mogli za cijelo znati, da bi se odmah svaki dogovor s njim razbio i da razjareni Oleg ne bi mirovao, dok ne bi grada osvojio! Osim toga zar bi se našli poslanici, koji bi Olegu nosili otrovana jela, gdje ih je pamet učila, da je najmanje, što ih od Olega čeka, to, da ih same prisili jesti donesene ponude? Napokon je sumnjiv broj Olegovijeh ladja (2000) i broj momaka u svakoj (40), jer bi tako izlazila golema vojska na ime 80.000 momaka, koju je teško mogao Oleg sakupiti i oboružati. A kad bismo i dopustili, da je toliko bilo momaka u vojsci Olegovoj, ali nije moguće dopustiti, da su Grci platili Olegu danka 268,800.000 forinti, jer toliko izlazi našega novca, ako se uzme, da je svaki momak dobio 12 grivana t. j. 672 dukata ili 3360 forinti! Premda su Grci bili bogati i premda su Normani bili lakomi, ali 268 milijuna bilo je za cijelo kud i kamo previše, da zasiti lakome varvare. Možda ne ćemo pogriješiti, ako rečemo, da se Oleg zadovoljio i sa stotijem dijelom pomenute sume. Moramo dodati, da u samom ugovoru Olega s Grcima nema ni riječi o tom, da bi Grci Olegovijem vojnicima davali ikakve novce. Za to je sigurno, da je i ona golema i nemoguća suma ušla u ljetopis iz narodne tradicije. Poslije carigradske vojne živio je Oleg njekoliko godina (116.) mirno. Godine 912. umre veliki taj junak po svoj prilici tajnom smrti, ali je ruski narod kasnije o Olegovoj smrti pričao čudnu priču, koju je i Nestor unio u svoju kroniku. Što o toj priči mislimo, reći ćemo poslije, a sada ćemo je navesti, kako se nalazi u ljetopisu: »Življaše Oleg držeći mir na sve strane i knezujući u Kijevu. Dodje jesen, i Oleg se sjeti svoga konja, kojega je bio dao hraniti, ali nije na nj sjedao, jer je njegda zapitao vrače i gatare: "Od čega ću umrijeti?", — a jedan mu gatar reče: "kneže, umrijet ćeš od konja, kojega ljubiš i na kojem jašeš". Čuvši to Oleg reče u pameti: "ne ću više na nj sjesti niti ću ga od sad gledati" — i zapovjedi konja hraniti i ne voditi ga preda se. Tako potraja njekoliko godina, da Oleg nije pitao
