Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/99

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


u obće Rusi osjećaju samo jedinu ništetnost čovjeka pred vasionom.

On uvažava vasionu, sudbu, pa nikoga više — ni nauke, ni umjetnosti, ni kulture.

Za nj nisu važne umjetnost i nauka, nego život i smrt — dvie ozbiljne, nedokučne stvari. Velika zadaća, koju svaki dan podaje pjesniku život i smrt, zaglušuje mu vas šum zemaljskoga života. Razum čovječji čini mu se tako slab prema tajni života, te drži, da je u tom odnošaju najskromniji um na istoj ravnini sa najvećim. A osobna je volja ništava pred neodoljivim potokom historijskih dogadjaja. U istinu ne vodi vojske vodja, nego ju sudbina goni napried. Ne upravlja tečajem sukoba glavni zapovjednik. Boj se dobiva ili gubi bez njegova sudjelovanja, silom tajanstvenih impulza.

Značajan je po Tolstoga prizor onaj, kad knez Andrej leži ranjen na bojnom polju i nalazi dapače Napoleona neznatnim i ništavim prema onomu, što proizlazi u njegovoj duši pod neobuhvatnim podnebesjem.

Znatno je takodjer, što nijedan pisac nije tako često prikazivao smrti s takovom istinom i s takovom raznolikošću. On isto tako dobro poznaje čuvstvo, koje dolazi prije samoubistva (kako u mužkaraca, tako u žena), kao i čuvstva, s kakovim muževne ili slabe prirode vide približavanje smrti u vrieme bolesti, te užas ili oslobodjenje, kakovo smrt sa sobom donosi na bojnom polju.

Ideal, koji se je stvorio u Tolstoga o povratku k prirodnomu stanju, proizhodi iz njegova nevjerovanja u čovječji um. Ovaj se ideal ne podudara sa idealom J. J. Rousseau-a s toga, što imade religiozni značaj, kojega nimalo nema u francuzkoga filozofa, — premda nas u obće podsjeća Rousseauvljeva ideala.

Karatajev, u »Vojni i miru«, proizvodi tako silan dojam na Bezuhova ne samo zato, što je on prvobitno biće, nego i s toga, što u njemu vidi onu poniznost i onu kršćansku ljubav, kakovih je lišen civilizovani čovjek.

Tolstoj je čist romantik u tom smislu, što ište ideal —