Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Bijahu iznova kao i prije. Bavile su se malo sa mnom. Htjelo se dosta vremena, dok su se počele penjati na životinje. — Hitro! Zakasnit ćemo. Čekaju nas. Predveče se putuje u grad. Emi se najmanje žurilo. — Vlado. Kad prvi put dođeš u grad, ti ćeš nas posjetiti. Je li? — i reče mi, kako ću najlakše do njene kuće. — Da. Ali? — Što? — Vi se ne ćete sjećati. Ne ćete me više prepoznati. — Hoćemo! Hoćemo! — kliknuše sve tri. Ema mi priđe još bliže. — Čuj. Dat ću ti biljeg. Udari njime malko na naša vrata, pa će ti se ona sama otvoriti. I ona skinu s ruke prsten od srebra; djenu mi ga o prst. — Tako! Vratit ćeš mi ga u gradu. — Al' ću ga čuvati! — rekoh sav blažen. A kad one nestadoše u klancu, mašući mi izdaleka rukama, ja sam još dugo gledao u onaj mali prsten na mojoj lijevoj ruci, i pitao se, je li to sve baš tako, ili nešto lijepo sanjam pod maslinom u vinogradu?
IV. Tri sam mjeseca na njih često mislio. Sanjao sam o njima. Trgnuo bih se na svaki novi ženski glas, kao da im se nadam. Polako ih počeh zaboravljati. Nešto hi me drugo za neko vrijeme zaokupilo, al' je uspomena na njih iznova najedamput navaljivala, a tako jasna i jaka, da mi se činilo, e se ono dogodilo pred par dana. Najviše sam mislio na Emu. Kad sam ležao u kakovu grmu, da nekako proturam najvruće satove odmah poslije podneva, meni se činilo, da vidim pred očima njeno lice, ali i njene lakte i gola ramena. Nešto bi življe počelo da kola mojim žilama; zemlja je poda mnom postajala toplija, svjetlost sunčana nekako crvenija, glas cvrčaka oštriji. A svi oni mirisi okolo mene — vonj smole na deblu smrče, poluusahla smilja kraj kamena, šuškora u grmu — kao da su bivali jači, ali nekako i drukčiji. Miješali se i prelijevali — kao što se jedna boja prelijeva u drugu — da ih sve skupa osjetim, nalik na miris Emin. Kao da jagode i maline zru negdje oko mene... A ja sam htio da čujem samo taj vonj. I opet se u meni dizalo nešto, od čega mi bijaše i ugodno i teško. Ali ja bih gledao u prstenjak, sjećao se kretnje, kojom mi ga djevojka djenula o prst, i njezin bi mi lik sinuo opet pred očima, čist, eteričan. ... U Viču luku išao sam kao i prije, ali ponajviše pješke, jer je jesen započela s vjetrima i kišicama. Pod maslinom nisam mogao više ležati. Kad prođe berba, ona je luka bila opet samo moja.
71