Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
teljsko i u toj svjetlosti, što se razlila po luci, i u tom suncu, koje čitav dan gleda u našu drȁgu. Opet viđam nešto novo pred svojim očima. — Oče, — rekoh — a čime se tjera Bijes Suše? — Vodom, sinko, — odgovori on smiješeći se mojim riječima. A majka klikne, prožeta opet nadom: — Voda nam već dolazi. Potjerat ćemo i tu neman. Ne boj se. Vlado! I ona se ne prevari. Toga istog dana stignu s kopna vijest, da će bunar-lađa doploviti sjutradan u luku.
III. Sunce bijaše istom granulo, kad prve žene siđoše iz Velog sela k moru. Nosile su prazna vedra na glavi. Za njima su trčkarala djeca s bakrenim sićima, kojima se crpa voda iz bunara, s dižvicama, s mješčićima i s tikvama, što se u njima nosi piće težacima u vinograd, pa i s kablovima, u kojima se daje voda životinjama. Dolazila su nova čeljad prteći također drvene sudove, još veće i čudnovatije: velike »maštele«, u kojima se pere rublje i odijela, kotlove i kazane, što ih dva čovjeka mogu nositi na ramenima samo onda, kad im provuku štapinu kroz oba uha. Ali se mi djeca najviše začudismo, kad ugledasmo kod tih ljudi i nekoliko kopanja, što se u njima kruh mijesi. Čeljad nagrnuše na obalu, da porede sudove uz samu ivicu; da grabe more i sipaju ga u vedra i kotlove; da peru, čiste i stružu. Kvaseći i namještajući bolje dužice i obruče već davno rasušene i rasklimane, bojahu se, e bi lađa mogla banuti prije no obave svoj posao, pa nasta vika i guranje. Svađahu se za mjesto, jer se sve tiskalo prema rubu obale; škropljahu se morem; otimahu jedni drugima sudove, tvrdeći, da su netom sada otkrili davnu krađu. Ali u svemu tome nije bilo prave ljutnje. Nešto im blažilo srdžbu. Čut će se najedanput zvižduk bunar-broda, okrenut će lice prema vratima uvale i ugledati lađu, što riga dim iz dvaju širokih dimnjaka. Lađa će pristati, a oni će dignuti sve te sudove, potrčati onamo, gledati, kako mlazovi vode teku šušteći i pjeneći se u vedra, kablove, kotlove, bureta i kopanje, pa će im duši odahnuti. Prignut će se, držeći se rukama za rub suda, pružiti dolje vrat i glavu i piti vodu, kao ovce, kao mazge, dugo, požudno. Ustat će zatim mokrih obraza, dok im nešto vode teče niz bradu i vrat u prsa. Onda će dignuti teret na glavu, na rame ili na leđa; požuriti se u selo. I svog bremena ne će tada ni osjećati: povratak će im biti lakši no dolazak s praznim sudovima... Međutim su ljudi i dalje stizali. Kao da se čitavo selo selilo k nama. Bilo je među njima i mnogih, koji su imali daleko od mora svoje vinograde, pa u drȁgu nisu nikada silazili. Gotovo su sva ta čeljad bila mršava, garava od sunca, ruku punih žuljeva i napola ukočenih prstiju, koštanih lica i savitih leđa kao da su se i sad prignula prema zemlji dok mašklin krči golet. Starci ćelavi i krezubi. Djeca krivih nogu i vlasi požutjelih od sunca, nalik na usahle cvatove kukuruzove. — Je doša'? — klicao je malne svaki, netom bi stignuo na obalu. — Eto grê! — odgovarahu drugi pokazujući titravu maglicu pred ušćem uvale.
78