Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
E, tu je. I ja ga čuvam. Ničega se prljava više ne dotičem. Čuvam se zbog njega. Oh, vratit ću joj ga svijetla i čista, kao što mi ga je i dala.
V. Prenuh se. Mačka je sjedjela blizu mene. Nisam bio ni čuo, kako se došuljala do litice. Oprano je rublje stajalo uz nju. — Svršila sam, al' se bojim kiše. Mi u kući bez vode. Nitko ne će da dade ili uzajmi. Ja hitro ovamo, a gle: kiša! A kaplje su padale na nju, krupnije i gušće. Stisnuh se uz liticu. Ona uđe i sjedne. Bilo nam je tijesno. Dodirivala me bokom. Neko smo vrijeme mirno stajali motreći igru kapljica na vodi. Čuo se šum smrekâ, maslinâ i mora. Ali voda nije na sve jednako progovarala. Tri se plača slijevahu skupa u jednu tihu žalbu. — Ha! Ha! Šta bi ljudi, da nas sada vide? Ne bi meni ni to oprostili. — A zašto? — Gospodine mladi, kad biste Vi sve znali. Stotinu pasa na jednu mačku. A nitko se ne trudi i ne muči kao mi. Čudim se, da me i Vi sad ne tjerate. Ja nisam znao, kako da je utješim. Stisnuh se još više, da joj bude bolje, da uđe sasvim u zaklon. To je uzradova. Zaštiti i noge. Okrenu tijelo k meni. Metnu ruku iza mojih leđa. — Kako tu miriše! Prostrli ste smilja. A ja sam bio počeo da osjećam onaj neugodan vonj — zadah po šuškoru u grmu i vonju po gušterima — što je sada jače izbijao iz njena vlažnog odijela. — Al' ste Vi dobri! Oj, kad malo odrastete!... Nemojte se zbog mene tako stiskati. Naslonite se na me. Tako. Htio sam izaći, jer me hvatao čudan nemir. Njeno mi je koljeno smetalo. Njezin me rukav škakljao iza uha. Prasnu grom. Kiša jače udari. — Vaj nama! — kliknu ona obijesno i stade je smijeh. Onaj mi se hihot nije sviđao, jer mi je neki drugi bio negdje u svijesti. Ali ja vidjeh, da su joj zubi ravni i bijeli, desni zdrave i svježe. Kad drugi put zagrmi, ona me kao od šale privinu čvrsto k sebi. — Zar te nije strah, mali? Da me odmah ne pusti, bio bih u prvi trenutak skočio i pobjegao. Ali kad ona ponovi tu igru, ja joj se više ne oteh. Neka je vatrica gorjela već u meni; probija naglo iz one dubljine, što se bijaše otvorila i onda, kad sam sjedio uz Emu. Al' ovog puta uz onu istu milinu osjećao sam i odvratnost, koja mi smetala, a i mamila me, da je svladam, da je nekamo potisnem, ugušim u sebi. — Milo si ti dite.
73