knjige. On je katkad pobolijevao i ležao, dok sam ja sjedio uz postelju i čitao mu ono, što sam već znao, da je najljepše. Stihove sam mu više puta kazivao naizust, a on me onda gledao na način, što se meni sviđao i budio u meni neki ponos. Bilo je to prvi put, što sam pred nekim pokazivao, da i ja nešto znam. Kod kuće sam marljivo učio, da ga opet razveselim. Bio sam baš sretan, kad ga jednog dana iznenadih kazivajući mu napamet gotovo cijelog »Putnika«, možda jedinu hrvatsku pjesmu, koju je moj otac znao, pa mi je i tumačio, govoreći mi o pjesniku, a majka me učila, što valja najjače naglasiti, kad se pjesma kazuje. Uzradovah se to više, što je učitelj o toj pjesmi jedva nešto znao.
Ali moj otac nije bio zadovoljan mojim školovanjem. Tjelesno sam se i previše naprezao dugim i teškim hodanjem, a znanja nisam stjecao. Kao da je on već znao, kakva je novog učitelja dobilo Velo selo. I stric je u selu govorio, da me roditelji utaman muče. Majka je bila već uskolebana u svojoj vjeri, ali me je ipak još uvijek slala u selo tješeći se, da je bolje išta nego ništa.
I ja bih sigurno bio ustrajao do kraja školske godine, da se najedamput nešto ne dogodi.
Približavao se Uskrs, i župnik nas poče pripravljati za ispovijed i pričest; učio nas, u neka poslijepodneva, biblijske pripovijesti i katehizam.
Bio je to čovjek visok, mršav, pognut, a još garaviji od našeg učitelja. Govorili su, da ga gotovo neprestance trese groznica, pa da mu zbog toga onako gore velike tamne oči pod crnim obrvama. Seljani se tužili, da im ne će dugo živjeti, obožavali ga i sve se više kupili oko njega, da ih vodi u borbi protiv »gospode«, s kojom se u taj čas nisu slagali u poslu oko gradnje novoga zvonika.
Mi smo djeca drhtala pred tim mučaljivim čovjekom, ali je najteže bilo upravo meni, jer sam znao, da s našim rođacima on i ne govori, a da se s mojim ocem samo hladno i izdaleka pozdravlja, kada se slučajno gdje vide. Napetost je bila tako velika, da nas je i njegova kuharica, dobroćudna i brbljava žena već; sijedih vlasi, koju smo mi u kući zvali »Perpetua«, šuteći izbjegavala.
I on nije nikada ništa tumačio ni pričao; i njemu smo morali učiti sve napamet. Sva sreća, što je katehizam poučavao u druge dane, u samoj crkvi, kamo ja nisam mogao ići. Morao sam se dakle boriti samo s biblijskim pripovijestima, a sve sam te priče već dobro znao po očevu pričanju, i po slikama u njegovim latinskim knjigama.
Dogodilo se samo dva puta, da me župnik ispitao.
Prvi put o Samsonu. A ja mu ispričah ne samo jedan događaj, no gotovo sva junaštva toga džina: kako je u tamnatskim vinogradima rastrgao lava kao jare, i popalio ljetinu filistejsku potjeravši u usjeve lisice, kojima bijaše svezao za repove zapaljene luči, i pobio gomilu od tisuću ljudi čeljušću magarećom, i iščupao vrata gradska, da ih ponese navrh gore, koja je prema Hebronu, i pustio, da ga djevojčura Dalila prevari, i slijep mljeo žito u tamnici, dok mu kosa iznova ne naraste, i on zadrma stupovima u hramu boga Dagona, te zakopa sebe i sve svoje dušmane.
Bila je to za me jedna od najljepših priča iz Staroga Zavjeta. Samsona i sve njegove kretnje kao da sam jasno vidio pred sobom. Slike su prolazile ispred mene, pa mi je jezik letio; riječi i imena kao da su mi se sama nametala. Župnika sam pred sobom jedva vidio.
Vidjeh ga dobro tek onda, kada svrših. I kad ga ugledah, ja se trgnuh.
Gledao me, šutljiv, mračan, gotovo ljutit.
— Tko te je sve to naučio?
— Očeva knjiga... pa i otac.
— Reci ti svome ocu, da mi ne kvari posao. Razumiješ li me?