A jer je bio takav, mi smo ga se spočetka bojali. Štovali smo ga, jer je tukao samo najveće i najjače dječake, a kad bi ga tko naljutio, raspalio bi se kao vatra.
Učenike je odmah razdijelio u dvije skupine. Manje je učio čitati i pisati goneći ih samo od slova do slova. Veći su pak dječaci učili neprestano napamet odlomke iz čitanke i neke nerazumljive diktate. O kakvom tumačenju ili pričanju nikada ni traga.
Mene je odmah strpao među starije. Jer nisam dobro razumijevao jezika čitanke, a gotovo niti riječi njegovih diktata, i jer je moje pamćenje bilo uvijek prilično slabo, on je sa mnom imao najviše muke. To zapravo nije bila »muka«, no samo »neprilika«. Tko nije znao kazati naizust lekciju, dobivao je odmah četiri ili šest »srdela«. Time bi učenik namirio potpuno svoj dug prema školi i učitelju, pa bi se odmah prešlo na nov odlomak iz čitanke ili na nov diktat. Ali, ja opet nisam mogao odgovarati. Zapeo bih već kod prvih riječi, rekao otvoreno:
— Ne znam.
Učitelj bi se na to namrgodio, ostao neko vrijeme neodlučan, kazao:
— E; ti si jedva počeo polaziti pravu školu. Još ću te ovog puta poštedjeti. Ostali su dječaci bili stariji od mene. Čitali su izgovarajući sve krivo i ne misleći pri tome ni o čemu. Mogli su da nauče napamet duge lekcije ne mareći, je li ona lakša ili teža, jer nisu i tako znali, o čemu se u njoj radi. A kad nisu imali vremena, da lekciju nauče, pružali su odmah učitelju svoju koštanu ručetinu s dlanom tvrdim kao potplat, a često i punim žuljevâ. Učitelj je dizao šibu, udarao o dlan; ali nikada nitko da jauknu ili zaplače; rijetko kada vidjeh kome na licu trag bola ili ljutine. Bio je tu neki dugonja s dugim ovčjim licem, koga je otac tjerao silom u školu. Svojih lekcija nije ma baš nikada znao. On je sâm prilazio k učitelju, da prvi primi svoj dio, pa da onda sjedne, sav sretan, što je ta lekcija napokon prošla, i on svoje junački izdržao.
Sa mnom nije moglo biti kao s tim dugonjom, pa je učitelj padao u sve veću nepriliku.
— Ti si jedini, koji me u školi nešto razumije, ali ti ne mogu svaki dan oprostiti, zbog onih drugih — reče mi jednom kod objeda.
— Pa nemoj tući ni druge! — javi se njegov sinčić, živahno dijete, koje je otac mazio.
— E, vidiš, to je ono! Da ih ne tučem, seljaci bi na me graknuli. Onda bih ja bio kriv, što ništa ne znadu. Rekli bi: škola bez šibe! Bez šibe, koja je u raju rasla!... Radije, za njih, škola bez knjige.
— Ali to boli, tata!
— Boljelo bi tebe. Boljelo bi Vladu. Njih ne boli. Malko ih svrbi; to je sve. A ja znam izabrati što blažu šibu. Gledam, kakav im je dlan. Udarim prema tome. Štedim ih što više mogu... Vlado, daj amo ruku!
I on uze moju ruku. Pogleda mi i opipa dlan.
— Sinko, živiš kao divljak među seljacima, a ruka ti je gospodska, gotovo ženska. Malena, mekih zglobova i pretanke kože. Ne će ti ona nikad ni otvrdnuti. Pravo ima tvoja majka, kad veli, da ni zanat ne bi bio za te. Ruka će ti jednom ožuljati i od pera. Vidjet ćeš.
Meni to nije bilo pravo. Onda sam se najviše divio jakosti i snazi. Sjetih se, kako mi se dlanovi crvene i upaljuju netom se latim kakva grubljeg rada, pa ih često guram u more, da mi se ohlade i da malko otvrdnu. Spopade me stid; rekoh:
— Ne! Ne! Kad bi me udarili...