Stranica:Slaveni u davnini (1889).djvu/152

Izvor: Wikizvor
Ova stranica je ispravljena

narodu, kojemu su konji gazili usjeve, a neprijateljski vojnici palili kuće; da je mnogo roblja odvedeno u Njemačku, da je mnogo oko plakalo, mnogo srce pucalo trpeći strahote sredoviječnoga bijesnog rata, to možemo lasno dokučiti. Ali sve je to trebalo trpljeti, ne bi li se država obranila od neprijatelja. U to dodje godina 894., kada je umro Svetopuk. U ono je kritično doba njegova smrt značila, da je stvar, za koju se narod borio, ako ne posve izgubljena, a ono jamačno na po. Njegovoj se smrti jamačno veselio iz svega srca Arnulf, koji je dobro znao, da se ne radjaju prečesto onaki ljudi, kakav je Svetopuk, koji je pored svih svojih pogrješaka bio ipak strašan svojim neprijateljima, kako zgodno o njemu veli Konstantin Porfirogenit. Čini se, da je Svetopuk osjećao, kako će poslije njegove (78.) smrti trebati njegovijem sinovima, da se svijem silama upru protiv neprijatelja, i ako isto izbavi moravsku državu od propasti, to će ju izbaviti sloga njegovijeh sinova. Ovdje ćemo priopćiti što piše Konstantin Porfirogenit o tom, kako je Svetopuk (kojega on piše Σφενδοπλόκος) svojim sinovima preporučio na smrtnoj postelji slogu: On pozove sinove k sebi, pruži im svežanj šiba i reče im, neka ga pokušaju prelomiti; kada ni jedan to nije mogao učiniti, onda Svetopuk razveže svežanj, i onda je bez ikakve muke lako bilo polomiti pojedine šibe. Tijem ih primjerom ponuka na slogu i opomene ih, neka žive bratinski, neka se dvojica mladjih pokoravaju najstarijemu bratu, koji će biti njihov vrhovni knez. Porfirogenit nije zabilježio imena Svetopukovijeh sinova; iz jednoga germanskog izvora doznajemo samo za dvojicu i zvali su se M o j m a r i S v e t o p u k . Njihov treći brat bio je po svoj prilici neznatan, i tako mu se ime izgubilo. — Rečeno je pod br. 70., da su se Borivojevi sinovi Spitignjev i Vratislav odmetnuli odmah poslije Svetopukove i Borivojeve smrti od saveza s Moravom i predali se kralju Arnulfu u zaštitu. Čini se, da su se za malo vremena ocijepili i polapski Slaveni. Sve su ovo bile velike nesreće za uzdrmanu Moravu, ali još je