nije zaboravio zapisati ime nesretnoga slavenskog kneza, koji je onako tužno zaglavio po zapovijedi okrutnoga Vinithara. Jornand piše njegovo ime Booz (ili Boz — po drugijem rukopisima), gdje oo po svoj prilici znači duljinu vokala, а z se ima čitati kao ž, te tako bi slavenski ono ime glasilo Bož (staroslovenski Божь), a to je skraćeno od Вožidar ili Вožetjeh ili od drugoga sličnog imena, kako je n. pr. Vuk skraćeno od: Vukosav ili Vukovoje itd. Kada bi kakav pjesnik hotio proslaviti znatnije mučenike slavenskoga naroda, koji su poginuli od bijesa dušmanskoga braneći svoj narod, trenalo bi da kao čelovodju svijem slavenskijem mučenicima proslavi rečenoga Boža! Upamtimo i mi ovo ime već s toga razloga, što je Вož prvi Slavenin, kojega nam istorija poimence spominje.
Evo nas već pri koncu doistoričkoga doba! Sto nam poslije pomenutijeh Jordanovijeh bilježaka javlja istorija o Slavenima, tu su već oni rastavljeni u plemena, i svako pleme gradi svoju sudbinu. Ne možemo dakako reći, kada su se prastari Slaveni počeli cijepati u samostalna plemena, jer to nije nigdje zabilježeno, a sve da je koji stari Grk ili Rimljanin hotio takvo što zabilježiti, ne bi mu bilo moguće, jer rascijep kojega naroda, ili što će isto reći: jezika, u manje dijelove, jest dogadjaj, koji se ne zbiva preko noći; tomu treba više godina nego li dopire i najdulji ljudski vijek; za to takvijeh dogadjaja ne mogu ljudi motriti, jer su za naše opažanje odviše spori, te mi možemo opaziti istom gotov resultat. Još kako tako mogu suvremenici motriti cijepanje naroda (ili jezika), ako su s njim u družbi vidljivi dogadjaji n. pr. seobe, bune, ratovi; ali ako se narod (ili jezik) mirno cijepa, onda je taj dogadjaj za nas, kao da se zbiva pod zemljom, kamo ljudsko oko ne doseže. A za prastare je Slavene sva prilika, da su se mirno cijepali. Evo zašto mi tako mislimo. Iz dosadašnjega našega razlaganja svakomu je čitatelju posve jasno, da je slavenska pradomovina u srednjoj evropskoj Rusiji. Kad je kojemu dijelu naroda postao njegov zavičaj tijesan, onda je
