Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
— I jak. Držeći se prevaljene gondole, plivasmo i do sredine luke. Ja sam se dizao na nju, puštao, da me one tiskaju naprijed, pa skakao preko njih u more. Obađosmo sve ograde i lučice hvatajući rake i crviće. Tražili smo školjke, čupali morske trave, da se njima okrunimo. I čitava je luka ječala od naših usklika.
III. Izađosmo napokon, umorni, na kopno. One se ogrnuše plahtama, pod kojima se svukoše, te se počeše odijevati. Ja sam sjedio među njima, pomažući im, noseći im, što je ležalo porazbacano. Ona žena donese kotaricu; stadosmo jesti i griskati. I one zapjevaše. Bijaše to neka napolitanska pjesma, puna mora, sunca i čežnje za drugima. Riječi joj nijesam dobro razumijevao, ali sam shvaćao, o čemu ona govori. More se svjetluca, sunce sja, veliki je zaton pun radosti proljetne, a njega nema. Uzalud sve cvjeta i miriše i blista. Ja sam još cvjetnija, i mirisnija, i blistavija od svega, ali venem i tamnim, jer nema moga sunca. — Oh, sole, sole mio! Njihova su lica bila sada drukčija. Kao da su zbilja osjećale onu čežnju i onu tugu. Kao da je u njima još nešto, što tek počinje da se javlja; nešto, što će ih usrećiti više no sunce, što sja na nebu, i more, što se sja pred njima. Još je sve to neko mutno naslućivanje, ali baš sada — kad su razdragane suncem i morem — ono izbija iz njih. Neodređeni predosjećaji, nesvjesno očekivanje nečega, što mora doći, što već ide izdaleka, napunjuju ih tugom, tako slatkom, da ih već ona čini sretnima. — Oh, sole, sole mio! A to nije ono sunce, što sja u taj čas nad nama. To je njihovo sunce. To je muškarac... lijep mlad muškarac, koji će odnekuda banuti, da ih zgrabi i odnese. I mene spopade žalost, što sam tako malen i tako lud, neka igračka u njihovim rukama. Al' ta misao u meni bljesnu, pa se odmah utrnu. — Sjedio sam uz Emu. Najedamput — kao da i dotad nije baš ona ležala pokraj mene — ja osjetih miris njenih vlasi, osušenih na vjetriću, vonj njene puti, ugrijane od sunca. To nije bio miris soli i mora, kao dosad, ili vonj smilja, na kojem je sjedjela. Sjećao me na jagode i na maline, ali samo sjećao. To bijaše nešto drugo: miris njezina tijela; miris njezin, samo njezin. Ja se sav uznemirih od neke teške lagode. Kao da se u meni nešto diglo, otvorilo, proteklo mi žilama, stalo mi ispod grla. Nisam znao, da li trpim ili uživam. Moje se oči upriješe u nju, a sâm sam osjećao, da je sada nekako drukčije gledam. Ona baci slučajno pogled na me, udari me polako po obrazu i reče: — Ti, zločesti! Pjesma bijaše umukla. Djevojke se digle. Ona žena pristupi tjerajući magarčiće. Započe spremanje na odlazak.
70