Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Ali to ne bijaše dim lađin, no isparine, što se dizahu s mora već ogrijanog suncem, navješćujući, da će taj dan biti još topliji i ljući. Ču se najednom lupkanje papaka i kopita, i nekoliko koza banu najprije iz uličice na obalu. Dizale su uvis glavu, potresujući nozdrvama i bliješteći žutim očima. Stado ovaca nagnu za njima, blejeći i obazirajući se kao da nešto traži. Dvadesetak mazgi uznemirenih od muha zagleda se odmah u one sudove na rubu obale i poče da njišti. Životinje su osjećale blizinu neke vode; ali kao da su slutile, e to možda nije ona prava, pa su bivale još nemirnije. Kada ugledaše kablove i vedra, iz kojih su uvijek pile, a u njima se nešto blista i zrcali, one navališe na sudove. Srtale su u stisku i gužvu, hitajući se nogama, vitlajući rogovima, grizući se zubima. — Ha, moja! Na! — Iš! Tamo se! — Nalokat će se. Nadut. Krepat. — Goni natrag! Tiraj! Nije bilo sile, da ih odbije. Mazge su bjesnile. Mahale glavom i bacale se stražnjim nogama. Neke uvukoše gubicu u vedro; počeše piti more. — Joj napasti! Propast će nam prî mraka. — Nazad! Udrite! Stade vika i gonjenje. Žene se hvatale ovcama oko vrata, držale koze za rogove propinjući se kao i one, vukući ih konopom. Neki se dugonja grohotom smijao; držao se za trbuh i klicao debeloj ženi, koja se, pušući kao mijeh, crvenjela u licu, boreći se sa svojom kozom: — Ha! Ha! Kuma Mande, zač nisam i ja kakav vaš jarac! Drukčije bi onda svršilo. I ta bi dreka i gužva bila još dugo potrajala, da se nekoliko ljudi nečemu ne dosjeti. Skočiše na rub obale, izliše more iz onih sudova. Sad su životinje išle od suda do suda, ližući mokro drvo i njišteći i blejeći kao da se tuže. Zurile su u vedra oborenih glava, s jamama na bokovima, kazivajući rebra i kosti kukovâ i hrptenjače. I sve su stajale na istome mjestu, ne dajući se nikamo od onih sudova, ne mičući se, iako su muhe i obadi letjeli na njihove kraste i rane; žedni i oni kao još nikada. — O, Bože, pokore! — A ča ćemo sada s tim živinam? Opet se nađe neki, koji ih nauči, što da se uradi. On digne jedno vedro i poče njime vabiti svoje tri ovce, idući polagano natraške. — Na, moje! Na! I na taj znani zov životinje pođoše za njim. Čovjek prijeđe na drugu stranu luke i veza ovce u hladu pred vratima nekog dvorišta. Njegova se obitelj skupi sa životinjama okolo praznog vedra. Sva se gomila rasu na takav način; zaklonila se u sjenu od kuća, jer je sunce bilo već visoko i počinjalo da žeže. Niotkuda ni ćuha vjetra u tišini drage. Tlo je već gorjelo pod nogama. Osjećao si, da ti svakim udisajem ulazi u pluća nevidljiv plamen.
79