Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
VI. Ona je te večeri ostala u luci, da prespava s nekom ženom u praznoj kući jednog našeg rođaka. Čekala je na gospodina, koji je imao da obavi s mučaljivim majstorom posao; što je toliko žalostio staroga Žepa. Probudio sam se sutradan veoma rano i jedva dočekao sunce: Majka mi se začudi, kad joj se potužih na svoje cipele i na izderani rukav. Jedva onda, kad joj rekoh, da moram k stranoj gospođi, dade mi, što sam želio. I ja potrčah k Njoj. Oh, kako su tog jutra cvrčci veselo cvrčali! I zrak treptao, modar i bistar! I sunce slavno sjalo! Čitava je drȁga bila kao pozlaćena. A sa dna luke, iz Doca, čulo se klicanje i pjevanje. Nešto je neobično bilo u svim stvarima okolo mene, u meni samom. I ja se svemu tomu nisam čudio, — ta danas je i moralo biti sve baš tako. Nađoh vrata zatvorena, kuću šutljivu. Čekao sam dosta dugo. Najednom mi se pričini, da je glas cvrčaka tiši, hrapaviji i tužniji; da su se pjesme utišale u daljini; da su žamori umukli; sunce počelo da se gasi, i da neka sjeta, pa tuga, pa žalost, pada na svu uvalu, okolo mene, u mene samoga. — Došla pa nestala. Pojavila se pa iščezla. I bol, duboka ljuta bol, pane mi kao kamen na srce. Gdje su staze, što ona po njima hoda? Koji su još oblici, što ih ona prima, kad silazi među ljude? Koji su putovi, što vode na Olimp? Otišla je... i nije mi rekla pravu riječ... i nije mi dala dar božanski. Al' je svijet ružan i život jadan! Trgnuh se. Njezina je pratilica dolazila odnekuda. — Gdje je? — Zar Vi tu na nju čekate? — Pa recite, gdje je? — Izašla je rano. Sad je na njivi. Tamo, gdje žanju. Pohrlih prema Docu.
VII. Vidjeh već izdaleka njeno odijelo svo plavetno s nekim žutim tačkama i crticama, što se meni pričinjahu zvijezdama po njoj prosutim. Sjedjela je na snopu klasja slušajući, što joj govori neka seljanka. Netom stigoh pred nju, ona me pogleda štiteći rukom oči od sunca i smiješeći se: — Al' si mi danas lijep! Sjedi uza me. Kad sjedoh, osjetih njenu ruku između gustih i oporih ruda na mojoj glavi.
62