V.
Drugog dana, na Veliki petak, majka me sjedne kod uzglavlja boležljivog brata i ne dade mi iz sobe.
— Pusti guju! Svi u kući viču, da mamiš nesreću pod ovaj krov. Nemam ni ja mira od starijih, a sve zbog tebe i te nesretne zmije. A mogao bi i ti od nje nastradati. Tu ćeš ostati.
— A smijem li katkad na terasu?
— Smiješ.
Kad ona izađe, pustih samog brata, koji je mirno ležao: pođoh na terasu. Odande se vidjela strma ulica odmah ispod kuće, donji dio sela s crkvom i groblje na brežuljku preko doline.
Sjedoh u kut; izvukoh sviralu iz njedara.
Počeh svirati, što polaganije.
Opet nisam umio da sviram. Zvukovi su izlazili prilično čisti i meki; no nisu mogli da se slože, da se isprepletu jedan s drugim. I nisu govorili ni o čemu.
— Guja! — šanuh. Bez nje ne valja.
Čemu mi ne daju ići k njoj? Zašto je čitava kuća navalila na me? I stric se ljuti. Pa i baka. Da je otac tu, ne bi tako bilo. Zašto me ne puštaju k dobroj i pametnoj životinji? Pokušah iznova. Al' je svirala samo zviždala.
I spopa me jedna od onih dječjih žalosti, od kojih postaje sve crno ispred očiju: Zamrzih na kuću, u kojoj mi nema prijatelja: I zamrzih na dvorište; gdje me ne puštaju ni u onaj uski zapušteni kutić, u kojem sam sâm našao jedino mi veselje.
I dan je prolazio, dug i žalostan.
Mislio sam više puta na mazgara Jakova. Možda on vreba na guju. Al' mu čujah glas u kuhinji, gdje je najradije sjedio; a sâm vidjeh, kako se zmija prestrašila. Ne će ona više preko zida, dok ne čuje glas moje svirale. Meni se činilo, da ona misli o meni, kao i ja o njoj.
Popodne dođoše strina i njezina djeca u našu sobu. Pođosmo svi na terasu.
Strina nam dade košić pun velikih puževljih kućica.
— Djeco, namjestite. Naša će rasvjeta biti najljepša.
One je večeri morala proći procesija ulicom ispod terase. Nama je sada bilo namjestiti na ivici sve one puževlje kućice i postaviti u svaku malen stijenj. Onda će sluškinja uliti ulje. Kad se smrači, mi ćemo sami zapaliti, pa neka gori. Navališe i moje sestre. Svatko se htio dočepati većeg puža.
Međutim je čitava kuća bila zaposlena pripravama za procesiju. Namještali se sagovi i cvijeće na prozorima.
Meni pane nešto na pamet.
Mlijeko za guju! A da nije mazgar Jakov izmislio kakvu pakost? Razlio možda vodu iz kamenice?
— Sad su svi u poslu. Mogao bih poći i vratiti se, a da nitko ne vidi.