Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Od nikoga, pa ni od majke, ja nisam bio nikada doživio takova tetošenja. Razgovarala je dalje s onom ženom, dok su joj prsti išli polako kroz moju kosu motajući katkad uvojak okolo kažiprsta. — Eh, ove godine: još, još... al' da ste tu bili lani, u ovo doba. Ovaj je dolac bio kao izgoren; nije se ni želo. Sve vode presahle. Grožđe sitno, jedva zrelo. Gdje nas je Bog to smjestio? Eto, kamen; svuda kameni prava griža, bez trave, bez vode. Pa čak i ove godine! Pogledajte samo ove klasiće. A meni se činilo, da je ona ravnica bez granice, široka kao more, a klasje visoko, s vlaćem od zlata, sa zrnima od bisera. I da nema više kamenja i drača okolo Doca. I da posvuda naokolo teku potoci vode, što klokoće i žurbi. — Eh, dobra gospođo. Da znate naše trude i naše muke! Bura zimi, a to strašno sunce ljeti. Samo kidaš život, a ni za što. A meni se, s onom rukom u kosi, u onaj čas pričinjalo, da nije nikad ni bilo muke i nevolje na svijetu. Bura ne će nikad više duvati, a to je sunce tako blago, ta zemlja tako rodna. — Pedeset mi je godina, a prvi je to put, što sam dočekala neku žetvu u ovom docu. Zato se i rijetko kada sije. Zemlja ostaje pusta, gola kao dlan. Ove se godine samo čudim. Otkuda to? Ne znam. Al' ja sam znao. Sve je to od Nje. Sada je tu... Ona! Sve će se pustoši zazelenjeti. I trava će sakriti kamenje. I ljudi će biti sretni. — Dajte amo srp! Ruke se dignu s moje glave. Ona bijaše ustala. Doskora se prignu, uhvati ljevicom žito, odsiječe srpom i baci prvu rukovet na zemlju. — Kupi i veži! — reče mi i ne okrenuvši glave, ali razabrah po glasu, da je radost spopada. Koračala je, sagibala se i mahala rukama ritmom, koji joj činio rad lakim i hitrim, a kod svakog zamaha tresle joj se na tjemenu pletenice, iz kojih su na suncu vrcale iskre. — Žene, zapjevajte! A seljanke je gledale, veselile se i pjevale. Ja sam išao za njom kupeći rukoveti, slažući ih u snopove. Brojao sam ih glasno, dok je ona govorila: — Malo je. Još! I to je trajalo neko vrijeme. Žela je, kao da se s nekim kladi. — Pjevajte! Napokon prestane. Uspravi se živahno. Okrenu se. Bila je crvena u licu, s kapljicama znoja na čelu, mlađa, ljepša no prije. Sve one tuge, što je ipak ležala na dnu njenih očiju, bijaše nestalo. Dihala je snažno poluotvorenim ustima. Prvo dugme ispod grla stajalo joj sada otkopčano. Latica od maka ležala joj na kosi. Ona vrati srp; sjedne na stog. — Al' je to lijepo! Sad bih samo pila. Na njivi nije bilo vode. — Mali, pogiboh ti od žeđe, — pošali se ona. — Odmah! — rekoh i potrčah prema kućama. Zagrabih vode iz našega malog zdenca. Kad se vratih, ona je još sjedjela dižući pletenice.
63