Karlo Robert bija§e potekao iz znamenite porodice Anzuvina, koja je na podetku XIV. stoljeca kraljevala u 6etiri kraljevstva: u Francuzkoj, gdje joj je bila kolijevka, u Englezkoj, u Napulju, i napokon u Ugarskoj i Hrvatskoj. Poput svojih francuzkih i napuljskih rodjaka bio je Karlo Robert odusevljen za viteztvo i njegove obidaje, prijatelj udobnijega zivota, sjaja, igara a i poezije, koja je tada uz vitezki zivot cvala. No uza to nije Karlo Robert zatajio svoga porijekla ni tim, §lo je poput francuzkih i napuljskih viadara hlepio za neograniCenom, absolutnom kraljevskom vlascu, i sto mu je interes njegov i njegove porodice vise vrijedio, nego boljitak povjerene mu drzave i naroda. Tek je slucaj bio, sto se je u onaj mah interes Ugarske donekle podudarao s njegovim licnim interesom, posto je Ugarskoj trebalo mocna viadara, da se oporavi od posljedica silnih smutnja za posljednja tri decenija XIII. stoljeća.
Prva, veća polovica Karlova vladanja izpunjena je krvavim borbama s dinastima ili tiranima, kako ih zove Ivan, arcidjakon goricki. Tek od god. 1326. nastaje mirnije doba, i tih Sestnaest do sedamnaest godina upotrebio je kralj Karlo, da utvrdi svoju vlast i ugled ne samo u zemlji, nego i kod susjednih drzava. A pri torn sluzio se je viSe oprezom, mudroscu i diplomacijom, nego surovom silom. Jedino tako mu je poslo za rukom konsolidovati svoju vlast, i osigurati sjajnu buducnost svomu sinu Ljudevitu.
Po francuzkom načinu obrazovani, a vitezkim duhom opojeni kralj umio je u svojoj novoj domovini viteztvo prenuti na nov zivot, te vitezove uciniti podporom drzave i kraljevstva. Priredjivao je vitezke igre, kod kojih je sam sudjelovao; ugarsku gospodu primamljivao je pak tim, §to je dobitnike nagradjivao grbovima, koji su ostali kroz sva vremena njima i njihovim porodicama kao uspomena na nekadanju pobjedu. Jednako je Karlo u to ime osnovao redove zlatne ostruge i sv. Jurja, da odlikuje one, koji su stekli zasluge za kralja i domovinu. Vitezova sv. Jurja (statut od god. 1326) bilo je 50, koji su se svakoga mjeseca kod kralja sa.stajali, >da se kralj nauzije miloga druztva onih, koji zaSticuju njegovo tijelo, te brane njegov zivot i drzavu.* Ovim nacinom umio je Karlo velika^e, koji su se nekad njemu svima silama opirali, okupiti na svom sjajnom dvoru, te ih uciniti svojim najvjernijim sluzbenicima. No bilo je i drugih nadina, po kojima je kralj k sebi pritegao visoko i nizko plemstvo. U jednu je ruku vrlo rado mijenjao visoke drzavne castnike, pace je i koji put revne i zasluzne muzeve odpuStao iz slu2be bez ikakva povoda, samo da pokaze, kako je ba§ sve zavisno od njegove milosti; u drugu raku opel podjeljivao bi osobito zasluznim i pouzdanim muzevima sve protiv postojedih zakona vi§e sluzba, pa6e po dvije, tri i ietiri zupanije za upravu. Osobito je u tom pogledu odlikovao slavonskoga bana Mikca Mihaljevića od plemena Akuševa;
