Prijelaz preko Crvenog mora
I.
I moji roditelji napokon odlučiše da me — makar za neko vrijeme — šalju u školu u Velom selu.
Zima gotovo minula, ja narastao i ojačao, a u selo stignuo nov učitelj. Iako se za nj već znalo, da nije zapravo nikad učio za učitelja, no — negda davno — za liječnika, ipak mu se svi radovahu. Čovjek već u godinama; svijeta je vidio; vele, da zna s ljudima, pa će znati još bolje i s djecom. Čemu, inače, u Velom selu neke mlade učiteljice, kad nemaju snage odrapiti djeci palicom po dlanima par takvih »srdela« da ih te ruke i pošteno osjete? Seoskoj je djeci tvrda koža na dlanima, pa valja snažno zamahnuti, hoćeš li, da derani budu poslušni i da nešto nauče. Ne valja učitelj, kad ga se svi ne boje. — Moja je majka bila sretna, što se napokon našao čovjek, koji će me svojim znanjem i svojom oštrinom odmah uvesti u pravo školsko učenje.
I ja sam sada išao svako jutro iz Luke lomeći noge uz Malu pa uz Velu Glavu, da stignem na gornji, ravniji, ali i mnogo duži put, što je vodio do prvih kuća, pa zatim prema samom dnu sela, gdje je pokraj crkve stajala i škola. Jer sam morao u što kraće vrijeme što više učiti i naučiti, svaki sam dan i ručao kod učitelja, da me on poučava i poslije objeda, pa da me opet povede u školu, odakle sam se u sunčev zapad vraćao u Luku.
Školska je prostorija bila prilično rasvijetljen i zračan podrum pod župnikovim stanom. Redovi nekakvih klupa, velika crna tabla na tronogu, careva glava i neke čudne nikad viđene životinje na poluizderanim zidnim slikama. Bilo je nekoliko praznih bačvica i badanja u donjem kraju sobe, ali nisu mogli da mi oduzmu iluziju, e sam zbilja došao u pravu školu. Djeca su, na glas zvona sa zvonika, hrlila u tu sobu, sjedala na svoja mjesta, gledala u učitelja. I sva su ta djeca bila meni nepoznata. Ni jednog od onih zdravih, obijesnih derana, što sam ih dobro znao. Samo tko nije mogao pomagati roditeljima kod kuće i u vinogradu, dolazio je u školu, ali na silu, tražeći samo izliku, da joj se otme. Prvih dana bilo nas je pedesetak, doskora ni trećina, a katkada ni desetak.
A novi učitelj kao da za sve to haje i ne haje.
On nije bio jak i grlat čovjek, kao što smo svi očekivali. Mršav, srednjeg stasa, u crnom izlizanom odijelu. Kratkovidan, s očalima na nosu. Crne brade i vlasi, a pepeljastih suhih obraza. Lice ispaćeno; pogled rastresen. Oko njegovih usta titrao je uvijek osmijeh pun neke smirene gorčine.