pazi, kako će se s Hunima pogadjati. Tko je samo malo što čitao stare istorije, tomu je dobro poznato, da su Huni bili grozan narod, grozniji od svijeh varvara, što su ih prije njih ugledali uplašeni Grci i Rimljani. Taj eto narod postade iza pobjede nad Ermanarikom god. 376. gospodar južne Rusije i svih tamošnjih naroda. Koliko su god Huni bili divlji, opet se čini, da Slaveni od njih nijesu imali baš mnogo trpljeti. Slaveni su na ime kao marljivi i vrsni ratari hljebom hranili i gladne čopore hunske, kako su prije hranili Gote, Sarmate i Skite. Videći Huni veliku korist, što je imaju od Slavena, nijesu ih hotjeli držati u onako krutu jarmu, kako su držali druge narode, koji su se mogli svaki čas dignuti na oružje. Huni su Slavenima ostavili njihove knezove, neka vladaju njima, kako znaju, samo da im plaćaju danak u novcu i u hljebu i u vrijeme rata da im pomažu svojim četama. Njekoji pisci, medju njima osobito Šafařík, mislili su i misle, ne samo da su Huni puštali Slavene u miru i u priličnoj slobodi, već da su Huni bili upravo prijatelji i branitelji Slavena. Koliko je to mnijenje opravdano, ne ćemo ovdje raspredati, nego ćemo navesti iz pomenutoga Jornanda jedan dogadjaj, ne toliko da potvrdimo nedokazano prijateljstvo izmedju Huna i Slavena, nego je dogadjaj vrijedan, da se upamti, poradi toga, što je iz onoga vremena, iz kojega vrlo malo doznajemo o Slavenima.
Ermanankov nasljednik Vinithar mučno je podnosio hunsku vlast nad sobom, za to je gledao, da se kako ispod nje izvije. Prije nego će pokušati bojnu sreću s Hunima, udari na Slavene. Uzrok toj navali nije poznat. U prvom boju ostane pobjeda na slavenskoj strani, a kad iza toga Vinithar i drugom udari na Slavene, posluži njemu sreća. Okrutnik se nije zadovoljio samom pobjedom, već je uhvaćenoga slavenskog kneza s njegovijem sinovima i sa sedamdeset druge velike gospode dao objesiti. Čuvši hunski poglavica Balamber to veliko grdilo, kojega ne bi ni Huni počinili, krene odmah na Vinithara, da ga kazni, pa ga svojom rukom posiječe. Ovo se dogodilo oko god. 384. Zahvalni smo Jornandu, što nam
