Stajao sam kao bez daha.
— Nisu to bajke i priče, kao one o Pedaljmužu-Lakatbradi, ili o Kraljeviću Marku, ili o... Nasradinu! Razumiješ li?
Ja sam šutio ne razumijevajući ga ni najmanje.
— On ti je pričao o Samsonu i o Davidu kao o kakvom Ahilu ili Eneji. Ha, znam ja: Homer! Vergil! Ariosto! Za tebe su sada mladi kralj David i Roland neka braća, Samson i Ajaks Telamon neki rođaci. Životinje i jedni i drugi... Ti ćeš čitavog života biti u duši svojoj poganin. Otrov je već kanuo u te. Čitavo je tvoje pričanje bez prave, vjerske jezgre, čista poganština. Razumiješ li me?
I njegove su upale crne oči plamtjele na mršavom dugom licu. Gledale su me kao neku grdnu životinjicu.
Ja nisam ništa shvaćao; samo sam osjećao, da je on za me nešto tuđe, nepoznato, neprijateljsko. A sve je to bilo tako, ne zbog toga, što je taj čovjek nosio ono crno odijelo i što se nije, skupa sa seljacima, slagao u nečemu s našim obiteljima. Nesvijesno sam slutio, da je između nas još nešto, što je mnogo i krupnije i šire i dublje, ali ja to ne mogu da razaberem. Iako sam se bojao i držao glavu malko oborenu, osjećao sam ipak nešto tvrdo u sebi; neka još plašljiva slutnja budila se u mojoj dubljini.
On se dotaknu šibom knjige, što je stajala preda mnom na klupi.
— Drugi ćeš put učiti samo iz ove knjige. Sve točno i onako, kako u njoj stoji. Gledat ćeš samo u njoj slike. Učiti samo iz nje. Ne ću ni jedne riječi, što je u njoj nema!
Kod svake je rečenice dirao snažnije u knjigu. Iako sam bio smeten, vidio sam na onoj palici tri tvrda čvora. Sune mi glavom misao, da su ti čvorovi navlaš tu, e udarac bude što bolniji. Naš je učitelj rezao sâm brižljivo nožićem takve kvrge, a na ovim su čvorovima ostavljeni donji dijelovi odrezanih ogranaka, da se — kao nokti — zabodu kod udaranja u dlanove.
Osjećao sam, da blijedim i da me počinje hvatati jedna od onih mojih rijetkih ali slijepih naglih ljutnja, kojima sam se zatim sam čudio.
Župnik je već ispitivao druge dječake. U školi su onog dana, uz dugonju s ovčjim licem, bili samo oni, koji su najlakše učili napamet, pa ispitivač nije mogao no da ih malko popravlja. Ali kada dođe dugonja na red, i on pruži sâm ruku, župnik dade maha zlovolji, kojoj sam možda ja bio najviše kriv.
Prva dva udarca dječak podnese ne trenuvši vjeđama, ali se kod dvaju ostalih njegove oči bolno raskolačiše, i grč mu zatitra okolo usta. Način, kako spusti i potegnu k sebi udarenu ruku, bio je sasvim nov: on trgnu pače i nogom dignuvši naglo koljeno, koje lupnu o klupu.
I onaj udarac o drvo uskomeša u meni svu krv. Pričini mi se, da me dlanovi peku kao da su ošibani. Osjetih, da mi noge klecaju, i da mi neka ljuta bol prožima čitavo tijelo... Više padoh no sjedoh u klupu; naslonih laktove na nju; uronih obje ruke u vlasi kopajući po njima. Htio sam viknuti ili zaplakati. Ne znam, koliko je to trajalo, ali kad dođoh iznova k sebi i pogledah naokolo, župnika je bilo već nestalo iz škole, a dječaci su izlazili peckajući šalama dugonju, kojemu je lice opet bilo nalik na ono mirne glupe ovce.