Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Otkrih na proplanku blizu našeg vinograda dvije litice, što su me mogle lako štititi od: vjetra i od očiju prolaznika. Uspio sam zakotrljati odozgo na njih nekoliko ovećih komada kamenja i napraviti im onda jak krov: U onome zaklonu nisam se više ni dažda bojao. Pokrih tlo suhim lišćem i grančicama; zatrpah neke otvore i rekoh: — To će biti moja ribarska kolibica! Dolazio sam sada svako poslijepodne, da smjestim tri male vrše u lučicama ispred obale i pokrijem ih pažljivo kamenjem, da prevarim lakše ribe. Zasukanih hlača, stajao sam do koljena u moru, žureći se u poslu, jer je voda bivala svaki dan hladnija. Onda sam išao u kolibicu, da u njoj sjedim i što duže čekam, dok se što ne ulovi. Jednog puta, dok sam još gacao po moru, prođe uz obalu mlada seljanka. Pozdravi me i reče: — Samo da nas kiša ne potjera! Ja ne odgovorih. Poznavao sam je, pa mi nije bilo pravo, što je vidjela, gdje sam namjestio vrše. Bijaše ona jedna od »Mačaka«. Pravog joj imena nisam bio nikada čuo. Znao sam samo za taj nadimak, što su ga ona i njezine sestre baštinile od pokojne »Mačke«, udovice okretne i promećurne, koja je kupovala ribu u dragama, a prodavala je u dalekim mjestima, čak i nasred ostrva. Vidjeh je više puta, kako hitro hoda — od mjesta do mjesta, skakućući po kamenju, i noseći na glavi košaru, što izdaleka vonja po ribi. Svi su je rado dočekivali, ali je nitko nije puštao bez prijeke potrebe u kuću, jer su u Mačke bili dugi prsti. Kad naglo umrije, ostavi kćerkama malu kučicu i onaj nadimak. A mlade »Mačke« bijahu djevojke zdrave, hitre i radine. Al' ih je loš glas majčin i sada pratio. Iako vita stasa i ljepuškasta lica, momci su od njih zazirali. Ljudi ih zvahu samo onda na rad, kad nije bilo straha, da im štogod odnesu. »Mačke« su htjele sve vidjeti, svačega se dotaći. I ja se u prvi čas pobojah, da će ova potražiti moje vrše i u njih bar zaviriti. Ona pođe do ploča, skine breme, klekne uz kamen i poče prati. Plákala je krpu u vodi, tukla njom o ploču, savijala je u kolač, pa onda trla, vješto, snažno, da je opet smoči; i tuče i tare, dok bi je napokon sažela i metnula na stranu. Kretnje su joj bile hitre i elastične. Ramena i bokovi njihali joj se ritmički. Nešto mačjega bijaše doista u njenim gestama. S kolibice moglo se vidjeti i mjesto, gdje mi bijahu vrše. Odlučih sjedjeti pod liticom, sve dok djevojka ne pođe. A ona će se sigurno žuriti, jer bi moglo i kišiti. Pođoh ravno u kolibicu. Velik, dubok mir u luci; samo čuješ, kako seljanka lupa, dugo, bez prestanka, uvijek jednako, a jeka joj jedva odgovara: taji se i ona. Zaliv je u nekoj sjeni; površina se vode gotovo crni. Pada i po koja kapljica kiše, kao da čuješ, kako je udarila o vodu; a vidi se kolobarić, što je od nje odmah nastao, pa se sada polagano širi. Eno: gurnuo je o dva tri druga. Kolobari se prekinuli, lukovi se isprepleli; čitava je jedna mrežica nastala na vodi. Velika je tuga svuda razlita. Kako je sve drukčije bilo onog dana, u ono popodne! I ja mislim na Emu. Kao da je opet vidim, onako bijelu, čistu. Lice joj je kao u čas, kad je pjevala. Ali je možda i još tužnije; to je sada tuga bez slačine. I ona ne gleda u me, no u srebrni prstenak na mojoj ruci. Pogledah ruku.
72