— Odmah. Potražite!
Netko izađe iz sobe, pa se i vrati noseći mi sviralu. Metnu mi je na dušek. Ali je ona bila napola razdriješena, dvije cijevi pogažene, puknute.
I jedva sada suze mi navriješe na oči.
VI.
Doskora dođe Stara.
Bijaše to starica lagana, hitra hoda. Čelo puno bora, ali oči velike i žive; prednji zubi još zdravi; nešto otvoreno i odrešito na čitavu licu. Nije bila rodom iz onog sela, a govorila je kao da je nedavno živjela na kopnu, negdje među Vlasima. Bajala je, čarala, skidala uroke, proricala, vadila krv, liječila travama i namještala ljudima prelomljene i pomaknute kosti. Zvahu je Štrigom i Cigankom; kad je trebahu, nazivahu je samo Starom. Kad uđe, ona reče zvučno i glasno:
— Prije svega ostavite me samu s djetetom. Spremite zavoje, šipke i daščicu. Istucite dobro bjelance od jajeta.
Izađoše svi osim majke.
Stara sjedne uz postelju i primi me za ruku.
Gledala me neko vrijeme krupnim, bistrim očima.
— Pa kako se ti to pusti od jedne guje?
— Ne, nije tako. Pao sam.
— Eh! Onda ni pô jada.
Pipala mi je polako prelomljeno mjesto.
— A reci. Je li imala krunu na glavi?
Da me nije to upitala, bio bih vrisnuo od bola i gledao da istrgnem ruku!
— Nije! — odgovorih stiščući zubima.
— Šteta! Takve guje pretvore se iznenada u lijepe djevojke. To su uklete kćeri kraljeva. Sada pazi. Gledaj, da se dobro sjetiš.
Mene su njena pitanja toliko zanimala, da sam manje osjećao bol, što mi ga zadavao sve jači pritisak njenih palaca.
— Je li ikad zinula?
— Joj! Joj! — ne mogoh više izdržati.
— Pa odgovori! Vidje li joj prsten u ustima?
— Prsten u ustima?
— Jest. Tko joj ugodi, onome ga i daje. A onda...
Trla mi istučeno mjesto palcima i kažiprstom, dirala mi kroz kožu svaki mišić, svaku žilicu, sve kosti. I sve me u onoj jednoj ruci boljelo; prsti su mi sami drhtali. Ja sam sada vriskao, al' sam ipak gledao u nju i slušao, što mi govori.
— A onda, taj ti je čovjek najsretniji na svijetu. Al' joj valja i ugoditi. A ti?
— Ja sam joj nosio mlijeko; svirao... Joj!
Đipnuh. Obli me znoj od muke.