Prijeđi na sadržaj

Stranica:Vladimir Nazor - Priče s ostrva, iz grada i sa planine.pdf/14

Izvor: Wikizvor
Ova stranica je ispravljena

— Onda će sada doći. To se blago drži reda. A što je to? Mlijeko.

— Jednu je zdjelicu noćas popila.

— Aha! Zato joj se sad ne žuri. Al' će ipak k vodi. Kupanje; to je za nju prva stvar.

Bojao sam se, da on ne otiđe.

— Kako je Vama u onoj kući u Nerezinama! — upitah samo da ga zadržim.

— E! Lijepo, mladi gospodaru.

Bilo je to prvi put, što me tako zvao; a ja navalih pitanjima.

I on reče sve. Nerezine su naše najveće imanje. Čitava strana i vrhunac jednog brda. Jedva se počelo krčiti, pa ima još šumice, prave šumice s hrastovim stablima, smrekama i nešto borova. On žive ovdje sâm u poljskoj kućici i čuva, da žene ne kradu drva, što se sijeku. Dolazi gospodarima samo za velike blagdane. Pase kozu i dvije ovce. Jakov mu nosi katkad na mazgi sve, što mu treba, jer su sela daleko. Ima pušku, pa ubije katkad zečića ili oveću pticu, Što onuda prolazi. Na kosove mu se ne da pucati. Oni su mu najveselije društvo. Sam je iskopao baricu, u kojoj je uvijek dosta vode. K njoj dolaze životinje, jedne obdan, druge obnoć. Pa dolaze svakog Uskrsa i guje.

— A nije ti teško? Nije te strah?

— Najgore je u jesen, kad dugo kiši; al' se čovjek i tome obikne. Strah? A od koga? Životinje su tako dobre. One su se spočetka bojale mene. Ali me sada znadu.

— Znadu te? Sve one šumske životinje?

I ja sam ga slušao s nekom pobožnošću. Nisam dotada znao no za dvije uličice u dalekoj varoši, gdje sam se rodio, i za ono dvorište pokriveno pločama i ograđeno kućicama i zidovima. U Velikom selu bilo je samo nekoliko osamljenih kržljavih stabala, a svuda naokolo krš s niskim lozama ili smrekama; masline i rijetke čemprese nije nitko brojio u prava stabla... Oh, ta šuma! Kućica! Lokva! Životinje!

Gotovo sam zaboravljao na guju.

Navdar Šalta najednom reče:

— Pa kad ona ne dolazi, pozvat ću je sâm.

I on izvadi iz džepa nešto omotano starim crvenkastim rupcem.

Odmota polako; i ja vidjeh sviralu od murve ili od bazgovine. Sviralicu od tri cijevi vezanih čvrsto koncem.

Starac je primakne k ustima i poče svirati polagano, nekako ispod glasa.

Čula se tri zvuka, sitna, kratka, ali meka: čista kao tri kaplje bistre vode. Padali su spočetka jedan za drugim, al' se doskora isprepletoše, složiše u malu neodređenu melodiju. Suhi, crni starčić gledao je preda se u tlo, malko zgrbljen, laktovima uprtim o koljeno, nadimajući obraze, dišući duboko, dok su one tri note rasle u visinu, postajale duže i počinjale o nečemu govoriti. O vjetru, što šumi u granju, o vodi, što se ljeska u barici; o ovcama, što pasu pred poljskom kućicom; o zečiću, što se digao na stražnjim nogama i gleda u starca, koji ide izdaleka.

Ja sam samo slušao, i pričinjalo mi se, da mi navdar govori još uvijek, što on sve vidi i čuje u Nerezinama; a njegovo je pričanje meni sada razumljivije, iako ne bih znao reći, što je baš kazao. Gledao sam samo u nj, kad on pogleda na zid i gurne me laktom, ne prestajući da svira.

Na rubu zida stajala je zmija i gledala u nas.

On poče svirati još tiše i na prekid, uz sve duže stanke.