I ja šmignuh niza stube.
U kuhinji ni žive duše. Nađoh zdjelicu i mlijeko. Prođoh hodnik i dvorište. Skrenuh u onaj kut.
Ali gle!
Rub je zida ograđen dračama. Ne bi se ni miš provukao. Sigurno: Jakov.
Ne! Toga ne smije biti.
Samo hitro!
Metnuh zdjelicu u onu rupu: Potražih i nađoh kolac. I sad počeh skidati troje. Valjalo je gurnuti prije kamenje, koje je držalo na zidu drač. Rušio sam ga kocem u susjedov vrt. Išlo je dosta lako. Al' sam se bojao, da me tko ne čuje i ne zatekne, pa nisam bio sabran. Mučio sam se i preko potrebe; gotovo drhtao.
Baš povrh velike kamenice bio je zid nešto viši. Moradoh se uspeti na njezin uski, glatki rub. Bilo mi je nezgodno upirati odanle kocem o kamen.
Još taj, pa je gotovo!
Noga mi poskliznu; i ja se sruših.
Osjetih bol. Htjedoh uprijeti desnom nogom o pločnik, ali me upravo ta ruka izda. Digoh se na koljena i vidjeh odmah, što je: ruka mi visjela o prelomljenom laktu.
Zajauknuh od bola, a i od prvog straha.
Ali, tko da me čuje u onome kutiću, u praznom dvorištu?
Vukao sam se naprijed, jer, sav istučen, nisam imao snage da se dignem.
Čuh, da netko prolazi, i zastenjah jače.
Stade vika i klicanje.
Doskora se više ljudi vrzlo okolo mene.
— Govorila sam ja, da će tako svršiti.
— Eto. Unesrećila baš njega.
— Ode ruka!
— Vlado! Sinko! Diž'te ga!
Digoše me. Poniješe me u sobicu na donjem katu. Svukoše me i metnuše u postelju. Bolovi su bili tako jaki, da mi se mračilo pred očima; jedva sam znao, što sa mnom rade.
— Po liječnika! — čuh majčin glas.
— Poslat ćemo odmah Jakova u varoš. Al' mu se do sutra ne nadaj. Pa i sutra: tko zna? — govorio je stric.
— Stara! — uskliknu netko.
— Jest! Ona je mnogo vješta. Ja bih je pozvao, — reče stric.
— Dajte onda Staru!
Sad sam tiše stenjao. Dolazio sam sve više k sebi.
— Mama!
— Sinko, što bi?
— Gdje je moja svirala?
— Kakva svirala?
Ja bacih pogled na svoju košulju.
— Svirala! Bit će ispala — onamo.