Sveta Rožalija/Dio treći/14

Izvor: Wikizvor
XIII. Prikaza kužnoga pomora u Siciliji. Sveta Rožalija —  Dio treći 14
autor: Antun Kanižlić
I. Rožalija napast paklenu prikrstivši se otira i napisanom odlukom pokripljuje se.



XIV. Plač Sicilije. Skaže se Milosrdje imajući u ruci cvit od ružice. Pomor pristane. Prilika je Rožalije, proti kugi odvitnice.

Razmišljajuć kužna silu od pomora

Sicilija tužna plakaše kod mora:

"Ah, ja li sam, koju tri nadmorske gore

i kraljicu svoju kružeć štuje more!"

Zacvilivši skine krunu s glave svoje:

"Idi, kruno, gine sad kraljestvo moje!

Ah, što cvilim: gine! Ja kraljica prije,

sad mi niti sine od kraljestva nije.

Porazi me vila crna, kao robje

moje je odnila kraljestvo u grobje.

O Mesino, gdi si, desno moje oko?

Što si bila, nisi; grebje si široko.

Katanijo, što si? Za ukopat kosti,

koje kuga nosi, nejmaš mista dosti.

Gdi jest puk tvoj sada, o Panormo bili?

Vidiš kako pada, ruši se i cvili!

Gdi ste brda rodna, polja odabrana,

bogata i plodna, Italije hrana?

Tko će sijat, nije; pomrli su kmeti,

neg što kuga sije, to smrt ide žeti.

Zemlja crna mati gleda novo i čisto

da mrtvacem dati može za grob misto.

Na što ja kraljica dojdoh tužna i pusta!"

K nebu plačuć lica okrene i usta:

"Jur jest tuge dosti, kad će biti svrha?

Vidiš, Bože prosti, jur jest priko vrha!

Nitko proti tebi zato se ne tuži:

svaki kriv je sebi; što pati, zasluži.

Zaslužiše puka grisi višje puta,

da ga udre ruka tvoje pravde ljuta

i da lica tvoga ne bojeć se zloba

s pedepsom kužnoga ukopa se groba;

da ju Etne plamen zažge, proždre more,

da obore kamen grobni na nju gore.

Ali milost tvoja i blaga dobrota

veća nego moja jest bila grihota.

Ah, nek veće duga od osvete stane

ruka; nek se druga od milosti gane!

Ako vridna toga nisam, kako znadem,

vridne roda moga odvitnice imadem:

Agatu i divu Luciju, da mene

zagovori krivu i tebi spomene,

i rajske ostale sad dvorane tvoje,

koji tebe fale, cvitje gore moje.

Amo na nas lice, na nas pogledajte,

pomoć, odvitnice, vi svojima dajte!

Uzdisi mogući i prošnja jest naša,

kad nas priporuči Bogu vridnost vaša."

Nut, magla se dili ter se razgaljiva,

zrak se drago bili, nebo razvedriva,

sunce željno sine i radosna duga -

zlamenje da mine skoro kužna tuga.

I vidih u zraku, da z družbom leteći

Kuga u oblaku ružnom bižeć ječi.

A u kratće svine lipotu svog kruga

i tužnu obsine Siciliju duga.

Na dugi sideći Milosrdje diva

i ružu noseći radost navistiva:

"Sicilijo, nova ruža tvoje gore

eto sad te ova sama pomoć more!

Molba tvoja vruća i suza prolita

kod Boga moguća jest plod ovog cvita.

Ona nebo probi, prid pristolje zajde

Božje, milost dobi, ružu ovu najde.

Tari suze, čelo vedri, crno svuci,

raduj se, veselo sad ruho obuci.

Cvit jest odabrani, mirisa moć jaka

od kuge obrani, čisti otrovu zraka.

Kripost ovog cvita u špilji neznana

višje pet sto lita biše zakopana.

Našast sad na diku svitlu ide sebi,

u ovomu liku bude obramba tebi.

Ali nije za te samo, neg u njemu

proti kugi cvate svitu pomoć svemu.

Nebeskomu daru na vično zlamenje

valja na otaru da skažeš poštenje."

I kad, da podade ružu, ruku prigne,

viđenje se ukrade i od oka digne.

Ljubav pako reče: "Čudo to u cvitu

sad nitko znat neće, skrovito je svitu.

Odvitnicu zvanu vilovi došasti,

ružu sad neznanu, budu vidli cvasti.

Kad osmog Urbana imena ovoga

Rim vidi obrana za pastira svoga,

onda, premda kasno, s mirisom će dahnut,

prvi put i jasno slavom kano svanut.

Sicilija mati, da kužnu bol gasi,

prva hoće znati, da svitu razglasi.

Dostojan cvit raja posvud se raziđe

i do svita kraja glas od njega priđe."

Tako me pohodi Ljubav i na službu

još mi često vodi anđeosku družbu:

da me razgovore, k meni se nasele,

kad sa mnom govore, slatko me vesele.

Još mi prikaziva (kakvo čudo to je?)

z dragim Majka Diva sinkom lice svoje, -

lice ono, koje za pogledat moći

jedan put bi svoje vridno izgubit oči.