Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
IV. U uličici pred našom kućom bijaše najviše hlada, pa je ona bila puna ljudi — ponajviše starijih —, što su sjedjeli na zemlji uza zid i na pločniku našeg bunara. A bunar je bio otvoren, e svaki odmah vidi, da je prazan. Stajahu širom otvorena i vrata našeg stana, na kojima se smjesti naš otac; znao je, da će tako — razgovarajući s ljudima — zaštititi najbolje svoju obitelj od kakve nenadane obijesti ili zloće te čeljadi. Ona su ondje sjedjela i gledala u nj upaljenih očiju, obješene donje usne, što je otkrivalo desni pod pokvarenim zubima, i klonulih mišića udovâ i lica, u svemu nalik na krdo žednih i izmučenih životinja. — Znaju, gospodine, sve se to lako trpi, kad se vidi, da pomoć ne će falit, — govorio mome ocu neki starac. — I pomoć nam eto dolazi. Ne će ni nama biti gore no drugima na otoku, — reče otac, naglašavajući, što je više mogao riječ »nama«. I ja sam osjećao, kako mi je time htio reći, da je i za njega dio one nade, što je ulijeva u njih, i da je i on jadan kao i oni, jednak njima u toj općoj nevolji. Govorio je, kako su građeni brodovi, što prevoze vodu, kojom brzinom plove po moru, i kako im pune nutrinju živom vodom iz gradskoga vodovoda. — Ha! Ha! — klicali su težaci mljaskajući jezikom, kao da već osjećaju u ustima tek vode, što je očekuju. — Tako! Tako! Nek se jednom site i nas siromaha! I on je nastavljao, hoteći da ih razvedri i osokoli. Čak im donese svoj stari barometar. Stade im tumačiti i kazivati, kako ta čudna sprava kazuje već od sinoć, da će kiša doskora pasti: dignut će se jedna od onih naglih oluja, bez kojih ljeti nema kod nas dažda. Seljani su kimali glavom kao da se malo uzdaju u tu cijev. Više su vjerovali u lice čovjeka, koji je inače bio i s njima škrt na riječima, a znali su, da nikad ne govori uludo ili iz kakve šale. — Jest! Voda dolazi. Danas za nas, a možda već sutra za naše loze i masline. — E, e, — cerili se ljudi. — Da bi Bog dao! Ali se začu krupan i svečan glas: — »I Gospodin pogleda na zemlju, a ova bijaše pokvarena i puna bezakonja...« — Ho! Ho! Eto i njega. A onaj je glas nastavljao, uvijek jači, kao da se hoće nametnuti: — »I Bog reče Noji: Evo, pustit ću potop na zemlju da zatrem ljude i živine, da istribim svako tilo, u kome je živa duša...« — Muči, Profeta! — Začepite usta fratru! — Ti nama o potopu, a mi krepajemo od žeje. — »Bit će muke i pokore; plača i škrguta zubi. Plačite, kćeri jerusolimske!« — Muč', gavrane! — Hod' tamo... k babam!
80