Ne znam je l' to bio puki slučaj ili se meni samo pričinjalo: ali je ona stajala, da sluša,
netom bi svirka započela; a kad je svirala šutjela, zmija je polako silazila na zid.
Starac je sada samo otkad dokad izbacivao po koji zvuk.
Guja dopuza do mlijeka, popi nekoliko kapi; uđe u vodu.
Šalta nadme obraze i zasvira jače, hitro i veselo. Kao da potiče guju, da zavijuga u vodi po ritmu njegova sviranja. I ona se stade hitrije kretati. Ali joj je kamenica bila preuska. Opet se ukoči, digne malko glavu iz vode: zagleda se u svirača. Stajala je tako prilično dugo.
Kad on prestade, guja izađe iz kamenice.
Ja pružih ruku.
— Ne! šanu mi starac. — To je još prerano.
Kao da ju je moja kretnja doista preplašila. Ona se poče penjati. Pođe polako preko zida.
— Sad je dosta — reče Šalta, zadovoljan, i spremi sviralu.
— Sutra. Je li?
— Ja se večeras vraćam. Javili nam, da kradu u Nerezinama.
— Navdare! Onda Vas nešto molim. Tu sviralu!
On mahne glavom.
— Mladi gospodaru! Sve. Ali to ne mogu.
Videći, da me ražalostio, reče mi, kako ću i bez svirale pripitomiti guju. Samo polako. Ne plašiti se i ne prestrašiti je. A nešto joj govoriti. Pjevuckati. Doći će sama na rame. Prošetati se niz prsa.
— Navdare! — prekinuh ga. — Dopanu li Nerezine mome ocu, ja ću k Vama u onu kućicu. Pomagat ću Vas. Čuvati Vam ovce.
— A! A! — mahao je on rukama.
— Hoću. Vidjet ćete. A spavat će s Vama. Jesti kao i Vi. Pazit ću na lokvu.
Crvenio se u licu. Godile mu riječi, što sam ih iskreno izgovorio.
— E, da! da! Ne bih bio tako sâm, — smješkao se starac.
Spremao se otići; ali polagano, da još štogod čuje. I već je išao, kad se na uglu kuće okrenu.
— Gospodaru! Pa držite.
I on metne ruku u džep. Dade mi sviralu.
IV.
Sjedio sam opet na rubu kamenice s leđima o zidu.
Zmije nisam još očekivao, jer mi se činilo prerano. Vježbao sam se u sviranju.
Zvukovi su iz nje izlazili; al' pod mojim usnama kao da ona svirala nije još znala govoriti o onome, o čemu je umjela mnogo reći, kad je stari navdar u nju duhao.
Već sam se bojao, da ću zmiju njome samo prestrašiti, kad mi se pričini, e mi nešto puže niz rame. Sjetih se Šaltinih riječi i ne makoh se, jedva dišući.
Bila je ona.