Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Dadoh joj krčag. Bit će, da je samo htjela vidjeti, kakva je voda, al' kada dignu posudu uvis, i nagnu je, i mlaz se vode proli na zemlju zablistavši na suncu, ja se sjetih ahejskih junaka, koji su, prije no ugase žeđu, izlijevali tako piće iz kondira dižući oči i srce k bogovima. Pratio sam svaku njenu kretnju, kao da sam znao, da će mi ona sada nešto reći, otkriti ili dati. A ona primakne krčag na usta i poče piti. Pila je polako i dugo sagibajući natrag glavu i dižući sve više ibrik. Najednom joj posuda sakri lice, i njezino grlo sinu na suncu. Golo, bijelo kao od mramora, jedva išarano tankim modrim žilicama, s mišićima, što su pod kožom lagano titrali, a ovito nevidljivim đerdanima nježnosti i miline, ono je treptalo kao grlo u goluba, dok se jabučica dizala i spuštala, gutajući polako vodu. Trouglasta jamica na korijenu vrata punila se tankom sjenom. Stajao sam kao da gledam u nešto tajno i sveto, što se svakome ne pokazuje; i za prvi put u životu osjetih — iako nesvjesno — čar ženskoga tijela; obasja me prva zraka ljepote. Kad ona spusti krčag, metne ruku na prsa i slatko uzdahne. — Nikad u životu nisam tako pila. Hvala ti. Pa opet reče: — A kako da te sada nagradim? Zgrabi me za ruke i povuče k sebi. Poljubi me u usta. — O! Ne tako, Daj i ti! I mi se cjelivasmo, dugo, slatko. Ja sam bio kao pijan. Svaka je žilica drhtala u meni. Golemo blaženstvo silazilo mi na dno duše. Boginja me još držala za ruke. — Sad ćemo po usjevu. Skupa. — Jest. Al' ti bi morala držati u ruci žezlo. Znaš, kao onaj kralj, koji šeta po usjevu na štitu Ahilovu! I ja htjedoh da joj govorim o onoj knjizi i o svemu, što gotovo vidim i čujem. Jedva počeh, kad nas nešto prenu. — Helena! Neki je gospodin išao u luku putem, što vodi iz obližnje varoši. Slijedili su ga onaj majstor i nekoliko momaka. — Helena! Ona skoči i stade, sva sretna, mahati rukama. — Odmah! Trčim. — Tko je to? — zapitah, gotovo ljutit. Ona me sjedne na stog, pogladi me po obrazu, takne lagano po nosu i reče obijesno: — Menelaj iz Sparte, moj suprug! Zbogom! Onda se okrenu i potrča kroz usjev. Ja sam kao prikovan gledao, kako se ona penje uza strminu na put, hita k čovjeku i baca mu se oko vrata.
64