Čim je Ljudevit doznao za nezgodu ujčevu, posla namah opoljanskoga vojvodu i palatina svoga Vladislava u Krakov, da zaprijeci svako nepovoljao utjecanje na umirucega kralja. Kad je Kazimir izdahnuo, pohitase krakovski biskup i drzavni kancelar u Ugarsku, da pozovii Ljudevita na prijestolje. On ih doceka u Visegradu, okruzen svojim savjetni- cima i najvisim dostojanstvenicima. Ljudevit pritaji svoju radost, pak na poziv poljskih dostojanstvenika i na nutkanje svojih savjetnika probesjedi ovako : » Vi ne shvacate (poljski poslanici), sta trazite, a vi opet (ugarski savjetnici) ne pojmite, sta mi svjetujete. Dva posve razlicita, jedno od drugoga odaljena stada ne moze jedan pastir valjano cuvati; zato zabranjuju crkvene ustanove, da jedan biskup upravija dvima biskupijama. Kad je drzava sastojala tek od nekoliko koliba, bila su joj dva kralja suvise; ja se bojim, da ce za dvije velike drzave biti jedan kralj nedostatan, te da ce poradi toga stradati jedno ili drugo kraljevstvo, ili mozda oba«. Ali ipak posla namah svoju majku Elizabetu u Poljsku. da predusretne nemirima, a nakon par dana podje i sam na put. Pratili su ga najodlicniji prelati i baruni, medju njima zagrebaCki biskup Stjepan Kanizaj i slavonski ban Petar Cudar. Dosav u Krakov, prijestoljnicu posljednjih dvaju kralja va iz kuce Pijastove, ozlo- jedi narod jo§ prije krunisanja. Prvo nije znao ni nauiio poljskoga jezika, premda je vec pred trideset i jednom godinom bio odredjen za vladara poljske drzave. Jo§ viSe je ozlojedio plemstvo, kad je zabacio oporuku svoga ujaka i pred.^astnika , kojom je
