Kao da je kamenje udarilo negdje o zid, odskočilo od pločnika.
— Jakov! Guja! — stade me vika.
Nitko me ne ču.
Skočih iz postelje. Potražih odijelo.
Al' ga majka bijaše odnijela. Htjedoh se nečim ogrnuti, al' nisam imao snage, da jednom rukom razmetnem hitro posteljinu.
I ja se zatrčah, bos i u košulji, praznim hodnikom. Preletjeh dvorište, stigoh do ugla onoga kutića.
— Jakove!
Mazgar je dalje gazio već utučenu guju, ljuteći se, što joj rep još uvijek titra. Kad me vidje, on saže, mrgodeći se, ramenima, pa ode i ne pogledavši u me.
Pristupih ka guji.
Ležala je na pločniku, pogažene glave i sva istučena. Rašljasti joj jezik virio iz usta, krvav, na bijelu kamenu pločniku. Rep joj se trzao. Kao da se još mučila.
Gledao sam nepomično, kako se i posljednji znak života u njoj gasi.
— Vlado; što mi to radiš?
Majka je stajala uza me. Htjela me pokarati. Al' mi vidje takvu žalost na licu, da joj riječ zamre u ustima. Uzme me za zdravu ruku i polagano odvede govoreći:
— No! Pusti. Čuješ li, kako se svi ljudi danas vesele? Aleluja!
Ja joj samo rekoh:
— Mama! A zašto su ubili moju sreću?