Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
VIII. Ono sam poslijepodne imao malko vrućice. Jedva sjutradan predveče utekoh majci iz kuće. Kad dođoh na obalu, ne nađoh više škune. Žepo je sjedio na gredi i gledao u more, baš ondje, gdje je prije stajala lađa. Sjedio je šutljiv i nepomičan, al' mu je lulica iznova drhtala u ustima. — Žepo! On ne odgovori. Pa gdje je ona? — Gdje je? Eh, pa šta ćete, kad je bila sva gnjila, sva trula. Zato ju je i kupio. On hoće gnjile lađe. Je li, čudan kupac? Zdrave pare za trule barke... A onda: detto, fatto! Doveo sam momke. Odvezuj. Digni jedra. Zora je. Putujmo. A ti, Žepo, zbogom! I pozdravi mi gospodare. Eto, tako Vam je to bilo. — Al' Ona? — A, zar ona, koja bi htjela kupiti ljudima dušu za čašu vina? Ode i ona lađom. — A kamo? — Briga mene, kamo! Nisam ni pitao. — A šta sada, Žepo? — A šta sada? A šta sada? — viknu on ljutito, kao da sam mu ja nešto skrivio. — Vraćam mu sve, što sam na njemu u pedeset godina zaslužio. Evo, na! I on baci lulicu u more pa se dignu i ode. Ne vidjesmo ga više u luci.
Al' ja nisam nikad bacio u more zaboravi svoju uspomenu na Boginju. Ona je i sada živa u meni. I svaki put, kad klonem na putovima, po kojima se već dugo lomim, ja se najedamput dignem, jer mi se pričinja, da sam iznova ugledao bijelo grlo Boginje, uzdignuto, da pije vodu, crpenu iz malog zdenca uz kućicu moga oca.
65