ni ne kušamo prikazati, makar smo na mnogom drugom polju kušali smjelim kombanicijama odgonetnuti vjerojatni tok razvitaka.
Svi ali narodi, koji hoće da žive i da si u svijetu stvore uvjete života, imati će dovoljno razloga, da ovaj razvitak najvećom pozornošću prate.
Nadam se, da će sada austrijskim Slovjenima postati jasno, kako je Rusija ovim ratom teško oštetila njihove interese. Držimo ovu ustanovu tim važnijom, što je Rusija takodjer svojom politikom i za balkanskih ratova nedvojbeno teško oštetila slovjensku stvar na Balkanu. U balkanskim ratovima uspjesi su postignuti slovjenskim naporom i plaćeni slovjenskom krvi, ipak su skorup uspjeha obrale neslavenska Grčka i Rumunjska. To je Rusija tako htjela, i pod tu cijenu postignut nenaravni uspjeh, da je Bugarska, koja je najviše žrtava doprinjela, najmanje, a Srbija, koja je neusporedivo manje žrtava doprinjela, mnogo više dobila. Sve to samo za to, da Bugarska bude oslabljena i ne bude na putu ruskim prohtjevima na Carigrad, a Srbija ojačana, da može biti tim uspješnije oružuje proti Monarhiji.
Nadam se, da će Slovjeni u Monarhiji jedared uvidjeti, da će ruska politika vazda oštećivati interese neruskih Slovjena s jednostavnoga razloga, jer ona identificira slavenstvo i velikoruštinu, dosljedno tome ne poznaje drugih interesa doli velikoruskih i dosljedno tome smatra ne samo svojim pravom, nego i svojom dužnošću oštećivati svaki interes, koji nije ujedno i veliko-ruski, dotično interes države, koju su oni stvorili.
Ako se austrijski Slovjeni dovinu do ove spoznaje, onda nisu uzalud krvarili u svjetskom ratu, onda će doskora popraviti loše uspjehe ovoga rata i otvoriti si mogućnost povoljnoga razvitka u Monarhiji.[5]
Bilješke
[uredi]- ↑ odrediva i mjerljiva veličina
- ↑ Konac rata mogla bi biti ruska revolucija, koja je 7. ožujka 1917. započela.
- ↑ sudionik pri zaključivanju ugovora, ugovorna stranka
- ↑ Vidi brošuru Munin: Oesterreich nach dem Kriege. Forderungen eines aktiven oesterreichischen Politikers. Tat Flugschriften, Eugen Diederich, Jena 1915.
- ↑ Do iste spoznaje došli su već njeki srpski političari, naime da je ruski upliv koban za Srbiju i znači samo izrabljivanje Srbije za ruske interese. Vidi Dr. Vladan Georgewitsch: Die Serbische Frage, 1909. Deutsche Verlagsanstalt. Stuttgart & Leipzig. St. 67. Samo politika Karađorđevića isključuje, da se srpski narod emancipira te hipnoze.