dok još možda kumče Zwentibald nije ni prohodalo. Zavadili su se poradi njekakvijeh njemačkijeh grofova; Svetopuk je stajao na strani jednijeh, a Arnulf na strani drugijeh; i tako je samo malo trebalo, da medju njima pukne očit boj. Godine 883. već nalazimo Svetopuka, gdje grozno hara Arnulfovu zemlju Panoniju, isto tako i god. 884. Arnulf se nadje u velikom škripcu, jer mu je Svetopuk i vojsku razbio. Istom car Karlo Debeli pomiri kumove. Svetopuku je ovaj mir pribavio Panoniju, a Arnulf je ostao gospodar samo Karantanije. Ovako je oko g. 885. Svetopukova država bila rasprostranjena tako, da se doista mogla zvati velikom i silnom državom. Osim Morave i slovačke zemlje u gornjoj Ugarskoj i osim netom stečene Panonije priznavali su vrhovnu vlast Svetopukovu Česi, kojima je onda knezovao Borivoj, a po svoj prilici i obližnja plemena polapskijeh Slavena uz Labu i Odru. Tužno je pomisliti, da je već za 20 godina Svetopukova država ne samo pala sa svoga vrhunca, već je i posve uništena. Poslije pomenutoga mira ostali su Svetopuk i Arnulf njekoliko godina prijatelji, dakako onaki, kakvi su mogli biti. Zna se, da je Svetopuk sa svojim četama pomagao god. 887. Arnulfu, kada se borio za kraljevsku njemačku krunu. Ali četiri godine poslije toga započne se na novo medju njima neprijateljstvo, koje je u svojim posljedicama bilo kobno po moravsku državu, ali nije blagoslova doneslo ni njemačkoj kraljevini. Znajući Arnulf, kolika je sila Svetopukova, pobrine se za saveznike. Nagovori posavskohrvatskoga kneza Braclava, da mu pomaže. Drugi mnogo strašniji saveznik bili su Madžari, kojima se prije god. 890. jedva za ime znalo u zapadnoj Evropi, a koji su za kratko vrijeme postali i previše poznati mnogijem narodima. Madžari prime Arnulfov poziv i dodju u Moravu; Svetopuk se zatvori sa svojom vojskom u tvrdjave i pusti neprijatelje da haraju, a kada su se naharali, razidju se i Nijemci i Madžari svojim kućama. S velikom jarošću Arnulf obnovi boj god. 893., ali bez uspjeha, ni tada nije mogao nauditi Svetopuku. Možemo dakako misliti, kako je bilo jadnomu
Stranica:Slaveni u davnini (1889).djvu/151
Izgled