Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Prsten I. Svaki put, kad bi me štogod mučilo, postidjelo, ražalostilo — kakva nepravda, ukor roditelja ili njihova svađa zbog moga daljeg školovanja — ja sam išao u drugi rukav naše drage, u Viču luku. Hodao sam preko jednog brežuljka, silazio na kopneni kraj te morske uvale. Ala je tu bilo mirno i tiho! Bez kuća, bez lađa, bez životinja i bez ljudi, a u zaklonu od vjetara, sve je u njoj bilo kao uspavano, ne samo u sutonskim sjenama, no i u svjetlosti podnevnog sunca. Na njenim stranama vinogradi, ali na jednoj i ledina obrasla smrekama, vrijesom i smiljem. Žalovi na nekim mjestima visoki, na drugim niski, pokriti pijeskom i šljunkom. Dno plitko, da možeš gacati po moru uz obale, a puno mulja, jeguljama i ciplima na veselje. U nekim kutovima nešto site i šaša; uz neko kamenje, na sredini obronka i po koji grmić ružmarina. Ona je zapravo donji dio klanca, što vodi prema Velom selu, ali u nju nitko ne dolazi, jer je izvan puta, i lađe ne mogu u njoj da pristanu. Ide se u Viču luku samo onda, kad je berba grožđa. I u našoj je luci mirno i tiho, ali one kuće sa zatvorenim vratima i prozorima kao da ti ipak o nečemu govore; ona stara crna lađa, privezana gotovo uvijek uz obalu, kao da šuti, ali mnogo zna i pamti; one staze i prolazi kao da govore o ljudima i u mazgama, što su njima prošli izlizavši im i kamenje, — ali ovdje nije tako. Viča luka nema tuđih tragova i uspomena. U njoj se dah zemlje i kamenja širi, ničim nepomućen, slobodniji: a sve, što u njoj raste, diše po svježini. Ona je uvijek tužna i kao uspavana, ali je ta tuga rijetko kada sumorna, njezin je san pun nekog mladenačkog nemira. Mi smo imali u njoj malen vinograd. Stajao je odmah kraj žala, s morskim i glatkim grebenima na ivici, da su žene iz Velikog sela dolazile katkada u luku, da peru rublje na tim pločama. Malo dalje pličina obrasla morskom travom, a na njoj neke ograde, dugi nizovi kamenja u liku luka i kuta. Čitave povorke malih ribica išle su iz jedne lučice u drugu; raci se penjali na zidiće, da ondje sjede, kao da se griju na suncu. Ja bih se izuo, zasukao visoko hlače i ušao u te lučice. Kopao sam prstima po mulju, pretraživao travu, otvarao i zatvarao putove ribama, namještao udice i male vrše, što sam ih sam gradio. Znao sam sve, što živi u onoj vodi, u mulju, između trave i u rupicama grebenja. Nekim sam racima samotnicima i nekim jeguljama, do kojih je bilo teško doći, bio čak i nadio ime.
66