ne u budućnosti, nego u prošlosti. On nije čist pesimist s toga, što se ne samo ne odriče težnje k tomu idealu, nego postojano kuša, da ga oživotvori, i što drugima propovieda, da ga oživotvaraju.
Ovom se stranom njegov pesimizam razlikuje od pesimizma, koji je stekao svoju apogeju (najviši sloj) u francuzkoj suvremenoj književnosti. Za francuzke je pesimiste život — stvar, do koje ništa ne stoji, i ne vriedi razmišljavati o njenoj tajni. Jedmo je, što oni ljube i ciene, — umjetnost. I sve, na što oni mrze i što preziru u zbilji, ciene u umjetnosti. Kad umjetničko djelo predstavlja tek ono, što je sámo po sebi gadno i prostačko, tada možemo biti uvjereni, da u umjetničkom djelu ljubimo tek samu umjetnost. Da bi se podpunoma nasladjivao umjetnošću, aristokrat umjetnosti dapače zahtieva, da blato i nizkoća sastavljaju njezino biće.
Naprotiv za Tolstoga je život — stvar tako ozbiljna i tako neizcrpna, da se njegov interes k umjetnosti gubi pred onim, čim ga prožima tajna života. Umjetnost za nj nema nezavisna interesa. Jedno je očevidno u svim njegovim djelima: on pridaje umjetnosti značenje samo kao orudju istinskoga upoznavanja života i samo onda, kad ona predaje predmete, dostojne upoznavanja, ne baveći se na dugo oko onih, koji su toga nedostojni.
Možno je sumnjati o valjanosti njegova pogleda na umjetnost. Što se mene tiče — veli Brandes, — ja ne mogu odobriti umjetnosti, koja prezire formu, slog, to jest onaj živalj, koji i sačinja umjetnost. No slažem se s Tolstim, što uviek gleda na umjetnost kao na orudje ideje.
Škola spisateljâ, koja se ograničuje na ono, što proizvodi život, kako ga ona vidi oko sebe, — koja ne misli, je li možno i na kakav je način možno popraviti život, — pisac — naturalist, koji napada na moral George-Sandičin zato, jer drži za nemoralno ono, što svi nazivaju nemoralnim, — takova škola imade silu samo sa formalne strane umjetnosti. No jedino tamo, gdje imade velikih nada i velikih ideja, velikih misli o budućnosti, jedino tamo i jest u umovima onaj
