Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
— Pa čemu se čudite. Zar nije to šjor-Pijerov sin? — reče župnik, jedini, s kojim je moj otac mogao katkada govoriti o svojim starim knjigama. Ona me uze za ruku. Posadi me blizu sebe i ne pusti, da diraju više u me. Sad su se gospoda smijala nečem drugome.
V. Žepo je vodio po lađi radnika, koji je bio došao s onim društvancem. Izlazili su iz otvora pokraj krme, pa je onaj stranac ogledavao svaku dasku, svaku gredu, vijak i konop. Šutio je pipajući sve rukama i očima, gunđajući otkad dokad kroz zube po koju riječ. Al' je samo jedna riječ dostajala, da uzruja staroga Žepa, koji ga je krivo gledao i odgovarao mu pljuskom riječi. — Trošna! Gnjila!... Kako: trošna? Kako: gnjila? Ja sam je sâm mazao katranom stotinu puta. Najzdravija je to greda na krmi. Nije zatvarala u lijesu kakvu mrcinu ispod zemlje; plovila je uvijek na suncu, u morskom zraku. Zašto bi trunula... gnjile mi već sutra ove stare kosti u grobu! Konop! Konop! Pa to vam je konop kao i svaki drugi na ovakovu brodu. U Mlecima smo iskrcali njime bačve pune vina. Čujte: u Mlecima, na Rivi od Šćavuna! Mogla bi visjeti o njemu i sva zvona veloselska... visio i ja tako sutra rano o vrhu ovoga jarbola! A što ga tako gledate? Pokrov je još čvrst, od hrastovine. Dok kupuješ konja, ni jedan mu zub ne valja; a poslije: Avaj! pojede i mene! — Bravo, Žepo! — Tako se brani gospodarevo! — klicala su gospoda, iako su znala, da se stari mornar ne ljuti zapravo na onoga čovjeka, no na neke druge, i da psuje samo da ne zaplače. — Pogledajte, majstore, kakav je taj lanac, — vikne netko, željan, da čuje od Žepa koju krupniju. Svi su se smiješili gledajući u starca, koji je bacao okolo sebe kose poglede, dok mu je lulica drhtala u ustima. — Sad će. Sad. Al' se Ona nije ni sada smijala. Ono nešto i tužno i slatko u njenim očima razli joj se po licu, zatrepta joj okolo usta. — Majstore, pustite sada to. Sutra, kad gospodin dođe. Pozove k sebi Žepa i izli iz boce vino u čašu. — Dajte, nostromo! On ju je samo gledao. Vidjeh u njegovim očima nešto neprijateljsko, što je bilo mržnja. Činilo se, da će odbiti čašu, što mu ju je pružala držeći je trima prstima bijele gole ruke sa zmijom od zlata oko bila. Njeno lice postane još ozbiljnije, gotovo i tužnije: — Ne, nostromo! Ja nisam zbog onoga sada ovdje. To nije moj posao. Žepo prihvati čašu. Bilo mi je kao da nije samo starca mornara, no i mene, iznova zaštitila i razveselila svojom milošću. Primakoh joj se, ne znajući, što radim, još bliže. I meni se pričini, da sam nalik na mladoga Telemaha, sina Odisejeva, pod okriljem Palas Atene.
61