Nesrećni Ljudevit bude u Srbiji nezahvalan svomu domaćinu. On ga naime ubije, otme mu grad i župu i zavlada objema. Radi toga morade pobjeći iz Srbije. On umakne u Bijelu Hrvatsku i nadje zaklona u Ljudemisla, ujaka svoga suparnika Borne. Ali ga tu dade Ljudemisl u potaji ubiti. Kad se je po franačkom carstvu raznesla u svibnju god. 823. vijest o smrti Ljudevitovoj, nastade veliko veselje po čitavoj zemlji, jer je nestalo muža, koji je kroz punih pet godina prijetio miru franačke države.
Poznija predaja u Hrvata, kako ju je u polovici X. stoljeca zabilježio byzantski car Konstantin Porfirogenet, nije se sjećala vise junačkoga i nesrećnoga Ljudevita, a još manje njegove tužne sudbine. Hrvati X. stoljeca nijesu mogli vjerovati, da bi oni bili podlegli u borbi s franačkom državom, koja je tada bila već propala, vec su o ratovanju s Francima pričali po prilici ovako:
»Hrvati, što no su napučili Dalmaciju, pokoriše se iza nekoga vremena Francima. Medjutim Franci postupahu s njima nemilo i okrutno, tako da su i sitnu djecu trgali s materinjih grudi, te ih ubijali i psima za hranu bacali. Tolikoga zuluma ne mogoše Hrvati više podnositi. Pobuniše se te poubiše sve franačke poglavice u svojoj zemlji. Na to se digoše na njih silne franačke vojske, da ih satru. Rat bjesnijaše sedam godina; na posljedku pretegoše ipak Hrvati. Oni svladaše Franke, te ih ubiše zajedno s njihovim vladarom Kocilinom. Postavši tako slobodni i samosvojni zatražiše u rimskoga pape sveti krst; on im posla biskupe, koji ih pokrstiše. Vladao je tada Hrvatima knez Porin.«
Po ovom pričanju napisao je hrvatski pjesnik dr. Dimitrija Demeter operu »Porin«, koju je uglasbio Vatroslav Lisinski.
