Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Osjetih draganje ruke niz moja leđa, pritisak nečega okrugla i tvrda o moja prsa; topao, gô vrat pristane uz moj obraz. I u to vrijeme sinu mi nešto bijelo, a kao pozlaćeno suncem, ispred očiju. To blistaju Emina ramena u svjetlosti ljetnog poslijepodneva. Spopada me neko ugodno pijanstvo, od kojeg duboko blaženo dišem. Još neokušana slačina razlijeva se po mom jeziku, penje mi se na nepce. Odgovaram, stiščući rukama, zagrljaju i njima nešto tražim. I desnica mi je ušla u nečija prsa i zgrabila nešto nalik na jabuku, glatko i toplo. I ja ne znam više za se. Htio bih nešto svladati, pobijediti, ali ne znam zapravo ni što, ni kako. Muka, velika muka, i odvratna i slatka... A jer ne mogu nešto, što ne znam, puštam, da ona sila mota i vitla mnome. Jedne me nemirne vruće ruke glade, diraju mi čitavo tijelo, tiskaju mi obraze na spružen vrat, na razgaljena prsa. Igračka sam neke divlje sile, ugrijana slamka u vrtlogu vrućih ljetnih vjetrova, kad zemlja gori. — Oh, da si veći! stariji! Ali ja ne čujem. Osjećam u sebi toplinu naših litica nepomičnih pod suncem ljetnim; omamljuje me vonj smilja i smrekine kore, kad suša i vrućina mame iz nje smolu. Otvaram usta. Žedan sam neke bistre, čiste vode. Pružam ih i tražim. Nešto mi toplo i meko dira usne. Hvata ih; siše. — Ah! Ema! Ema! Ali to nije ono, što sam ja htio. Hoću da se otrgnem. Vrisnuh. Osjetih bol. Djevojka me bijaše ugrizla ljuto, do krvi. Prenuh se kao oda sna. Dođoh k sebi. Skočih. Ona ostade ležeći, sva razbašurena, razgaljenih grudi. — Ha! Ha! Ha! — smijala se zgrčenih usta i gledajući me ukočenim zelenkastim očima, što se sjale. — Mačka! Mačka! — viknuh ljutito i s prezirom. — Ha! Ha! Baš si ludo dite. Sad sam opet osjećao vonj po zmiji i gušteru. Sve mi na njoj bijaše odvratno. Onaj me smijeh tjerao u srdžbu. — Idi! Udarit ću. — Poh! — reče ona pa se dignu na koljena; zakopča se. — Ogrebla sam te od dragosti. Bit ćeš i ti brzo gotov momčić. Dragi! Mili! Htjela me pogladiti rukom. Ja je grubo gurnuh i viknuh: — Iziđi! čuješ! I ona izađe uz laku kretnju bokova. Sveza rublje na leđa. Pogleda me još jednom namignuvši mi obijesno. Nestade je niza strminu u kiši, što je sada sitno padala. Ja ostadoh u skloništu. Pipao sam ranu na usni i gledao zatim krvave prste. Najedared stadoh, promatrajući ruku. Onog srebrenog prstena nije bilo na njoj. Obazreh se, kleknuh, pretražih tlo. Gurnuh sve grančice i ušće van, da lakše tražim. Opipah sve. Al' nigdje ništa. Skočih napolje.
74