— Ljudi Božji, cijeli svoj život živim u gospodarevim Nerezinama s pticama i zmijama,
pa znam i ja koješta.
Još je onamo nešto trave i grmova i hlada, pa ima i sitnih životinja. Uz njegovu je poljsku kućicu i barica s vodom, a k vodi dolaze i takve guje. Nikada od njih štete. Ne grizu. Boj se samo malenih zmija. Što je guja veća, to je i bolja. On je neke velike i pripitomio. Hrani ih mesom i mlijekom. Znadu ga. Ne bježe. Prilaze mu k rukama.
— Hu! To su štrigarije! — uzvrpoljiše se žene.
— To se tebi sanja u onoj pustinji, — ljutio se Jakov. A znaš ti, da nam svake godine crkava po jedna mazga. Otkada ta guja dolazi da pije našu vodu, uvijek gore u ovoj kući. Netom je počela dolaziti, umro jedan od starih gospodara...
— A onda drugi! — upadne u riječ sluškinja Ure, sva zaprepašćena.
— Vidi! Nisam ni mislila nikad na to. A čujte, ljudi, čujte! — snizi Keka glas. — Pomislite na ono, što se sad sprema.
— Što?
— E, pa još pitate! Ono najgore; ono, što će sad biti u ovoj kući.
Oni još nisu razumijevali.
— Pa ono, što smo, eto, u stare dane dočekali. Rasap! Ta nesretna dioba!
— E, da, da! — složiše se svi.
Kao da i navdar Šalta povjerova u kobnu moć te nesretne zmije.
A mazgar Jakov udari pesnicom o stô i viknu svečano, kao da se kune:
— Al' ja ću je opet utući! Ne smije ona ni ove godine čuti naša uskrsna zvona!
III.
Sad sam znao, da su sve velike zmije dobre, da ne grizu i da prilaze čovjeku k rukama.
Ono isto popodne nađoh drvenu zdjelicu, ulih u nju malo mlijeka, pođoh do kamenicâ.
Čekao sam sve do mraka, ali guji ni traga. Postavih zdjelicu u rupicu u zidu, gdje se činilo, da bi samo zmija mogla do mlijeka, i odoh.
Sjutradan, sve na svome mjestu, ali zdjelica prazna. Sigurno... ona!
Ulih opet mlijeka, metnuh ga na rub veće kamenice i stadoh čekati.
Gledao sam, sjedeći, u zid i u granu procvale voćke, što se nad njim širila. Na samom rubu nicale su tanke zelene trave. Lišaji i mahovine bujali su pokrivajući manje rupice. Velik bus zijevalica razgranio se iz pukotine, pa mu se veliki cvjetovi, nalik na konjska usta, crvene na suncu.
Bilo mi već dodijalo to dugo čekanje i htio sam otići, kad netko priđe i zaviri u kutić.
Pobojah se, da je to mazgar; ali se razveselih, kad ugledah navdara Šaltu.
Starac mi kimnu glavom, kao da pita:
— Je li šta?
Kad mu namignuh, da nije, on priđe polako; sjedne pokraj mene.
— U koji je sat jučer bila? — upita tiho.
— U ovaj.