Prijeđi na sadržaj

Stranica:Vladimir Nazor - Priče s ostrva, iz grada i sa planine.pdf/25

Izvor: Wikizvor
Ova stranica je ispravljena

— Krv bi protekla. Krv! — prekine me on i reče neku latinsku riječ upirući prstom u onaj dio moga dlana, što je imao najtanju, malko crvenkastu kožu.

Ja ga još tužnije pogledah.

— Ali tome se da pomoći. Pisat ću tvome ocu o nekom prašku. Kad ga on kupi, tari njime dlanove. Neka te nije za to briga. I tako ćeš ti jednom raditi samo glavom.

II.

Od onog je dana samo poslije podne ispitivao i dijelio »srdele«, a mene — baš pred ispitivanjem slao u Luku.

Vraćao sam se doma sav pokunjen. Nisam znao, da li me više boli, što nisam kadar naučiti lekcije, ili što moje ruke nisu ni za što. Stidio sam se učitelja i svojih školskih drugova. Po prvi put počeh sumnjati o sebi i smatrati se glupanom slabićem. Spopadala me sad tuga, sad opet ljutnja, mržnja na Velo selo i na školu. Razderah pisamce, u kojem je učitelj govorio ocu o prašku; bacih u kupinu pisanku, u koju sam do sada marljivo pisao. Oca nisam više molio, da mi tumači teške učiteljeve diktate. U školu sam išao nehajno dolazeći često prekasno. Katkada bih proboravio čitav dan skitajući se po docima.

Na objede kod učitelja mislio sam uvijek s nekim strahom.

On je za stolom bio veoma govorljiv. Govorio bi uvijek o gradu, gdje je učio medicinu. Ali nije ni sada glatko pričao i tumačio, no nabrajao i nabrajao kao u svojim diktatima — sve samo pusta imena i brojeve. Udovac s nekoliko malene djece i bez sluškinje, sve je sâm radio, pa i kuhao. Mjesto da me uči, silio me, da ga gledam, kako on kuha, sprema sto, pere sude i redi djecu. Najviše sam mu se čudio gledajući, kako žlicom uzima kipuću čorbu iz lonca na ognjištu i kuša, je li riža već kuhana. Guta pohlepno tekućinu, što još vri, i dalje govori. Nosi lonac na sto, sipa čorbu u tanjure, pa je odmah srče, onaku vruću. Ja bih htio malko počekati, ali on ne da. Posrkao je već sve, pa me u čudu gleda. I ja se silim da primaknem u usta i da progutam. Ofurio sam usne, žeže me u ustima, pali u grlu, peče u želucu. On se čudi, a ja ne ću da doživim novu sramotu kao s onim učenjem naizust, kao s dlanovima, iz kojih bi krv potekla, i s rukom, što nije ni za što. Gutam vrelu čorbu i osjećam, da se znojim i da mi je slabo. Ne jedem gotovo ništa; pijem što više vode, da mi bude lakše.

Inače je on dobar čovjek. Voli svoju djecu, pa i mene. Kazuje svima, da nisam dobar učenik, ali da sam neki maleni filozof bistre glavice i da će od mene jednom nešto biti. Kad mu jednom počeh govoriti o očevim knjigama i o onome, što sam u njima čitao ili od oca čuo, on me stade slušati zinuvši od čuda.

— Pa kako to da sada imaš dobro pamćenje?

Ja mu ne znadoh ništa odgovoriti.

III.

Sad sam opet dolazio redovito u školu.

Učitelj me puštao da učim, što hoću i kako sâm želim. Čak sam nosio u školu neke očeve